Što se zbiva u Slovačkoj?
Europski, a kamoli svjetski dnevni tisak u pravilu joj ne pridaje osobito mnogo pažnje. Prema čuvenoj podjeli bivše njemačke kancelarke Angele Merkel na Europu više brzina, Slovačka je relativno mala zemlja poluperiferije, ali je visokorazvijena, niskog javnog duga, odličnih mjera socijalne zaštite i vodeći proizvođač automobila po glavi stanovnika na svijetu. Na prostoru bivše Jugoslavije najviše je upamćena, uz njoj susjednu Češku, kao pozitivan primjer raspada dotrajalog političkog saveza, nešto na čemu se s iskustvom 1990-ih na Zapadnom Balkanu može samo zavidjeti. Revolucija koja je označila kraj Čehoslovačke s razlogom se naziva baršunastom.
Nakon nedavnog atentata na slovačkog premijera Roberta Fica, mediji su nastojali objasniti dvije Slovačke – onu Ficovu, euroskeptičnu, rusofilnu, iako deklarativno socijaldemokratsku, te onu u opoziciji, euroentuzijastičnu i rusofobnu. S dugom tradicijom političke kritike, osobito satire u književnosti, kazalištu i na filmu, to danas posebno dobro uspijeva novom slovačkom dokumentarcu. Više nego u mnogim drugim suvremenim društvima, dokumentarni film u Slovačkoj snažno reflektira antinomije nacionalne stvarnosti, ali se okreće i iskustvima 20. stoljeća koja bitno oblikuju sadašnje društvene napetosti.
Pod pojmom novog slovačkog dokumentarnog filma ne treba podrazumijevati ni školu ni pokret, nego jednostavno skup ostvarenja nastalih u Slovačkoj u posljednjih nekoliko godina. Ti filmovi bilježe i preispituju političke borbe i pluralitet identiteta u suvremenoj Slovačkoj, a slovačko društvo otkrivaju kao znatno složenije i rastrzanije nego što podjela na dvije Slovačke sugerira. Među sobom i vrlo različiti, svi ti filmovi istražuju neki aspekt slojevite slovačke sadašnjosti, što uključuje bujanje radikalnih elemenata u društvu, korupciju, rat u Ukrajini i njegove implikacije, stavove prema ukrajinskom useljeništvu te veze društva s političkim i kulturnim naslijeđem. Kod redatelja postoji interes za apsurd i suprotnosti, društvene rituale i razna okupljanja te stanovit rezigniran stav prema onome što može donijeti budućnost.
Prije riječi o pojedinačnim radovima, valja spomenuti neizbježno uspostavljenu vezu između novog i nešto starijeg slovačkog dokumentarnog filma. U tom smislu, posebno je važan opus Dušana Hanáka, najistaknutijeg slovačkog dokumentarista druge polovice 20. stoljeća. Iako je Hanák kritičan prema slovačkoj stvarnosti otpočetka rada na filmu 1969., njegove “Paper Heads” / “Papírové hlavy” (1995) s grotesknom povorkom predimenzioniranih glava od papira, temeljna su metaforična slika kako socijalističkog, tako i tranzicijskog i posttranzicijskog slovačkog društva, prvenstveno njegova birokratizma i oligarhijske vlasti.
Novi slovački dokumentarni film bolje se razumije i u perspektivi ostvarenja “Hey You Slovaks!” / “Hej, Slováci!” (2002) Roberta Kirchoffa, u kojemu je tranzicija prikazana kao veliko razočaranje, posebno u ruralnim dijelovima zemlje, no prikazan je i otpor stanovništva očajavanju. Problematici četiri godine kasnije slično pristupa i Marko Šop u filmu “Other Worlds” / “Iné svety” (2006), otkrivajući u istočnoslovačkoj regiji Šariš osobitu višestrukost identiteta – ondje žive i Šarišani i Rusini i Židovi i Romi, mnogi od njih opterećeni specifičnim tradicijama i društvenim stigmama, ali i mladi koji se u susretu s popularnom glazbom i drugim globalnim fenomenima osjećaju potpuno kozmopolitski, nalik svojim vršnjacima bilo gdje na svijetu.
Treba ukazati i da je od osamostaljenja 1992. velik problem za Slovačku afirmativan stav dijela društva prema fašističkoj prošlosti zemlje – Prva slovačka republika, koja je postojala između 1939. i 1945. godine, bila je marionetska država nacističke Njemačke. Iskupljujuća kontraperspektiva pojavljuje se u slovačkom dokumentarnom filmu već 2000-ih, pa tako “The Journey of Magdalena Robinson” / “Cesta Magdalény Robinsonovej” (2008) Mareka Šulika donosi iscrpnu ispovijest o Holokaustu slovačke fotografkinje židovskoga podrijetla. Nadalje, Zuzana Piussi već 2012. svoj film o društvenoj polarizaciji proročanski naslovljava “The Grasp of the State” / “Od Fica do Fica”. U to vrijeme, Fico je odrađivao drugi mandat, da bi osvojio i treći 2023. godine.
Važno mjesto u povijesti slovačkog dokumentarnog filma zauzima i multižanrovski omnibus “Slovakia 2.0” / “Slovensko 2.0” (2014) u kojemu niz redatelja (Ondrej Rudavský, Martin Šulík, Viera Čákanyová, Zuzana Liová, Mišo Suchý, Juraj Herz, Miro Jelok, Peter Krištúfek, Iveta Grófová i Peter Kerekes) u zasebnim desetominutnim prilozima nastoji razložiti što sve karakterizira slovačkih prvih dvadesetak godina samostalnosti. Ovdje je zamjetna većina fenomena koje dotiče i novi slovački film, a pojedini i u filmovima “Peace to You All” / “Mir Vam” (2016) Juraja Mraveca mlađeg (rat u Ukrajini, u ovom slučaju iz očiju slovačkoga reportera na licu mjesta), slovačko-češko-latvijska koprodukcija “My Unknown Soldier” / “Můj neznámý vojín” Ane Krivenko (2018.; ukrajinska redateljica kroz upletenost vlastite obitelji u sovjetsku okupaciju Čehoslovačke problematizira i suvremeni odnos Ukrajinaca i Slovaka) te “Paradise on Earth” / “Ráj na zemi” (2019) Jaroslava Vojteka (dok prati slovačkoga fotoreportera na zadatcima diljem svijeta, Vojtek otvara pogled i na aktualne šizme slovačkoga društva).
Novi slovački film, dakle, ne donosi potpuno nove tematske preokupacije, no pruža novi izvještaj o stanju društva. Kao korpus unutar sebe različitih radova, novi slovački dokumentarni film približava upravo najzačudnije elemente slovačke svakodnevice koja ipak nije jednaka svuda i svima u Slovačkoj. Slovačko-češka koprodukcija “The Purge” / “Očista” (2021) Zuzane Piussi tiče se raspada pravosudnog sustava nakon privatizacije, odnosno korupcijskoga skandala koji je izbio nakon što su putem mobilne aplikacije procurili podatci o potkupljivanju sudstva. U kompilaciji videomaterijala koja podsjeća na televizijski prilog, a uz intervjue uključuje i brojne isječke iz vijesti, redateljica u offu pripovijeda složenu priču o tome kako je dio sudaca, političara i poduzetnika ugrozio i samu demokraciju.
“Lines” / “Čiary” (2021) Barbore Sliepkové, nasuprot tome, lirski i vrlo stilizirano prikazuje kako diše suvremena Bratislava. Ovdje se prate svakodnevice običnih ljudi, sredovječne žene koja živi sama te razmišlja o međuljudskim odnosima, mladića koji nastoji postati gradski vijećnik ali se ne snalazi u samoprezentaciji, agenta za nekretnine čiji entuzijazam za vlastiti posao djeluje neuvjerljivo u postsocijalističkom okruženju, mlade djevojke opsjednute očevim neprisutstvom u svom odrastanju, eklektičnoga skladatelja koji još uvijek živi s majkom te komično uigranih, s gradskom vrevom pomirenih radnika na ocrtavanju prometnica. Bratislava je pravi protagonist Sliepkovine sumorne, crno-bijele niskokontrastne studije društvene sredine, eksterijera i interijera.
U kratkom filmu “Strigov” (2022) Barbora Berezňáková se u nekoliko minuta delirično vraća u dječja sjećanja ili kakvu dječju noćnu moru, subjektivnim kadrom prikazujući bakinu kuću i rituale grkokatoličke rusinske zajednice u istočnoj Slovačkoj, uključujući sprovod. Koristeći sepiju, snimajući predmete iz velike blizine i montirajući amalgam buke i dječjih jecaja i plitkog disanja, redateljica stvara vrlo uznemirujuć ugođaj, ali i radi na kulturnoj memoriji, završavajući film starim obiteljskim fotografijama i posvećujući ga mjestima iz djetinjstva. Film je nostalgična refleksija, a time i posvjedočenje da je očuvanje specifičnosti zajednica kao što je rusinska, s izmjenom generacija sve ugroženije.
“The Most Beautiful Corner in the World” / “Najkrajší kút v šírom svete”(2022) Róberta Mihályja tek ironično označava Slovačku kao “najbolji od svih svjetova”. Prizori iz recentnog slovačkog političkog života sve samo ne ukazuju da je ta zemlja idealno mjesto za samoostvarenje. Slovački je narod, tvrdi stari partizan u offu, dok total planovi mapiraju teritorij zaista impresivne prirode, “poput golubice, kažu.” Ni recitaciju domoljubne pjesme koja slijedi ni govore političara na skupovima, pa ni kostimirano uprizorenje skidanja Isusa s križa, nije moguće čitati u ključu lišenom apsurda. Međutim, Mihály prikazuje i skup ekstremne desnice na kojemu snima “Za brata brat, za kurve krvnik” / “Slovačka Slovacima” poruke na crnim majicama. Jedna od žena na natječaju za televizijsku reporterku odabire Jozefa Tisu, slovačkog Pavelića, kao omiljenog predsjednika koji je mnogo učinio za zemlju. Skup Ficovih pristaša pokazuje instrumentalizaciju simbola obrane od fašizma u nove svrhe, podršku Rusiji u ratu s Ukrajinom i otpor trgovinskim vezama sa Zapadom. Film donosi još mnogo trenutaka fascinantne, ali i alarmantne heteroglosije u slovačkom društvu.
Konačno, kratkometražni crni-bijeli kolaž pokretnih i nepokretnih slika “Cold and Dark” / “Zima a Tma” (2023) Petera Hoštáka, prati slovačke trgovce drvetom u njihovom poslu. U offu je moguće čuti vijesti o najavljenim ograničenjima na izvoz drveta iz zemlje, odluku ministra okoliša uslijed velike potražnje zbog energetske krize s Rusijom. Snažno kontrastne slike brdskih, industrijskih područja zimi prizori su koji, sugerira se, trgovci drvetom vide u vožnji do šumskih odredišta. S njima putuje i konj koji ruši debla – film nije samo onomatopejičan, nego je na temelju slike i zvukova čak moguće zamisliti miris, toplinu i vlažnost životinje. U stankama od rada, isječci razgovora muškaraca lako održavaju pažnju jer se, dijeleći rakiju, oni prisjećaju svojih pijanstava, iznose obiteljske anegdote i općenito se bore s konjem, izvodeći ga i u šetnju na obavljanje nužde poput psa. Hošták uspijeva uhvatiti autentične trenutke solidarnosti među radnicima, njihove zajedničke bojazni pa čak i samoidentifikaciju u odnosu na Ukrajince koje je u razgovorima očito nemoguće izbjeći.