Ruševinu se prepoznaje po nepotpunosti i disfunkcionalnosti. Promatrati je znači i rekonstruirati u sebi razloge i korake narušavanja njene nekadašnje strukture. Ruševina se promatraču obraća manjkom koji on stalno nastoji nadopuniti – njena okrnjenost tjera ga na postavljanje mnoštva pitanja. Smještenu u ratni kontekst, on je čita kao materijalni trag nasilja. Kao dio dokumentarne filmske slike, ruševina tada postaje sinegdoha konkretnog rata, rata s prostornim i vremenskim koordinatama. I baš zato što se u takvoj slici nalazi relativno malo, baš zato što ona nije dodatno istumačena, baš zato što stvara potrebu da se ono čega nema nadograđuje – nema spomena pojedinačnih tužnih sudbina i lica prema kojima bi valjalo istog trena osjetiti empatiju – moguće je misliti o razmjerima katastrofe izrazito mnogo.
Bilježeći ratom zahvaćenu Ukrajinu 2022. u filmu “Presretnuti” / “Intercepted” / “Mirni ljudi” (2024) – potonji transkribirani ukrajinski naslov bio bi identičan u hrvatskom prijevodu – Oksana Karpovič prikazuje stradalu infrastrukturu (minirane zidove, prekinut nadvožnjak, ispražnjene interijere), loveći statičnom kamerom kadrove koji mahom postaju užasavajuće tableaux vivants. Dio snimki mapira krajolik i u pokretu, asocirajući na perspektivu vozača vojnog vozila. Kamera Christophera Nunna ne okreće se ljudima, iako mjestimično hvata i ljudske figure, nego prostorima od Kijevske oblasti pa južno i istočno prema Harkivu i Mikolajivskoj oblasti. Slike inače ispunjene tek nevažnom bukom prati namontiran zvuk presretnutih poziva ruskih vojnika na bojištu svojim bližnjima u Rusiji. Dok se izmjenjuju kadrovi nečijeg bivšeg dnevnog boravka, školske učionice ili podruma u kojima se stanovništvo skriva, čuju se glasovi majki, sestara i djevojaka ili žena koje bodre svoje sinove, braću i partnere u ratnim zadatcima, koje ih čak uvjeravaju da su zvjerski postupci u tom okruženju normalni i razumljivi, da bi i one postupile jednako i da bi jednako uživale u patnji neprijatelja koji je, smatraju, ionako sve to zaslužio. Ukrajinska sigurnosna služba takve snimke javno objavljuje još od 2014., od ruske okupacije Donbasa.
Karpovič se nakon devet godina provedenih u Kanadi vratila u Ukrajinu kako bi radila kao televizijska producentica. Nedugo zatim, počela je posljednja ruska invazija koja i dalje traje. Film “Presretnuti”, nastao u francusko-kanadskoj koprodukciji, premijerno je prikazan početkom 2024. na Berlinaleu, gdje mu je odano posebno priznanje Ekumenskog žirija, a uz druga priznanja i nagrade, nominiran je i za Nagradu publike LUX koju dodjeljuju Europski parlament i Europska filmska akademija (još uvijek je moguće internetski glasati diljem Europske unije). Ovaj redateljičin drugi po redu dugometražni dokumentarac prikazan je prošle godine na ZagrebDoxu, a moguće ga je pogledati danas (14. ožujka u 18 sati) i u riječkom Art-kinu Rijeka, u sklopu već spomenutog natjecanja za Nagradu LUX, odnosno 22. ožujka i u pulskom Kinu Valli. Ideja nagrade jest promicanje europske kulturne raznolikosti i podizanje vidljivosti europske filmske produkcije, a o pobjedniku uz publiku odlučuju i europarlamentarci, svatko s udjelom od 50 posto u konačnoj ocjeni.
U usporedbi s pojedinim drugim dokumentarističkim prikazima rata u Ukrajini s fokusom na ukrajinsko iskustvo […] film Oksane Karpovič ne oslanja se na grafički potresne scene i ciljano uspostavlja distancu od hitnosti ratne zbilje.
Upravo raskorak između slika paradoksalno mirnih slika koje dinamizira tek povjetarac, prorijeđeni promet na ulici i druge ograničene aktivnosti ljudi u krajoliku te agresivnosti sadržaja reproduciranih telefonskih poziva, čini “Presretnute” duboko uznemirujućim iskustvom. Za potrebe svoga koncepta, redateljica je koristila čak 76 različitih razgovora, nastojeći predstaviti širinu ruskih uvjerenja o ratu, izostavljajući ipak one opise zbivanja na terenu za koje je smatrala da bi se publici učinili čak i pretjeranima. I ovako strogo kontrolirana reprezentacija ruskih aktivnosti na okupiranom teritoriju izrazito je potresna. Vojnici otkrivaju koliki logistički problem predstavljaju leševi, što ljudski, što životinjski, kao i s kakvim nedostatcima resursa se suočavaju. Mnogi opisi i huškanja žena s druge strane telefona ispunjeni su mržnjom i potrebom daljnjeg inzistiranja na agresiji, s čestim primjedbama o tome kako Ukrajinci imaju više od Rusa, bolje žive i tu prednost im treba oduzeti.
Međutim, pozivi bilježe i vojničku razočaranost u službeni narativ Kremlja – mobilizirani Rusi vide stvarnost rata koju domaći mediji njihovim obiteljima ne prikazuju. Ova spremnost režima da lažira pravo stanje stvari jest i povod za sukob između pojedinih telefonskih sugovornika. U pojedinim slučajevima, žene uvjeravaju muškarce da je državna interpretacija rata istinita, što muškarci opovrgavaju, a u drugim žene pokušavaju odvratiti muškarce od odanosti propagandi, upozoravajući ih da postaju puko topovsko meso u velikoruskim ambicijama. Brojni od argumenata koje koriste ekonomske su i realpolitičke prirode, no ne djeluje da pale.
U usporedbi s pojedinim drugim dokumentarističkim prikazima rata u Ukrajini s fokusom na ukrajinsko iskustvo, pod čim se prije svega podrazumijeva lanjski dobitnik Oscara “20 dana u Mariupolju” / “20 Days in Mariupol” / “20 dniv u Mariupoli” (2023) Mstislava Černova, film Oksane Karpovič ne oslanja se na grafički potresne scene i ciljano uspostavlja distancu od hitnosti ratne zbilje. Autorica uspostavlja drugačiji etički odnos filmske reprezentacije prema traumatizirajućem predmetu, okrećući se više postupcima koje je moguće svrstati u koncept kontrafilma, parafrazirajući davne teorijske oglede Petera Wollena – narativni tijek dovodi se u pitanje fragmentarnim iznošenjem informacija, kao i jedinstven lokus identifikacije s aktantom, sakriva se sadržaj koji se racionalnom procjenom nadaje kao bitan, zvuk je eksteran slici… Jednostavnije rečeno, “Presretnuti” iznevjerava brojna očekivanja povezana s prevladavajućim konvencijama (dokumentarne) režije, provocirajući publiku da istupi iz pasivne recepcije priča o žrtvama i indirektno zauzme stav prema agresorima.
Vrlo inteligentna režija Oksane Karpovič u regionalnom kontekstu podsjeća na onu Ognjena Glavonića u “Dubini dva” (2016), filmu o sustavnim srpskim ubojstvima kosovskih Albanaca čija je tijela službeni Beograd davao prevoziti na ukop na području Batajnice. Diskurzivna dimenzija i ondje preuzima primat nad staloženim, opservacijskim tretmanom slike. Na nju Glavonjić montira intervjue vođene sa svjedocima stravičnih zbivanja koji praktički prvi put dospijevaju do javnosti. Njegova je filmska slika pritom još manje provokativna u denotativnom smislu, odnosno snimljen krajolik ničim površinskim niti ne otkriva da se radi o mjestu prikrivanja zločina. Karpovič slično nalazi značenjski potencijal u samom prostoru, u njegovoj bezličnoj dimenziji, ali bilježi postojeću tehnološku i prirodnu štetu, što proizlazi i iz toga što obrađuje stanje u sadašnjosti, premda i kod nje postoji aspekt nečega poput upisivanja katastrofe u prostor.