Na početku dokumentarnog filma “To Kill a Tiger” (2022) – koji je 10. ožujka aterirao na Netflix – indijske redateljice Nishe Pahuje, gledatelji su, ali prije svega stručna javnost koja će imati prilike dijeliti (i) fotografije, putem teksta na uvodnoj špici zamoljeni da ne dijele iste koje bi mogli identificirati protagonisticu. Zbog osjetljivosti same teme sasvim razumljivo, jedino je neobično da sličnih zamolbi/upozorenja nismo previše, ako i uopće viđali u ovakvim dokumentarcima; nada ostaje, naravno, da će filmaši u budućnosti prema vlastitim sugovornicima češće biti obazrivi i na ovaj način.
“To Kill a Tiger” ove je godine bio nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg dugometražnog filma, a bavi se, kako rekosmo, osjetljivom, mučnom temom silovanja trinaestogodišnje djevojčice Kiran (psuedonim), koju su nakon povratka s vjenčanja silovala tri mladića, među njima i njen rođak. Sam film je, pak, nastajao osam godina, dok je autorica razmišljala o zaštiti djevojčinog identiteta i putem kompjuterski generiranog novog lica (obratila se tvrtki koja je isto napravila u “Dobrodošli u Čečeniju”), zatim i kroz angažman glumice. Kiran je nakon napunjenog osamnaestog rođendana ipak otklonila sve dvojbe i u konačnici dala dopuštenje za otkrivanje svog lica, koje ne skriva u dokumentarcu.
Strah mlade Indijke, naravno i njenih roditelja – oca Ranjita i majke Jaganti, svakako je opravdan i očekivan, u zemlji s jednom od najvećih stopi silovanja na svijetu, gdje se žrtve policiji obrate u svega desetak posto slučajeva. Zastarjela poimanja seksualnosti, muško-ženskih odnosa i općenito uloge žene u društvu, naročito u ruralnim krajevima odakle potiču i naši protagonisti, prisililo je mlade Indijke da se u najboljem slučaju udaju za počinitelja silovanja. Okaljanu mladu ženu/djevojčicu, mišljenje je i većine ostalih sugovornika, ionako više nitko ne bi htio, a zločin ne poništava navedenu sramotu. Sramota je, naravno, ženina – u ovom slučaju djevojčina, a ne muškarčeva/mladićeva koji će, je li, naučiti iz svoje greške. Ili jednostavno neće, pa će kao u slučaju mlade studentice medicine Jyoti Singh (“India’s Daughter”, 2015.), nakon silovanja ugasiti mlad život pun potencijala.
Naslov filma “To Kill a Tiger” referira se na sposobnost običnog pojedinca, koji unatoč malim izgledima ima sposobnost pobijediti veći i snažniji sustav.
Spomenuti slučaj iz 2012. senzibilizirao je javnost za pošast silovanja u Indiji, te udahnuo novi život u tamošnje ljudskopravaške organizacije. Poput Zaklade Sirjan (Sirjan Foundation) koja će kao jedna od rijetkih pružiti ruku pomoći obitelji trinaestogodišnje Kiran. Okolnosti s kojima će se suočavati do kraja filma očekivane su, koliko i stravične: od nerazumijevajuće bliže okoline suseljana koji bi stvari željeli rješavati unutar sela, do jednako takvih seoskih starješina i pojedinaca iz ekstremno sporog i koruptivnog pravosudnog aparata koji odgovornost procesuiranja kaznenog djela stavlja isključivo u ruke djevojčinih roditelja. “Smatraš li da smo napravili pogrešku zvavši policiju?”, u jednom trenutku, na izmaku snaga pita majka Jaganti redateljicu filma. “Ne”, uzvraća joj Pahuja kratko. Proći će još četrnaest mjeseci do konačne presude, a u tom razdoblju djevojčica i njena obitelj primit će brojne prijetnje smrću, kao i hladno rame ostalih seljana. Tradicija se mora poštovati, bit će… A bit će tu i govora o časti, sramoti, obitelji, provokacijama žena i neželjenoj pozornosti sela “u kojem se nikad prije nije dogodilo silovanje.” Bit će svega, samo ne priče o jednoj djevojčici, jednom uništenom djetinjstvu i nevinosti odrastanja koje ni tisuću presuda više ne može vratiti.
Naslov filma “To Kill a Tiger” referira se na sposobnost običnog pojedinca, koji unatoč malim izgledima ima sposobnost pobijediti veći i snažniji sustav. Do kraja filma otac Ranjit borit će se upravo na taj način, iako mu okolina citira originalnu izreku koja podvlači da je za ubijanje tigra potrebna timska suradnja. Pahujin film nešto dužeg trajanja (128 minuta), svejedno se gleda pitko, bez naprezanja; pretežno blizi i polublizi planovi razgovora (grupni s obitelji, pojedinačni s djevojčicom, sa seljanima, ljudima sa suda i aktivistima) te tijek događanja posloženi su kronološki, montirani logično i bez viškova. Fotografija Mrinala Desaija u službi je šire priče i ne inzistira na bijedi okolice koju je ipak nemoguće ne zamijetiti, a nenametljiva glazba Jonathana Goldsmitha suptilno naglašava emotivnije dionice dokumentarca. Nisha Pahuja s druge strane povremeno probija četvrti zid pitanjima i odgovorima često agresivnoj drugoj strani, ali uvijek mirno, staloženo, čak ponekad i u ulozi nenamjernog edukatora, nikad s visoka…
“U suštini, postoji jaz između onoga što bi trebalo biti i onoga što jest. Ali činjenica da postoji trebalo bi biti, je razlog zašto ne očajavam, unatoč statistikama i naslovima”, rekla je autorica za kraj intervjua POV-u potkraj 2022. godine. Poruka nade iz Indije, s prve linije, jer za promjenu društva treba početi ubijati tigrove…