Recenzije7. AJB DOC: "Daidžin prsten" - Mjesto gdje je racionalnost utopija

7. AJB DOC: “Daidžin prsten” – Mjesto gdje je racionalnost utopija

|

Suočavanje s prošlošću i pokušaj dosezanja točke njena razotkrivanja ne bi li se osvijestile implikacije po društvo danas, suštinski su ciljevi filmova posvećenih osjetljivim temama. Osobito je to izraženo u bosanskohercegovačkoj kinematografiji, uvjetovanoj razornim događanjima devedesetih, ali i politikama koje zbog osobnih interesa do danas egzistiraju na podjelama. U regionalnim dokumentarnim filmovima od samih ratnih početka nailazimo na pristup traumi kroz umjetnički samosvjesne estetske koncepte. U opkoljenom je Sarajevu snimljen niz filmova kao izraz otpora stanovnika, koji ostaju svjedočanstvo života u nemogućim uvjetima. Jedan od prvih, “Palio sam noge” (1993) Srđana Vuletića, filmski je dokument nestajanja grada, ali i samonikle solidarnosti. Poslijeratni pokušaj normalizacije i društvene konsolidacije, također iziskuje odgovor na svim poljima, uključujući stvaralaštvo. Život u limbu ljudi posvećenih traganju za nestalima, staloženo je još 2000. obradila Jasmila Žbanić u filmu “Crvene gumene čizme” (2000), čije inserte Aida Hadžimusić umeće u tematski srodan “Daidžin prsten” (2024), prikazan u posebnom programu ovogodišnjeg AJB DOC-a.

Razlika u pristupu dijelom proizlazi iz velikog vremenskog raspona nastajanja dva filma, što Hadžimusić olakšava racionalno sagledavanje i potrebnu distancu, ali i upućuje na monstruoznost (zaključit ćemo iz filma politički instruiranu) sustavnog negiranja i odbacivanja odgovornosti, osujećivanja mogućnosti konačnog nadilaženja ratne traume i njena preobraženja u produktivno historijsko pamćenje.

Upravo je potonje redateljičin cilj na intimnom i društvenom nivou, institucije nisu te na koje se može osloniti, nevezano radilo se pokušaju osiguranja prostora za razgovor ili mnogo konkretnije, pronalaženje posmrtnih ostataka njena naslovljenog ujaka (daidže). Vremenska distanca neizravnoj sudionici obiteljske tragedije olakšava navođenje procesa snimanja i razvoj priče, dok postavljanje njenog lika u središte znači da se više ne radi o žrtvi kojoj trauma priječi samosvjesno suočavanje, ne samo s izvršiteljima, već i društvenim strukturama, čitavim skupinama neizravnih svjedoka zapalih u nacionalističku mitomaniju, demonstrirajući raspolovljenost vlastitih ličnosti. Hadžimusić pak razumije konotacije poduzetog pothvata po društvo u kojem živi, a čijim prokazivanjem nastoji artikulirati nebrojene stranputice. Otpor je naravno posvemašan, a ona sama optuživana za zle (?) namjere i nacionalnu netrpeljivost. Redateljica je dovoljno filmična i jaka ličnost da bude nositeljica filma, bez da se neproduktivno postavlja u prvi plan. Preuzima ulogu vodiča u istraživanju osobne obiteljske priče, ali i direktno u tamu suvremenog bosanskog društva, čije su podjele tek nevješto prikrivane.

“Daidžin prsten” je narativno koncipiran oko pokušaja rekonstrukcije života Abdurahmana Filipovića zvanog Braco, sve do ubojstva u sklopu etničkih čišćenja u Bosni, na području Kalinovika, prigodno rodnom mjestu Ratka Mladića, suvremenog heroja lokalnog stanovništva. Na ulazu u mjesto dočekat će nas spomenik dotičnom, pri čemu njegova karikaturalnosti možda promiče postavljačima, ali je vanjski znak moralne nakarade u koju su uronjeni njegovi obožavatelji. Uostalom, estetika spomenika svim ratnim vođama zemalja bivše Jugoslavije namjerniku otkriva dosta o njihovu statusu, a odbojnost i prezir skoro su nesvjesno u njih upisani.

“Daidžin prsten” u suštini je jednostavno konstruiran film, koji tendira promjeni prevladavajućih vrijednosnih sustava, rekonstrukciji života, prije nego smrti…

Probirući po obiteljskim memorabilijama i rekonstruirajući sadržaj fotografija, redateljica film koncipira oko sjećanja Bracinih bliskih ljudi, ali i nekadašnjih poznanika iz Kalinovika, mjesta u kojem je živio, radio i ubijen, koji će se uvijek iznova zaplitati u nostalgična prisjećanja, netom prije negacije zločina. Paralelno s intimnom linijom, a koja se izdiže iz žalovanja prema posredovanju vrijednosti prepoznatih u Bracinom životu, razvija se ona društvene problematike – činjenica da bez preuzimanja odgovornosti, nadvladavanja relativizacije i mitologizacije zločinaca nema smislene budućnosti niti suživota. I trideset godina kasnije naizgled racionalni zahtjev ostaje u domeni utopije, da bi svaki poduzeti razgovor završio u rehabilitaciji osuđenih kriminalaca, uz iznošenje naivnih argumenata, prokazujući svu surovost društava i ogrezlost u primitivni nacionalizam – rezultat politika nezainteresiranih za osiguranje preduvjeta sveobuhvatnog društvenog razvoja. Izuzetak je posljednja sugovornica, Bracina nekadašnja kolegica u lokalnom domu zdravlja, čiji se stav ne zasniva na djetinjim dihotomijama, već direktno poziva na priznavanje krivnje, kao i konstataciju da u ratnom stanju nitko ne ostaje postrance. Feministički se odgovor na sustavnu ignoranciju sam nameće, kao i nužnost prepoznavanja patrijarhalnih struktura, šovinističkih opresija i na tom temelju izraslih politika divljeg kapitalizma kao stvarnog uzroka zatečenog stanja.

“Daidžin prsten” u suštini je jednostavno konstruiran film, koji tendira promjeni prevladavajućih vrijednosnih sustava, rekonstrukciji života, prije nego smrti, kao i preobrazbi filma u sredstvo održavanja memorije i prenošenja povijesnog sjećanja. Iako filmskim sredstvima ne čini pomake koji bi formalno odražavali utkane progresivne ideje, već redateljičino neodstupanje pred arogantnim pojedincima, koji nevješto prikrivaju vlastitu intelektualnu i moralnu nedostatnost, film čini vrijednim gledanja, posebno, što samom Festivalu i jest cilj, primjeren publici različitih profila. O poznatom progovara iz nove perspektive, legitimirajući važnost borbe i neposustajanja pred omalovažavajućim strukturama, čija prevlast ne mora biti apsolutna.

"Daidžin prsten"
Režija i scenarij: Aida Hadžimusić
Izvršni producent: Konrad Adenauer Stiftung
Kamera: Adnel Pašić i Samir Šarenkapa
Zemlja podrijetla: Bosna i Hercegovina
Godina proizvodnje: 2024.
Trajanje: 57 minuta

Najnovije

21. ZagrebDox: “Tatina uspavanka” – Čovjeka možeš izvući iz rata…

"Tatina uspavanka" (2024) uspijeva uhvatiti tananosti odnosa ljudi koji se vole, ali nailaze na poteškoće u održavanju zajedničkog jezika.

21. ZagrebDox: “Vlakovi” – Željeznica poleta i tjeskobe

Nesvakidašnje trenje poleta i tjeskobe, optimizma i pesimizma snažan je zalog uzbudljivosti koju nude "Vlakovi" (2024) Macieja J. Drygasa.

21. ZagrebDox: “Naći ću te“ – Hej, Ras! Tko si ti?

Justina Matov je na 21. ZagrebDoxu predstavila svoj prvi cjelovečernji film, "Naći ću te" (Factum, 2025.), o okolnostima odrastanja bez oca.

Ivan Ramljak: “Moja je motivacija želja da se progovori o nepravedno zapostavljenim epizodama iz nedavne povijesti”

Najnoviji film Ivana Ramljaka "Mirotvorac" (2025) izazivao je golem interes još i prije večerašnje premijere na 21. ZagrebDoxu.

21. ZagrebDox: “I tako još jedna” – Filmska apolitičnost u borbi protiv establišmenta?

Na ovogodišnjem ZagrebDoxu prikazan je i dokumentarac "I tako još jedna" (ADU, 2025.) Karle Jelić.

21. ZagrebDox: “Lekcije mog tate” – Čovjek koji nije mogao prestati snimati

Dalija Dozet u svom prvom cjelovečernjem filmu, "Lekcije mog tate" (Hulahop, 2025.), pozornost usmjerava na oca, preminulog 2015. godine.

Lidija Špegar: “Glazba je naš cjeloživotni suputnik”

Lidija Špegar sutra na 21. ZagrebDoxu predstavlja svoj najnoviji dokumentarni film, "Underground top lista" (Factum, 2025.).

4 x 4 x 4 x 4

Treći esej "Izmeštanja - Pejzaž i arhitektura u dokumentarnom filmu", bavi se filmom "Four Corners" (1998) Jamesa Benninga.

Renata Lučić: “Film se rijetko zadržava na onima koji ostaju – tu se krije prilika za otkrivanje dubljih istina”

Renata Lučić na ovogodišnjem ZagrebDoxu predstavlja svoj prvi dugometražni film, "Godina prođe, dan nikako" (2024.).

Sinoć otvoren 21. ZagrebDox

U zagrebačkom Kaptol centru, odnosno Kaptol Boutique Cinema, sinoć je svečano otvoren 21. Međunarodni festival dokumentarnog filma ZagrebDox.

Povezani tekstovi

21. ZagrebDox: “Vlakovi” – Željeznica poleta i tjeskobe

Nesvakidašnje trenje poleta i tjeskobe, optimizma i pesimizma snažan je zalog uzbudljivosti koju nude "Vlakovi" (2024) Macieja J. Drygasa.

21. ZagrebDox: “Naći ću te“ – Hej, Ras! Tko si ti?

Justina Matov je na 21. ZagrebDoxu predstavila svoj prvi cjelovečernji film, "Naći ću te" (Factum, 2025.), o okolnostima odrastanja bez oca.

21. ZagrebDox: “I tako još jedna” – Filmska apolitičnost u borbi protiv establišmenta?

Na ovogodišnjem ZagrebDoxu prikazan je i dokumentarac "I tako još jedna" (ADU, 2025.) Karle Jelić.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Režija i scenarij: Aida Hadžimusić<br> Izvršni producent: Konrad Adenauer Stiftung<br> Kamera: Adnel Pašić i Samir Šarenkapa<br> Zemlja podrijetla: Bosna i Hercegovina<br> Godina proizvodnje: 2024.<br> Trajanje: 57 minuta7. AJB DOC: "Daidžin prsten" - Mjesto gdje je racionalnost utopija