Na ovogodišnjem izdanju DOKUarta, koji se održava od 5. do 11.10. u KMC Bjelovar, gledatelji imaju priliku vidjeti izbor domaćih i internacionalnih dokumentarnih naslova šarolikih tematskih odrednica i filmskih pristupa. Neki od najprominentnijih domaćih naslova koji su se istaknuli svojom kreativnošću, inovativnim filmskim pristupom i još neobrađenom tematikom, poput “Dohvatiti sunce: El Shatt” (Filmska udruga Šuma, 2023.) Ane Bilankov ili “Galeb” (Greta Creative Network, 2024.) Davida Lušičića, bit će prikazani zainteresiranoj lokalnoj i regionalnoj publici. Uz projekcije raznovrsnih filmskih ostvarenja, DOKUart organizira i predavanje filmske kritičarke Višnje Pentić pod nazivom “Filmski autor kao filmski lik” 10. listopada u 15 sati. Ovogodišnji izbor filmova propituje i tematizira brojne važne društvene i političke teme, od položaja suvremenog radnika u kasnom kapitalizmu, sjećanja izbjeglica tijekom Drugog svjetskog rata pa sve do osobnih borbi s percepcijom vlastitog tijela.
S jedne strane nužno potrebno, no s druge sve je teže napraviti kvalitetno i inovativno umjetničko djelo koje u fokus stavlja mnogobrojne stereotipe i negativne utiske koje su žene generacijama imale o vlastitom tijelu. Razlog tome možda leži upravo u činjenici da je navedena tema u snažnom fokusu umjetničke i društveno-političke javnosti već desetljećima, od prava na odlučivanje o postanku majkom, neprekidnog nametanja različitih standarda savršenog ženskog tijela, pa sve do neprimjerenih komentara u obrazovnom i zdravstvenom sustavu. Iako se svaka od ovih velikih i bitnih tema čine kao preveliki zalogaj za kvalitetno filmski promisliti o njima, one se sve ipak pojavljuju u kratkometražnom filmskom eseju Margreth Olin, “Moje tijelo” / “My Body” / “Kroppen min” (2002). Počevši s obećavajućim kadrovima vlastitog obiteljskog doma i vrta te prisnim, ali ne izrazito inovativnim esejističkim analognim snimkama sebe kao malog djeteta, autorica nas naracijom uvodi u, kako sama kaže, “priču koju nikad nije ispričala – priču o svojem tijelu”. No, navedena naracija, koja bi filmski funkcionirala samostalno, počinje biti ekspresivno nabijena melankoličnom glazbenom pozadinom koja nepotrebno odvlači pažnju gledatelja i, na žalost, nudi površan prikaz jednog negativnog globalnog fenomena i, za mnoge žene kroz mnoge generacije, traumatičnog iskustva nelagodnog odrastanja i osjećaja zatočenosti u svojem nesavršenom tijelu.
Kako i Olin prikazuje i naracijom kazuje gledateljima, njezina priča o tijelu počinje oko njene pete godine, kada je prvi put, od maminih prijateljica čula komentar na račun njezinih, po njihovoj prosudbi, “čudnih” i “nedovoljno elegantnih i ženstvenih” stopala. Kroz film autorica se raznim filmskim sredstvima, od suptilne animacije do intenzivnog snimanja (skrivanja) vlastitih stopala, vraća na navedeni prvi komentar o njezinom tijelu. Navedeni lajtmotiv – nedovoljno ženstvenih stopala, imao je potencijala postati početna točka zanimljivog, pa čak i inovativnog kuta gledišta iskustva djeteta o vlastitom tijelu koje se ne manifestira kroz hiperseksualizirane dijelove (ženskog) tijela, već putem dijela tijela koje je, na prvi pogled, neutralno i lišeno negativnih i osuđujućih komentara od strane okoline. No, i vrlo kratkim istraživanjem povijesti seksualnosti, a pogotovo ženske seksualnosti i povijesne percepcije ženskog tijela, koje se i prelilo i u suvremenu glazbenu pop kulturu te onu filmsku, shvatit ćemo da su ženska stopala i potreba za njihovom elegancijom i ženstvenošću duboko usađena u društvenu percepciju idealnog ženskog tijela.
Nažalost, autobiografski element koji je autorica istaknula na početku filma brzo se izgubio u pukom nabrajanju svih nedaća bivanja ženom koje je autorica doživjela, no koje filmski nimalo ne komuniciraju, kako na audiovizualnoj, tako i na narativnoj razini. Olinino prepričavanje sljedećeg negativnog iskustva ticalo se njezinog trbuha koji je također bio povrgnut kritikama i neugodnim komentarima od strane njezinih poznanica i kolegica iz škole. Do ovog momenta u filmu ne pojavljuje se niti jedan problematičan element koji bi zahtijevao oštru kritiku, već se radi isključivo o slabom (filmskom) promišljanju navedene teme, pa čak i možda odabiru krivog medija za prezentaciju iste. No, autorica se zatim ubrzo odmiče od naivnog i početničkog esejističkog prikaza teme te skreće na, u najmanju ruku upitan, ako već ne i vrlo štetan te problematičan kolosijek.
“Moje tijelo” je u konačnici upao u najveću, ali i najočigledniju zamku – onu banalosti; još gore, manjka znanja i senzibiliteta za stoljetne, pa i tisućljetne patrijarhalne obrasce koje ženama još uvijek štete na svim područjima životima, pa tako i u međusobnom odnošenju.
Nakon tematizacije kritika koje je dobila na račun svojeg tijela tijekom djetinjstva i rane adolescencije, Olin neshvatljivo odlučuje naraciju usmjeriti prema ženama koje su joj navedene negativne komentare upućivale i time godinama rušile samopouzdanje. Prvo, direktno obraćanje pojedinom vanfilmskom elementu – u ovom slučaju osobama, ne predstavlja problem sam po sebi, već je autoričin neprerađeni gnjev i ljutnja na, kako sama kaže, “ženski rod”, vrlo štetna formulacija problema i shvaćanje njezinog proživljenog iskustva. Navedena naracija koja krivnju za autoričina traumatska iskustva prebacuje na ženski rod u cjelini, jedino može biti štetan upravo za okrivljenu populaciju. Naravno da se njeno negativno iskustvo sa ženskim osobama ne zanemaruje niti odbacuje, no zaista je zapanjujuća razina nesenzibiliziranosti i manjka svijesti o štetnosti ovakvih i sličnih izjava. Nažalost, Olin ne samo da je osudila svaku osobu ženskog roda na gotovo pa usađenu agresiju i mržnju prema drugoj osobi istog roda, već uzdiže i, kako sama autorica kaže, zahvaljuje na postojanju muškog roda od kojih nikad nije iskusila takve komentare.
Navedena naracija praćena je redateljičinim analognim snimkama u raznim kadrovima, često s prodornim te rubno zavodljivim pogledom u kameru, koji ostavljaju iznimno gorak okus, prvenstveno u kontekstu stoljetne borbe za žensku emancipaciju i pokušaja detronizacije muškog roda kao onog superiornog nad ženama. Spomenute scene koje sačinjavaju cjelokupni središnji dio filma nažalost nisu slučajnost, već (vjerojatno) istinit prikaz autoričinog životnog iskustva koje se nimalo ne dovodi u pitanje. S druge strane, itekako je problematičan reprezentacijski moment, nepromišljenost same naracije, ali i potpuna promašenost interpretacije proživljenih događaja. Iako je Margreth Olin bila povrijeđena isključivo od strane ženskih osoba, to naravno ne znači univerzalnu zlobu ženskog roda, a još manje opravdanje za uzdizanjem jednog roda (u većini slučajeva zlostavljača) nauštrb drugog.
Navedena problematična naracija i isprazno nametnuta poetična analogna kamera, ne stvaraju a niti prenose ikakvu priču, iskustvo niti fenomen. Dapače, navedeni filmski elementi doprinose izrazito negativnoj slici ženskih odnosa koji su univerzalno portretirani i interpretirani kao toksični, ljubomorni i manje vrijedni nego odnosi između osoba ženskog i muškog roda. Dapače, autorica nakon prethodno navedene zahvale na postojanju muškog roda, otvoreno kaže kako je tek kroz pogled svojih partnera, koje poimenice nabraja, stvorila pozitivnu sliku o sebi i svojem tijelu. Dakle, ne samo da su odnosi između žena toksični i da su oni između muškarca i žene vrjedniji, već je ženina jedina nada za prihvaćanjem sebe i svojeg tijela kroz… muški pogled i prizmu bivših intimnih partnera?
Netko bi možda pomislio kako je navedeni autorski pristup namjeran, odnosno dobro promišljen i planiran kako bi prouzročio ljutnju i čuđenje kod gledatelja, samo kako bi na kraju otkrio da je cijeli dokumentarac ustvari ironično shvaćanje problematične stvarnosti. Jer, ima li logičnog objašnjenja za postojanje ovakvog filma osim navedenog? Zašto bi se itko odlučio napraviti ovakav film bez ironije, koliko god plitka i prvoloptaška ona bila? Nažalost, u pitanju je izuzetno nespretni, nepromišljeni, nedovoljno senzibilizirani i filmski neumješni rad čija je jedina svrha, izgleda, samom sebi razriješiti pojedine traume iz prošlosti. Iako je tema o percepciji ženskog tijela vrlo česta (iz potpuno opravdanih razloga), autorica nažalost nije iskoristila niti jedan potencijalno zanimljivi prikazani moment ne bi li iole dublje zakoračila u društveno-povijesnu analizu percepcije ženskog tijela ili refleksiju vlastitih iskustava o istome.
“Moje tijelo” je u konačnici upao u najveću, ali i najočigledniju zamku – onu banalnosti; još gore, manjka znanja i senzibiliteta za stoljetne, pa i tisućljetne patrijarhalne obrasce koje ženama još uvijek štete na svim područjima životima, pa tako i u međusobnom odnošenju. Film Margreth Olin tako je postao film glorificiranja muško-ženskih odnosa na štetu onih ženskih, te ženske krivnje za negativnu percepciju o vlastitim tijelima koja jedino dobivaju na značenju ako/kada ih partneri percipiraju vrijednima. U nedostatku iole pozitivnih komentara na navedeni film, mogu samo reći kako bi isti bilo (isključivo) poželjno prikazati kao jedan od primjera važnosti kontekstualizacije te dovoljne razine senzibiliteta i znanja o temi koju autor/ica odluči tematizirati. U protivnom, “Moje tijelo” može prouzročiti opravdanu ljutnju i gorak okus u ustima kod gledatelja, no, još i gore – ima snagu opravdati i perpetuirati negativne stereotipe o ženskim odnosima, percepciji vlastitih tijela i vrijednosti.