Ove nedjelje, 30. ožujka u 20 sati, u zagrebačkom Kaptol Centru počinje 21. Međunarodni festival dokumentarnog filma ZagrebDox. Kao što smo prethodno najavili, posjetitelji će do 6. travnja imati prilike vidjeti preko stotinu dokumentarnih filmova iz Hrvatske, regije i svijeta, a moći će prisustvovati i javnim razgovorima o relevantnim temama iz filmske industrije i suvremenog društva općenito, što uključuje formu dokumentarne radiodrame, aktualne studentske i građanske prosvjede u Srbiji te iskustva fakultetskih blokada u Hrvatskoj, kao i primjenu umjetne inteligencije u dokumentarnoj produkciji. Festival će upriličiti i tri masterclassa sa stranim mentorima Peterom Mettlerom, Margje de Koning i Tomaszom Wolskim.
Za nagradu Veliki pečat u međunarodnoj kategoriji konkurira dvadeset filmova, a u regionalnoj osamnaest. Od očekivanih filmova hrvatske produkcije, ističu se premijere “Crvenog tobogana” (Paradoks, 2025.) Nebojše Slijepčevića i “Paviljona 6” (Petnaesta umjetnost / BBC Storyville, 2024.) Gorana Devića, ali je u programu i jedanaest drugih domaćih dokumentaraca te tri manjinske koprodukcije. Naravno, i međunarodni dio programa uobičajeno je bogat.
Prije samog početka festivala, razgovarali smo s izvršnim direktorom festivala Hrvojem Pukšecom, kojem je ovo druga godina na toj poziciji, premda je dio producentske kuće Factum i ZagrebDoxa još od 2021. godine.
Nedavno je predstavljen program ovogodišnjeg izdanja ZagrebDoxa i vidjeli smo da će festival očekivano učiniti vidljivima teme povezane s ravnopravnošću, jednakošću, slobodom itd. Imat ćemo uvida u perspektive redatelja na aktualna ratna zbivanja u svijetu, stanje institucija, ekološke izazove, ali i sadašnjosti i povijest glazbe, mode… Kakav je bio odaziv na natječaj za prijave ove godine? Možete li objasniti čime ste se vodili prilikom odabira filmova za program, osim općenitog interesa da prikažete presjek prvenstveno današnje stvarnosti oko nas? Što vas je zanimalo u filmovima osim specifičnih tematika, u smislu pristupa, forme ili nečeg trećeg što smatrate važnim u odabranim filmovima?
“Stvarati filmski program s predumišljajem nemoguća je stvar. Nemoguća ukoliko se želi ostati vjeran osnovnoj ideji ZagrebDoxa: prikazati ono najbolje od dokumentarne scene u posljednjih godinu dana. Tko bi u ljeto 2024. godine mogao i pomisliti da će se u osvit 21. ZagrebDoxa raspravljati o novom svjetskom poretku u kojem će Kina možda zamijeniti SAD u vojnoj suradnji s EU-om? Da će svijet skliznuti u protekcionističke politike i vojne ekonomije?
“Tijekom prošlog ljeta selektorice i selektori festivala počeli su gledati prijavljene filmove kojih je bilo na kraju više od 1500. Radeći posljednjih godina s Nenadom Puhovskim i njegovim selekcijskim timom, uvidio sam kako je način u kojem se kvaliteta pretpostavlja nakani autora, političkom trenutku ili nečem trećem, najbolji mogući. U potrazi za najboljim filmovima i najumješnijim autorskim izričajima, uvijek se na kraju dobije i bogat, heterogen sadržaj, koji istodobno daje odličan pogled u svijet u kojem živimo. Doduše, s dokumentarcima je to puno lakše nego s drugim filmskim rodovima. Dokumentaristi su itekako uronjeni u stvarnost svakodnevice i mogu brzo reagirati, filmski djelovati.”
Koje su sve zemlje reprezentirane u ovogodišnjoj selekciji? Jeste li se orijentirali na svjetski najvidljivije filmove, rezultate velikih produkcija itd. ili ste uvrstili i neke manje poznate naslove?
“Poznavatelji ZagrebDoxa uvijek mogu računati na filmove nekoliko europskih kinematografija koje rijetko kada podbace. Primjerice, Danska i Poljska jesu države iz kojih ćete svake godine moći odabrati neki odličan film.
“Sa 102 filma u različitim programima, lako je dosegnuti raznolikost i na nacionalnom polju, ne samo sadržajnom. Sveukupno je zastupljeno čak 47 svjetskih kinematografija, a posebno su brojni francuski filmovi. Njih čak jedanaest dolazi nam u Zagreb – pet većinskih i šest manjinskih francuskih produkcija. Frankofili će svakako doći na svoje ove godine.”
Možete li predstaviti programske novosti festivala ove godine? Na koji način ste odlučili povezati dionike iz filmske industrije?
“Programske su novosti ove godine prvenstveno u uvođenju novog programa, ‘Audio Doxa’. Riječ je o šest audiodokumentaraca koji nam dolaze sa svih strana Europe i, naravno, Hrvatske. Shvatili smo da je ovaj sadržaj slabo vidljiv kod nas.
“Europa obiluje odličnim dokumentarnim reportažama i serijalima. Mi vrlo dobro znamo koliko su dokumentarne radiodrame i reportaže dobre kada dolaze s Hrvatskog radija, ali kakve su one koje dolaze iz Češke, Irske, Nizozemske, Poljske ili Velike Britanije? Što te sjajne autore interesira i na koji način osluškivanjem vide svakodnevicu, stvarnost i okolnosti vlastitog (globalnog) društva? Svi koji dođu na ZagrebDox moći će ih poslušati u posebnom ‘Audio Dox’ kutku, ali i putem naše internetske stranice, tijekom trajanja cijelog festivala, posve besplatno.
“Tradicionalno, pored filmskih i drugih popratnih programa, organiziramo i ZagrebDox Pro. Njime spajamo autore projekata u nastanku sa stručnjacima iz filmskog svijeta koji im mogu i žele pomoći.
“Slow pitch pristup, koji smo Nenad Puhovski, Robert Tomić Zuber i ja pripremili za lansiranje na ovogodišnjem izdanju ZagrebDoxa, nešto je posve novo u europskom festivalskom krugu. Kada sam taj koncept prije nešto više od mjesec dana predstavljao u Biarritzu na FIPADOC-u, dobili smo konačnu potvrdu da smo na pravom putu. Nakon predstavljanja, prilazili su brojni autori, producenti i ljudi iz industrije. Dobili smo gotovo devedeset prijava za inicijalno zamišljenih šest mjesta u Pro programu, i to u pravilu vrlo zanimljivih, potencijalom bogatih projekata, tako da smo odlučili rastegnuti i program i budžet te povećati broj odabranih projekata na njih osam.”
Kakav diskurzivni program možemo očekivati? Možete li izdvojiti pojedine razgovore otvorene za javnost koje možemo očekivati?
“Diskurzivni program prilično je jak ove godine. Za njega je u dobroj mjeri zadužena naša selektorica Dina Pokrajac koja će predavanja, panele, masterclassove i razgovore voditi i nadgledati u svom Dokukinu. Nastavlja se dakle dobra suradnja s KIC-om i Dokukinom, svi diskurzivni programi su otvoreni za javnost i vjerujemo kako ćemo ovaj pristup zadržati i ubuduće.
“Masterclass predavanja tako će održati dobitnik Počasnog velikog pečata Peter Mettler, čiju trilogiju prikazujemo tijekom festivala; masterclass će održati i Tomasz Wolski, koji u Međunarodnoj konkurenciji ima film ‘Godina u životu zemlje’, a Margje de Koning, umjetnička direktorica vodećega svjetskog festivala koji se bavi ljudskim pravima, Movies That Matter, u svom će masterclassu pokušati dati odgovor na pitanje kako teme poput ljudskih prava, održivosti, demokracije i raznih međunarodnih izazova mogu doprijeti do publike putem filmskih festivala, obrazovnih programa i društvenih aktivnosti.”
Koja je važnost ZagrebDoxa u nacionalnim i regionalnim okvirima – za hrvatske redatelje npr., ali i za upoznatost publike sa svjetskom dokumentarnom produkcijom? Kako vidite rast i razvoj ovog festivala do sada?
“Nacionalno i regionalno gledano, ZagrebDox je davno potvrdio svoju reputaciju i poziciju, o čemu najbolje govori činjenica da je jedan od samo tridesetak svjetskih festivala čiji filmovi izravno konkuriraju za godišnju nagradu Europske filmske akademije u kategoriji dokumentarnog filma. Situacija je malo drugačija u europskom kontekstu.
“Pristup kojeg od svojih početaka ZagrebDox njeguje jest odabrati najbolje što se nudi i prikazati našoj publici. Takav si stav niti mogu niti smiju priuštiti ključni europski dokumentarni festivali. Njihov je posao drugačiji, ali još je i važnije da je njihov budžet nemjerljivo veći od našega. Međutim, čak i da imamo njihove budžete, to nam ne bi mnogo pomoglo.
“Amsterdam, recimo, ima zgradu ‘Felix Meritis’, pod čijim se krovom nalazi restoran i čak sedam velikih dvorana. Ondje istodobno možete održavati sedam različitih industrijskih, diskurzivnih i projekcijskih događanja. Sedam! Pod jednim krovom. Koliko znam, takva zgrada u Hrvatskoj ne postoji. Ako i postoji, male su šanse da će biti prepuštene na korištenje filmskom festivalu.
“Ono što želim reći jest da za rast i širenje treba postojati infrastruktura, treba postojati publika, treba postojati sve ono što samo mali broj društava u ovom trenutku i u ovom svijetu imaju. Stoga je načelo Nenada Puhovskog o opreznom, odmjerenom i održivom pristupu razvoju festivala bilo i ostalo ključno za mirnu plovidbu ZagrebDoxa.”
Festival kao što je ZagrebDox godinama doprinosi njegovanju interesa za dokumentarnu produkciju i zasigurno oblikuje i ukus ovdašnje publike. Kako vidite sadašnjost i budućnost dokumentarnog registra u svijetu i kod nas? Koliko su za njegovanje kulture dokumentarnog pogleda važni upravo festivali, pogotovo imajući u vidu fantastičnu gledanost i reakcije koje je na domaćem terenu, ali i u europskim centrima nedavno polučio film “Fiume o morte!” Igora Bezinovića, koji zapravo i osvježava razumijevanje toga što sve može biti dokumentaran film? Naravno, postoji još niz pozitivnih primjera, ali ovaj je svakako srušio postojeće rekorde kad je riječ o recepciji i vani i u Hrvatskoj. Koliko su za njegovanje kulture dokumentarnog pogleda važni upravo festivali?
“Igor Bezinović pravo je festivalsko dijete – ne samo ZagrebDoxovo, naravno, iako je prije dvije godine bio predsjednik našeg Međunarodnog žirija i uvijek sa svojim filmovima lako pronalazi put do naših (natjecateljskih) programa. Bezinović je prije svega autor i samim time ne čudi njegov uspjeh u Rotterdamu.
“Istodobno mi je jako žao što nije odlučio otpočeti svoj kino-život kroz ZagrebDox, a s druge strane sam jako sretan što je na vlastitu snagu, na vlastitu zaslugu prikupio u kinima umalo 15 tisuća gledatelja. Takvi uspjesi vraćaju vjeru, bude nadu da najbolje tek slijedi, da nije ostalo tamo negdje u nekim vremenima kad nismo bili ni živi. Bez autora poput Bezinovića ne bi bilo suvremenih filmskih festivala, ali i obrnuto.
“Nerijetko spominjem koraljni greben kad pokušavam opisati filmsku stvarnost. Svaka ribica, račić i fitoplankton se računaju. Festivali, kritičari, mediji, PR-ovci, distributeri, kinoprikazivači, autori, filmski djelatnici, dizajneri, skladatelji. Svi čine taj koraljni greben, a nisam nabrojao niti pola njih.
“Kada sam pred desetak godina zajedno s Mikeom Downeyem i Tanjom Miličić vodio Pulski filmski festival, u sadržajnom sam smislu bio dio prve uspješne inicijative da se dokumentarnom filmu otvore vrata Arene, samog festivala. Hrvatska je dokumentarna scena originalna, snažna, autentična i vrlo, vrlo žilava. Čini se da za nju nema previše briga – barem kad govorimo o (uže) filmskim brigama.”