Dok filmski festivali na globalnom nivou bliskoistočnu situaciju ignoriraju, usputno joj se posvećuju prigodnim filmovima ili čak otvoreno staju uz prevladavajući zapadnjački opresivni diskurs, Festival dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans (AJB DOC), po uzoru na matičnu novinsku kuću Al Jazeera, čini iznimku, direktno oponirajući dominantnoj medijskoj slici i odatle proizašloj društvenoj atmosferi. Jednostrano izvještavanje, tzv. objektivni prikazi čija je svrha tek potvrditi unaprijed zadane pozicije, istovremeno zanemaruju kontinuitet i historijsku svijest, kao što nenamjerno plastično ocrtavaju odnose moći u medijskom (političkom) univerzumu. U tom smislu, ovogodišnje smo, sedmo izdanje AJB DOC-a (Sarajevo, 13. – 17.9.), mogli promatrati kao svojevrsni nastavak probijanja ustaljenih medijskih obrazaca, odnosno daljnju razinu otvorene političke pozicije koja samu medijsku kuću čini prepoznatljivom.
Festival je platforma za umrežavanje i posredovanje konkretnih (iako najčešće prikrivenih) ideologija, stoga olakšava koheziju sudionika, filmova i organizatora prema zajedničkom cilju u obliku promjene vizure. U određenim je vremenima takva konsolidacija iskorištavanja svih dostupnih sredstava nužna, pri čemu ne treba odbaciti niti propagandnu funkciju – najefikasniju protutežu prihvaćenim narativima. Popratni je program 7. AJB DOC-a bio pomno kreiran ne bi li se referirao na rat u Palestini, iz više ga uglova iskomunicirao, ne zanemarivši burnu povijest prostora i ulogu globalnih sila, niti aktivistički zahtjev za prekid genocida i pravo palestinskog naroda na samoodređenje. Programske su odluke rezultirale nizom filmova koji svoju težinu i eksplicitnost neminovno šire van filmskih granica, dok je lokalna publika pokazala razumijevanje za šire konotacije, empatiju i kreirala sigurni prostor za smisleni razgovor. Filmovi su stoga funkcionirali kao korektiv prevladavajućem mnijenju, ali i bitan uvid u povijesno determinirane odnose, a koje smo zbog načina medijske reprezentacije, pa i manipulacije, skloni zanemariti.
U zamkama radikalnosti
Natjecateljski je program ipak nadišao odabranu političku nišu i gledateljstvu pružio tematsku i autorsku raznolikost, odnosno presjek društvenog života različitih dijelova svijeta. Stoga bismo ugrubo mogli ocrtati nekoliko provodnih linija koje motive variraju, dovoljno srodne da se njihovim dovođenjem u vezu rekonstruira šira priča – društveno uvjetovanje obiteljskih odnosa i proširenje njena pojma, politička svakodnevica manje vidljivih zemalja, način formiranja ekstremnih društvenih pokreta, odatle proizašle vođe, odnosno egzistencije podložne vanjskim prisilama i na rubu održivosti.
S festivalskim je fokusom usko povezan, od strane selekcijske komisije nagrađeni film “Holy Redemption” (2024. | ★★★ i 1/2) Joséa Carlosa Soaresa, Tanjua Şahina i Aslihan Eker Çakmak, a koji se bavi posljedicama radikalnih, nacionalističkih i rasističkih politika. Riječ je o direktnom ulazu u izraelsko srce tame, a koliko god bili upoznati s radikalnom retorikom, desničarskim ekstremizmom i općenito Izraelom kao jednom od u tom smislu najkontroverznijih društava dubinski prožetog religijskim praksama, razina militarizacije i opresije društva izgrađenog na opreci spram Drugih – Palestinaca, i dalje je šokantna, dijelom i zbog prepoznatljivog zapadnjačkog načina života u pozadini. Film istražuje na koji se način opasna retorika reproducira i potiče otvoreno nasilje pod krinkom religijskih opravdanja. Iako se ne eksplicira, ostaje jasno da su iza masovnih pokreta uvijek partikularni interesi, koji ne prežu ni pred masovnim uništenjem u svrhu ostvarivanja konkretne koristi ili statusa. Iako uvidi u “Holy Redemption” nisu novi, još jednom u filmski zgusnutom vremenu svjedoče o prirodi kontinuiranog nasilja, medijski istisnutog u pozadinu. Porazna ostaje činjenica da su slične politike i toksični vođe sveprisutni, a neosviještenom je društvu lako upasti u rušilački ekstremizam.
U smjeru istraživanja vođa i autoritarnih tendencija razvijaju se dva filma, “Putin’s Playground” / “Putinovo hřiště” (2024. | ★★) Konrada Szołajskog i “Gaddafi: Inside the Dictator’s Mind” (2024. | ★★ i 1/2) Kamala Redouanija, no oba odlikuje reportažni i površni pristup. “Gaddafi” podsjeća na filmove koji popunjavaju prostor u neatraktivnim terminima kabelskih televizija, ostvarenje koje je moguće promatrati krajičkom oka. Povijesni je sadržaj pojednostavljen i interpretiran iz američke perspektive, koja niti razumije, niti je zainteresirana za politike proizašle iz antikolonijalnih tradicija, a kamoli revolucionarne borbe ili poziciju trećeg puta. Rezultat je shematski i jednoobrazni pogled na diktatora, kojeg nastoje okarakterizirati psiholozi na temelju osobnih i ničim potkrijepljenih dojmova. Poljski film o Putinu još je problematičniji jer je na razmeđu teorija zavjera, neprovjerenih podataka i redateljeve očite odbojnosti, koja manje potječe od same osobe na koju se poziva, a više od antikomunističkog stava i jednodimenzionalnog odnosa prema vlastitoj prošlosti. Riječ je o filmu koji počiva na općim mjestima bez konkretnih teza i uporišta, čime će u konačnici prije utjecati na oblikovanje stavova koji dotičnog uvažavaju.
“Daughter of Genghis” (2024. | ★★★ i 1/2) Kristoffera Poulsena i Christiana Alsa bavi se na prvi pogled feminističkom grupom (iako doduše onom radikalnom, sve glasnijom frakcijom), da bi bila prokazana nacionalističkom i rasističkom. I to ne zbog osobne netrpeljivosti redateljskog dvojca, već protagonističine nezrelosti, neostvarenosti i bespogovornog preuzimanja isključivih retorika. Govorimo li o feminizmu, upada u oči lakoća iskliznuća u isključivost (što se kao problem pripisuje radikalnim strujama), kao i nemogućnost jednostranog pristupa fenomenu prostitucije, odnosno svu neosjetljivost moralizatorskih nastupa. No, filmski razvoj prati onaj protagonističin, da bismo postepeno svjedočili promjeni stavova i pripadnim ponašanjima.
“Izbor za Miss zatvora” (Novi Film – BiH / Novi Film – Srbija / Provid; 2024. | ★★★ i 1/2) najnoviji je film Srđana Šarenca, koji donosi priču iz života zatvorenica u brazilskom zatvoru, odnosno pokušaja normalizacije i dosezanja životne situacije koji će im pružiti makar privid izgubljene ljudskosti. Organiziran oko nekoliko junakinja, uspješno im se približava, a same zatvorenice terapeutski iskorištavaju prisustvo kamere, posredujući životna iskustva, ali i zadovoljstvo što su predmet interesa. Osnažujući su alati ovdje možda problematične prirode – inzistiranje na vanjskim obilježjima i natjecateljskom duhu, ali teško je u konkretnim uvjetima očekivati večeri avangardne poezije.
Oblici društvenosti
Zadnjih je godinu dana na regionalnim festivalima čest pobjednički film ovogodišnjeg AJB DOC-a, “Nasmijana Gruzija” / “Smiling Georgia” / “Gimiliani Sakartvelo” (2024. | ★★★★) Luke Beradzea. Ostvarenje se ironijski referira na političku demagogiju, iskorištavanje birača i uopće izostanak političke svijesti, odnosno nemogućnosti njena razvoja u društvima koja su ignorantska i nezainteresirana za svoje članove, direktni rezultat nejednake distribucije dobara. “Nasmijana Gruzija” od svih filmova u konkurenciji možda ima umjetnički najizraženije ambicije, jednako dobro funkcionira na narativnoj, kao i podržavajućoj estetskoj razini. Skoro idilični prizori gruzijskog sela, iznutra su nagrizani kontrastirajućim detaljima koji otkrivaju deprivaciju i neimaštinu, sprječavaju romantizaciju gruzijske provincije i suptilno tragaju za uzrocima zatečenog stanja.
Na sličan način funkcionira drugi gruzijski film u konkurenciji, “Blueberry Dreams” (2024. | ★★★★) Elene Mikaberidze, u kojem potencijalnu pastoralnost slike narušava potmula prijetnja s ruba – ekonomska zavisnost i ratni sukobi koji opstruiraju samosvojni obiteljski razvoj. U središtu je redateljičina interesa obitelj na granici s Abhazijom, dok ih prati u pokušaju izgradnje novog života. Kamera propituje geste i želje svakog ponaosob, posebnu notu filmu daju dječaci na pragu odrastanja, čija autentičnost i iskrenost publiku neminovno uvlači u emocionalni angažman.
Drugačije posložene obiteljske odnose, uvjetovane drugim društveno-ekonomskim kontekstom, koji alternativne izbore podržava, donosi “Drugačija divljina” / “A New Kind of Wilderness” / “Ukjent landskap” (2024. | ★★★★) Silje Evensmo Jacobsen, odnedavno u našoj distribuciji. Redateljica ne upada u nekritičku glorifikaciju, već sa svojim protagonistima argumentirano situaciju propituje. Film iznosi mogućnosti života izvan društva bez osude, nastojeći ocrtati dimenzionalnost odabira, a ujedno je nastavak projekta preminule majke, čiji se materijal iskorištava. Budući da je majka sama fotografkinja, redateljica na estetskoj razini rekreira pripadnu autorsku estetiku i pretvara je u sukreatoricu filma. Istovremeno, u vrijeme obiteljskih previranja i trzavica, kamera djeluje sudionički, kao mjesto nužne ispovijesti, siguran prostor za verbalizaciju nesigurnosti i sumnji.
Djeca i odgoj u različitim sredinama tema su iranskog “Grand Me” (2024. | ★★★ i 1/2) Atiye Zare Arandi i Brama Crolsa, odnosno japanskog “The Making of a Japanese” (2023. | ★★★ i 1/2) Eme Ryan Yamazaki. Potonji podsjeća na nekoliko uspješnica posljednjih godina – “Gospodin Bachmann i njegov razred”(2021) Marie Spath ili “Favoriten” (2024) Ruth Beckermann – unatoč temeljnoj razlici da se navedeni filmovi referiraju na (ne)uspjeh multikulturalnih tendencija europskih društava, odnosno odatle proizašle klasne razlike.
U Japanu, barem onom filmskom, direktni nam uvid u školski sistem i popratne aktivnosti sugerira klasnu i svaku drugu ujednačenost. Pritom film balansira između inzistiranja na pretjeranoj jednoobraznosti obrazovnog sustava i podrške razvoju širokog spektra vještina učenika. “Grand Me” pak počiva na manipulacijama proizašlim iz nezrelosti rastavljenih roditelja, a koja se reflektiraju na djecu, konkretno samosvjesnu djevojčicu, nositeljicu priče. Dijete je pritom jedino za koje se čini da neizrečene konotacije razumije, nerijetko ih otvoreno artikulirajući i dovodeći takozvane odrasle u neugodne situacije. S obzirom na to da se ipak radi o iranskom, dakle patrijarhalnom društvu, šteta je što kulturološke razlike nisu ispitane iz tog kuta, ne bismo li razumjeli nezavidnu poziciju žene, samohrane majke ili drugi put udane svejedno, prije no što je osuđivački otpišemo.
Još jedan bosanskohercegovački film u konkurenciji bio je “Otpusti nam dugove naše” (2024. | ★★★) Sergeja Krese. Koliko god važne teme ovisnosti o kojoj se najmanje priča, a sve više uzima maha – kockanju, ipak klasičnom strukturom, utemeljenjem na intervjuima i bazičnim izmjenama sugovornika, ostaje možda i najtelevizičniji film od prikazanih.
Time se vraćamo na samu ideju Festivala i činjenicu da filmovi dolaze u formatu koji će im omogućiti prikazivanje na kanalu Al Jazeera Documentary, odnosno da same propozicije uzdižu važnost sadržajnog aspekta. Otvarati nove perspektive i oponirati tipičnom medijskom sadržaju u političkim se krizama pokazuje posebno važnim, no estetski pomaci koji prate one tematske, gledatelja još jače angažiraju, dublje prožimaju i stoga potiču snažniju reakciju. Uostalom, najbolji propagandni filmovi funkcioniraju na toj premisi.