Recenzije17. Subversive Film Festival: "Stanari" - Tri sprovoda i dva štrajka glađu

17. Subversive Film Festival: “Stanari” – Tri sprovoda i dva štrajka glađu

|

Tri sprovoda i dva štrajka glađu mogu se doživjeti kao svojevrsne uporišne točke “Stanara” / “The Flats” (2024) Alessandre Celesije, filmašice rođene u Italiji, nastanjene u Parizu i u Belfastu, ostvarenja usmjerenoga na posljedice Nevolja (The Troubles / Na Trioblóidi), kako ih zovu u Irskoj i u Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske, a u nas se rečeno naziva Sjevernoirski sukob. Ovako nas upućuje uvodni pisani tekst u filmu: “Nevolje su razdirale Sjevernu Irsku od kasnih 1960-ih do 1998. Na jednoj strani bili su lojalisti (većinom protestanti) koji su željeli ostati u Ujedinjenom Kraljevstvu. S druge strane bili su republikanci (većinom katolici) koji su se željeli odvojiti i ujediniti s Irskom. Britanska vojska brzo se uključila u sukob. Ubijeno je više od 3500 ljudi, od kojih je bilo 52 posto civila. Oko 50 tisuća ljudi je ranjeno. Među najteže pogođenim područjima: New Lodge, republikanska enklava u srcu Belfasta.”

Nagrađeni prvom nagradom na kopenhaškom 21. CPH:DOX-u, “Stanari” su smješteni upravo u New Lodge, gdje prate nekolicinu stanara nekoliko nebodera što se nadvijaju nad pretežno niskim kućama gradskoga središta, među kojima se središnjim likom nadaje Joe McNally, srednjovječni samac koji, čini se, nije zaposlen ili je umirovljen, nastanjen je na jednom od najviših katova, a s balkona mu se vijori velika irska zastava. I oko četvrt stoljeća po svršetku Nevolja, Joe je duboko potresen onime što je tada proživljavao, jer bilo je to stanje neprestane neizvjesnosti i straha, kad su New Lodge kolokvijalno nazivali Ubojita milja (The Murder Mile), jer svako je toliko netko ondje smrtno stradao.

Puškaranja između IRA-e, Britanske vojske i raznih paravojnih snaga bila su svakodnevna, molotovljevi kokteli, cigle i kamenje letjeli su danonoćno. Statistički, ugao Ceste New Lodge i Ceste Antrim bio je najopasnija točka u Sjevernoj Irskoj. Najtraumatičniji trenuci Joeova djetinjstva i rane mladosti bili su ubojstvo, odnosno likvidacija njegova sedamnaestogodišnjeg ujaka Cockea i, nekoliko godina poslije, smrt Bobbyja Sandsa, člana Irske republikanske armije, nakon šezdesetšestodnevnoga štrajka glađu u britanskom zatvoru Maze 1981. U susretima s psihoterapeutkinjom Ritom, zaposlenicom organizacije PIPS (Public Initiative for the Prevention of Suicide and Self-harm), Joe usrdno i suradljivo iznosi svoje misli i osjećaje vezane uz te događaje koji ga i nadalje duboko more i opsjedaju, a duševnom boljitku ne pridonosi ni još uvijek visoko napeta i nisko trpeljiva situacija između protestanata i katolika, odnosno lojalista i republikanaca. Premda elokventan i samoanalitičan, Joe se ne uspijeva iskobeljati iz živog pijeska prošlosti.

Celesia i snimatelj François Chambe prate Joea često u blizim i krupnim planovima, možda i zbog skučenosti interijernih prostora, no time se cjelinom utiskuje ozračje tjeskobe i pritiska. Isto tako i prevladavajućim koloritom zagasite, teške modrine, sivila i smeđega kakvima odišu i panorame grada kojima katkad dominira sedam visokih, masivnih, kao greškom usađenih kvadara nelijepih, sumornih, gotovo prijeteće tamnih nebodera spomenute četvrti. Držeći se uz protagoniste, filmaši izbjegavaju predočiti moguću živost i vrevu okružja te na određeni način sugeriraju osamljenost življenja i bezvremenost zbivanja. Današnjica zarobljena prošlošću. Izdvojit će se još nekoliko stanara – mlađa skladateljica i pjevačica Jolene, dječak Sean i stariji par Angie i Gerard – i oni uglavnom snimani u blizim i krupnim planovima. Svi će isprva biti predstavljeni kao mogući glumci što igranofilmski-igrokazno rekreiraju Joeova najintenzivnija sjećanja, a tek će se poslije shvatiti da su i oni žitelji nebodera, susjedi, također, bilo neposredno, bilo posredno obilježeni razdobljem Nevolja. Obje žene, primjerice, bile su žrtve nasilja svojih (bivših) supruga, što se implicitno povezuje s okolnostima života u doba trodesetljetnog (!) Sjevernoirskog sukoba nabijenog potencijalnom i konkretnom agresijom. “Svako jutro probudili bismo se s pitanjem: Tko će danas biti ubijen?”, veli Joe.

“Stanari” žitko kuljaju odmjerenim ritmom, prisno, srdačno, obzirno prateći i ocrtavajući protagoniste te silnice koje ih povijesno-sudbinski povezuju…

Pri početku “Stanara”, u Joeovu će se stanu, za potrebe filma, izvršiti pripreme za svojevrsnu psihoterapijsku rekreaciju bdijenja nad Joeovim ujakom Cockeom, no ono neće biti prikazano u zaokruženo preglednoj cjelini, već u istršcima, nedorečeno, nedovršeno. Takve su, nestabilne i rastrzane, i egzistencije ljudi koje gledamo. Poslije će na sličan način, amaterski, improvizirano, biti uprizoreno i bdijenje nad Bobbyjem Sandsom, čiji ćemo zbiljski ispraćaj na ulicama Belfasta 1981. vidjeti i u arhivskim snimkama. Treći ćemo sprovod, odnosno svečano prenošenje lijesa britanske kraljice Elizabete II. do zrakoplova u zračnoj luci Edinburgh, u rujnu 2022., gledati u izravnom televizijskom prijenosu, zajedno s protagonistima, među kojima nema Joea. U tom prizoru, jednom od najdojmljivijih, u konverzaciji koja zanosi poćutom dokumentarne neposrednosti, Jolene će iskazati poveliku zbunjenost o svom formalnom nacionalnom statusu – Irkinja? Britanka? Pripadnica Europske Unije nakon Brexita? – a Angie i Gerard začepit će uši i okrenuti se od televizora kad zasvira britanska nacionalna himna “Bože čuvaj kraljicu”.

Iznimno uznemiren time što se ispred njegovog nebodera svakodnevno preprodaju narkotici, crack i heroin, a po njegovu mišljenju ili saznanjima prodaju ga izvankvartovski lojalisti/protestanti kvartovskim republikancima/katolicima, mahom mladima, što smatra još jednim načinom britanskog nastojanja zatiranja Iraca, Joe prosvjedno, nedvojbeno pod utjecajem davnašnjeg Sandsova žrtvovanja, i sam stupi u štrajk glađu. Posve loše osmišljeno, gotovo inkognito, u srži besmisleno. Potez očajnika.

“Stanari” žitko kuljaju odmjerenim ritmom, prisno, srdačno, obzirno prateći i ocrtavajući protagoniste te silnice koje ih povijesno-sudbinski povezuju, iako možda nisu zajednički sudjelovali u istim događajima, te bez mnogo objašnjavanja i tumačenja, bez zauzimanja strana ili ispravljanja krivdi krokiraju političko-historijski kontekst. Ponajprije se, s uvjerljivim zanimanjem, usredotočujući na čovjeka, pojedinca, i na brazde koje u njemu ostavljaju veliki, nesretni događaji koji su ga snašli, često ni krivoga ni dužnoga.

"Stanari" / "The Flats"
Režija i scenarij: Alessandra Celesia
Producenti: Jean-Laurent Csinidis, Jeremiah Cullinane, Geneviève De Bauw, John McIlduff i Jérôme Nunes
Direktor fotografije: François Chambe
Montaža: Frédéric Fichefet
Glazba: Brian Irvine
Zemlje podrijetla: Francuska / Belgija / Irska / Ujedinjeno Kraljevstvo
Godina proizvodnje: 2024.
Trajanje: 114 minuta

Najnovije

21. ZagrebDox: “Tatina uspavanka” – Čovjeka možeš izvući iz rata…

"Tatina uspavanka" (2024) uspijeva uhvatiti tananosti odnosa ljudi koji se vole, ali nailaze na poteškoće u održavanju zajedničkog jezika.

21. ZagrebDox: “Vlakovi” – Željeznica poleta i tjeskobe

Nesvakidašnje trenje poleta i tjeskobe, optimizma i pesimizma snažan je zalog uzbudljivosti koju nude "Vlakovi" (2024) Macieja J. Drygasa.

21. ZagrebDox: “Naći ću te“ – Hej, Ras! Tko si ti?

Justina Matov je na 21. ZagrebDoxu predstavila svoj prvi cjelovečernji film, "Naći ću te" (Factum, 2025.), o okolnostima odrastanja bez oca.

Ivan Ramljak: “Moja je motivacija želja da se progovori o nepravedno zapostavljenim epizodama iz nedavne povijesti”

Najnoviji film Ivana Ramljaka "Mirotvorac" (2025) izazivao je golem interes još i prije večerašnje premijere na 21. ZagrebDoxu.

21. ZagrebDox: “I tako još jedna” – Filmska apolitičnost u borbi protiv establišmenta?

Na ovogodišnjem ZagrebDoxu prikazan je i dokumentarac "I tako još jedna" (ADU, 2025.) Karle Jelić.

21. ZagrebDox: “Lekcije mog tate” – Čovjek koji nije mogao prestati snimati

Dalija Dozet u svom prvom cjelovečernjem filmu, "Lekcije mog tate" (Hulahop, 2025.), pozornost usmjerava na oca, preminulog 2015. godine.

Lidija Špegar: “Glazba je naš cjeloživotni suputnik”

Lidija Špegar sutra na 21. ZagrebDoxu predstavlja svoj najnoviji dokumentarni film, "Underground top lista" (Factum, 2025.).

4 x 4 x 4 x 4

Treći esej "Izmeštanja - Pejzaž i arhitektura u dokumentarnom filmu", bavi se filmom "Four Corners" (1998) Jamesa Benninga.

Renata Lučić: “Film se rijetko zadržava na onima koji ostaju – tu se krije prilika za otkrivanje dubljih istina”

Renata Lučić na ovogodišnjem ZagrebDoxu predstavlja svoj prvi dugometražni film, "Godina prođe, dan nikako" (2024.).

Sinoć otvoren 21. ZagrebDox

U zagrebačkom Kaptol centru, odnosno Kaptol Boutique Cinema, sinoć je svečano otvoren 21. Međunarodni festival dokumentarnog filma ZagrebDox.

Povezani tekstovi

21. ZagrebDox: “Vlakovi” – Željeznica poleta i tjeskobe

Nesvakidašnje trenje poleta i tjeskobe, optimizma i pesimizma snažan je zalog uzbudljivosti koju nude "Vlakovi" (2024) Macieja J. Drygasa.

21. ZagrebDox: “Naći ću te“ – Hej, Ras! Tko si ti?

Justina Matov je na 21. ZagrebDoxu predstavila svoj prvi cjelovečernji film, "Naći ću te" (Factum, 2025.), o okolnostima odrastanja bez oca.

21. ZagrebDox: “I tako još jedna” – Filmska apolitičnost u borbi protiv establišmenta?

Na ovogodišnjem ZagrebDoxu prikazan je i dokumentarac "I tako još jedna" (ADU, 2025.) Karle Jelić.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Režija i scenarij: Alessandra Celesia<br> Producenti: Jean-Laurent Csinidis, Jeremiah Cullinane, Geneviève De Bauw, John McIlduff i Jérôme Nunes<br> Direktor fotografije: François Chambe<br> Montaža: Frédéric Fichefet<br> Glazba: Brian Irvine<br> Zemlje podrijetla: Francuska / Belgija / Irska / Ujedinjeno Kraljevstvo<br> Godina proizvodnje: 2024.<br> Trajanje: 114 minuta17. Subversive Film Festival: "Stanari" - Tri sprovoda i dva štrajka glađu