Samim svojim nazivom, kojim je taj filmski rod imenovan i u mnogim drugim jezicima i kulturama, dokumentarni film u publike, stručne i nestručne, pasionirane i uzgredne, u znalaca i u običnih gledatelja, snažno priziva ideju da je posrijedi audiovizualni pandan dokumentu. O provjerenoj, nepobitnoj činjenici, pouzdanoj informaciji o nekoj zbilji, o nekom odsječku stvarnosti koji postoji i autonomno, neovisno od toga jesu li filmaši u nj uperili kamere i mikrofone. Različito od, podsjećamo na notorno, igranog filma koji – bez obzira na to što je i u njemu neizbježna barem zera dokumentarizma – bilježi ono što je osmišljeno, priređeno i izvedeno isključivo zato da bi bilo snimljeno filmskim sredstvima. Slično je, malne samorazumljivo, i s animiranim filmom, premda i on može biti dokumentarnoga roda. Eksperimentalni film nerijetko jest izrađen isključivo od zapisa nepriređene zbilje, onakve kakva jest, no malokad s krajnjim (i prvim) nakanama vjernog povijesno-činjeničkog dokumentiranja te iste zbilje.
Prvi filmovi uopće bili su dokumentarni, a prvih je desetljeća u tom rodu prevladavala metoda činjeničkog filma, impersonalnog bilježenja neke stvarnosti. Razvojem kinematografije sve se više odmicalo od tog primarnog, elementarnog pristupa, a grananjem i usložnjavanjem načina, metoda, oblika… postajalo je sve zahtjevnije uobličiti i definiciju dokumentarnog filma. Među prihvaćenijim sastavnicama pokušaja definiranja nalaze se one “da se u samom djelu očituje jasan zahtjev za istinosnim” te da se “dokumentaristička težnja očituje u nedvosmislenom izricanju cilja djela”.
Kako je granica između zbiljskoga i filmski elaboriranoga teško ustanovljiva, a razlikuju se i sama poimanja zbiljskoga, iz gornjega na neki način proizlazi i to da ćemo neki film (barem inicijalno) usvajati kao dokumentarni, povjerovati u njegovu dokumentarnost već zato što nam je predstavljen kao takav. Iskusniji gledatelj češće će uočiti (posve legitimne) odmake od strogog dokumentiranja, manje verziran gledatelj povjerovat će da su, recimo, i vidljivo igrani dijelovi takvog filma posve autentični.
Pojednostavljeno, vremenom – a filmu je gotovo 130 g. (!) – dokumentarna istinitost realiteta sve se manje tražila u vjerno-impersonalnom pokazivanju-prikazivanju, a sve više u poetizaciji i interpretaciji, da bi posljednje razdoblje (ugrubo 21. st.) dobrim dijelom bilo obilježeno dokumentarnim filmovima što katkad nude tako malo jasnih podataka, uputa i smjernica da, uz malo pretjerivanja, možemo reći kako se nad njima nadvija pitanje – što li uopće dokumentiraju? Takvo očuđivanje možemo držati jednom od zanimljivih mijena u neprestanim umjetničkim istraživanjima, a u ovom nizu tekstova kušali bismo ponuditi kraći, brzopotezni pregled skretanja hrvatskog kratkog dokumentarnog filma od informativnog do zagonetnog, uz djela autora kao što su Branko Marjanović, Ante Babaja, Fadil Hadžić, Zvonimir Berković, Nikola Babić, Zoran Tadić i Sara Jurinčić. Posve nepreuzetno, kao svojevrsnu neobveznu šetnju, jednu od niza mogućih, kroz posljednjih osam desetljeća ovdašnjeg dokumentarizma.
Krenimo od neposrednog poraća – nakon Drugoga svjetskoga rata – kada su postavljeni formalni temelji razvitka kinematografije u novoj Jugoslaviji, a prvi zadatak filmskog medija bio je odgovorno predstavljati važne teme kao što su Narodnooslobodilačka borba, obnova i izgradnja opustošene zemlje te bezrezervna podrška ornom zidanju i učvršćivanju socijalističkog društvenog uređenja. Spočetka, nije bilo filma koji nije veličao postignuća i napredak ovdašnjeg društva i politike, samoupravljanja, bratstva i jedinstva, kolektivnih radničkih, industrijskih, obrazovnih, intelektualnih dometa i uspjeha, prepoznatih i visokocijenjenih i u svijetu, naglašavalo se često, te se bez pretjerivanja može reći da su svi dokumentarni filmovi prve petoljetke, a mnogi i u sljedećim dekadama, bili namjenska, reklamna, promidžbena djela koja su gledatelje zdušno uvjeravala u to da žive u najboljoj zemlji na svijetu. Ne i savršenoj, ali golemih prirodnih bogatstava i ljepota, uzoritih temelja, postavki i namjera, sa svijetlom budućnošću koja se hrlo udarnički zajednički gradi, u koju se stupa nepokolebljivo odlučnim korakom, što se filmski predstavljalo samopohvalnim naracijskim tekstovima, njihovim poletno-službeno-autoritativno-docirajućim spikiranjem, nezaustavljivom gromkošću euforičnih glazbenih motiva i žustrim montažnim slijedovima.
Autorska kinematografija, autorski pristup isprva nije postojao – filmaši nisu izražavali sebe i svoja viđenja, već se snimalo po narudžbi, na zadane teme, u zadanom ključu. Prenosile su se državotvorne poruke s vrha, modeli mišljenja koje je valjalo usvojiti i držati ih se. No, mada se slijedila određena matrica te su mnogi filmovi načelno bili međusobno vrlo nalik, ne znači da su bili slabi i bezlični. Gledajući ih iz 21. st., kad nas ideološko-propagandna udarna igla izravno ne bode, jer ne utječe na našu svakodnevicu – što je kakvog nezadovoljnog suvremenika moglo itekako trti – u mnogima, ako ne i u većini, ma bili i ljuta propaganda, uistinu možemo uživati kao u vrsno oblikovanim djelima što znalački, filmotvorački suvereno ispunjavaju svoju namjenu te i sad, poslije tolikih desetljeća, nakon što je rečenu namjenu pregazilo vrijeme, blistaju kao vibrantno izrađeni artefakti. Umjetnine bremenite živošću, energijom, kinetičnošću.
Među prvim filmovima Demokratske Federativne Jugoslavije bila je “Istra” (24 min; Filmsko poduzeće Demokratske Federativne Jugoslavije, 1945.) Branka Marjanovića, prekaljenog filmskog djelatnika u brojnim područjima. (Marjanović nije potpisan na špici filma, barem ne na kopiji postavljenoj na portalu Hrvatskog državnog arhiva, no u literaturi se navodi kao redatelj, scenarist i montažer “Istre”; gdjegdje se kao suredatelj navodi Gustav Gavrin.) Osnovne namjere nedvosmisleno su predstavljene već u prvoj minuti. Početni kadar iz okomitog gornjeg rakursa prikazuje reljefni model Jugoslavije te se spojem zuma i pokreta usmjerava na istarski poluotok s dijelom Kvarnera, koji kratkim pretapanjem zauzme čitav kadar, da bi se preko slike, gotovo preko cijelog ekrana ispisalo: “Istra”. Može li biti jasnije? Tko i nije znao gdje je i kako izgleda Istra, sad zna. Nakon kratke uvodne špice s imenima nekolicine suradnika što se ispisuje preko toga kadra, total obalnog krajolika koji uz panoramski pokret kamere, uz vješt, malne nezamjetan rez – prikriven i novim ispisanim tekstom – završava na (polu)totalu sela.
Preko ta dva kadra, što će se učiniti jednim, bez okolišanja je napisano što nam slikopis poručuje: “Ovaj je film reportaža o Istri koja se 25 godina bori protiv talijanske-kraljevsko-fašističke strahovlade da se priključi Jugoslaviji kojoj pripada geografski, historiski, etnički i ekonomski i za koju je dala teške i krvave žrtve kroz svih ovih 25 godina, a pogotovo od općeg ustanka naroda Istre u rujnu 1943 godine.” Riječ “Jugoslaviji” napisana je najvećim slovima, neka se zna što je najvažnije. Tko se našao ispred ekrana, bez ostatka je obaviješten o tomu što gleda. Također i u kojem ključu.
Od prve sličice burno previre uznosita glazbena bujica u izvedbi Orkestra tršćanske filharmonije pod ravnanjem Ive Kirigina (skladbe i skladatelji nisu navedeni). Izbor reljefnog modela Jugoslavije i Istre djeluje upečatljivije negoli, recimo, iscrtana karta, a osvijetljen je i snimljen – u crno-bijelom, dakako – tako da se dubokim sjenama istaknu dramatično voluminozne brazde i usjeci. (Potpisana su četvorica snimatelja: Josip Akčić, Boris Rudman, Rudolf Omota i Krešimir Grčević). Prva, dakle, slika koju vidimo, također ocrtava povišenost pristupa, baš kao što i gore naveden tekst – potpisuje ga Rudolf Sremec, kao i spikerski koji će u gotovo imperativno tumačilačkom, patetično zaneseno deklamatorsko uskličničkom registru, standardu toga razdoblja, govoriti Srđan Flego – zorno određuje opći ton. Majstorski efikasno i efektno. Kao i ostatak epizodično unizanog filma, od početne snimke (začudo neimenovanog) istarskoga sela koje su popalili Mussolinijevi fašisti do malne furiozne završnice u kojoj se, kulminacijski, dolazi do samoga maršala Jugoslavije, Josipa Broza Tita – tek ovdje prvi put prikazanog u tom filmu – kojemu omladina predaje štafetu “plamenih pozdrava iz svih oslobođenih krajeva Julijske krajine” (Trst je tad bio jugoslavenski).
Uz skandiranje “Istra! Istra!” u offu, spikerov zaključni poklič: “Vjekovne težnje naroda Istre, krrrv palih heroja, Hrvata, Slovenaca i slobodoljubivih Talijana, boraca protiv fašizma, sve je to garancija da će napaćena istarska zemlja naći bolju i sretniju budućnost u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji!” i grmljavinu orkestralne instrumentalne inačice partizanske koračnice “Po šumama i gorama” (“… prije ćemo mi umrijeti, nego svoje zemlje dat’…”) nižu se kadrovi odlučnih i zanesenih narodnih masa dvostruko i višestruko eksponirani preko već nam dobro poznate snimke reljefnog modela Istre, napaćene, ali stamene, da bi završno bilo ispisano: “Tito”, a potom, uz uzvik “Istra je naša!”, iste će se riječi otisnuti preko cijelog ekrana. Bez, doduše, znaka uskličnika, ali filmskim postupcima dotjerano do barem trostrukog uskličnika.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.