U riječkom Art-kinu 19. su ožujka, uz slobodan ulaz, predstavljeni završni filmovi 3. Nove škole dokumentarnog filma koja se održava pri neprofitnoj organizaciji Filmaktiv iz Rijeke, višemjesečne teorijsko-praktične radionice čiji polaznici stječu prva ili prva strukturirana znanja o izradi filma s ciljem da sami zaokruže djelo dokumentarnoga tipa, ovom prilikom uz mentore Mašu Drndić, Ivana Ramljaka i Saru Salamon. Prikazani su kratki filmovi (trajanja od šest do šesnaest minuta) “Nedjeljne kronike” Maje Ležaje, “Zasljepljujuće noći” Jelene Kovačev, “Vapori” Luke Karla Kauzlarića, “Naša Amalija” Ane Lukanović i “Veliki mul” Sanje Prodan, a u radove generacije 2023. pripadaju još dva, ovdje neviđena, no prikazana na 21. Liburnia Film Festivalu u Opatiji, u kolovozu 2023. – “Kantrida” Luke Karla Kauzlarića i “Dnevni boravak” Maje Ležaje. Svi su autori i snimatelji i montažeri svojih filmova.
“Veliki mul” Sanje Prodan filmski fotografira opuštena dnevna stanja i zbivanja na i oko jednoga mula tj. mola, lučkog nasipa, brodskog pristaništa, lukobrana, šetališta. Tražeći i nalazeći zanimljive kadrove brodica, ljuljavih jedriličnih jarbola, odraza na morskoj površini, totala čijim se horizontom nadvija stamena, osniježena planina, prolaznika u šetnji, vježbovnom, rekreativnom trčanju ili opuštenoj razonodi, na kopnu ili u moru, oblaka što plove, čak i odulju igru jednog (pomalo nespretnog?) dupina koji, kao po dogovoru, ne izlazi iz okvira kadra, cjelina, bez govora, prenosi ozračje mirne neužurbanosti, usporenoga vremena, blagotvornosti nebeske i vodene modrine. U završnici dugi, četiriminutni noćni kadar, mali dragulj kakav se strpljivom filmašu katkad nagradno posreći – stariji čovjek s plastičnom vrećicom u kojoj je vjerojatno ulov ribe, polako, neodlučno odlazi s mula, nešto tražeći, dok ga pozornim okom, zacijelo njušeći slastan zalogaj, karakterističnim mačjim bi-ne bi stavom na razmeđi posvemašnje nezainteresiranosti i iznimne zainteresiranosti, promatra čupava, okruglasta, možda i skotna mačka, kameri idealno vidljivo smještena na širokom zidu lukobrana, koja na koncu, kad ovaj ode, nehajno došeta pod objektiv. Usput, dakako, iskoristivši priliku da se malo poliže, počisti i dotjera. Da je režirano, ne bi moglo bolje. Bio bi to sjajan filmić i sam za sebe.
Maja Ležaja na sličan način “Nedjeljnim kronikama” daje crticu iz dana kupanja i sunčanja na šljunčanoj plažici, također bez teksta, a “Dnevnim boravkom”, bez totala, s ponekim zatečenim dijalogom, mozaičnu skicu života kafića iz lijenog dana u nešto živahniju noć. “Zasljepljujuće noći” Jelene Kovačev, donekle ambicioznije, no posve nepretenciozno, grickaju nesavladivu, no uvijek prezentnu temu smisla života, sparujući mobitelski razgovor neviđenih protagonistica, prigodno rasut, nezaokružen i nesiguran, s kadrovima svjetlosnih senzacija noćnoga grada, nerijetko izobličenih u apstrakcije pokretnih slika. Što je, je li, realnost? Tek neuhvatljiva igra svjetla? “Fragmentirane misli u kaleidoskopu kretanja i gubljenja… intimno putovanje kroz pokret noći i kolaž izgubljenih riječi”, prikladno je poetično zapisano u sinopsisu.
Domet vježbovnih iskušavanja nadmašuju, pak, oba kratka filma Luke Karla Kauzlarića koji ostavljaju dojam razmjerno sigurno usmjerenih i oblikovanih ostvarenja prožetih primamljivom zagonetnošću. I ovdje je riječ o djelima sastavljenima pretežno od statičnih, gotovo foto-kadrova, no začinjenima arhivskim materijalima kojima iskoračuju u novu dimenziju. U “Kantridi”, uredne, čiste, svježe snimljene, nerijetko geometrizirane slike praznog nogometnog stadiona Kantrida, na jednoj strani optočenog tvrdom, sivom liticom, na drugoj otvorenom pogledu na morski beskraj, presijecane su istrošenim snimkama očito bilježenima na davnašnjoj nogometnoj utakmici, na istom stadionu, s prizorima napetosti, izljeva strasti i očajničkog nezadovoljstva službujućih i navijača, koji se u izabranim izvacima nadaju gotovo sudbonosnima po budućnost protagonista i šire, možda čak i čovječanstva. O čemu je točno riječ, neće nam pojasniti ni tekst ispisan pred odjavnicu, pa čak ni sinopsis, no slikovnim, montažnim i sadržajnim srazom sadašnjosti i prošlosti, mira i nemira, tišine i buke, preciznosti i kaotičnosti, mrtvila i života, pokoja i vreve, ravnodušnosti i uzbuđenja stvoreno je ozračje izazovne privlačnosti. Možda potmule prijetnje, možda nepovratnog razočaranja, možda…
Kauzlarićevi “Vapori” otpočinju statičnim snimkama šarenih kockica transportnih kontejnera na željezničkoj pruzi, danas i ovdje, iz okomice ptičje perspektive, da bi se vizualije prelile u nizanje starih fotografija vezanih uz brodove-vapore, i plovidbu, po svemu sudeći amaterskih, osobnih, prigodnih, iz kućne arhive, za uspomenu i sjećanje, u boji i crno-bijelih, stilski neujednačenih, sve upareno s nenametljivim zvukovljem brodarenja. Pripovjedač nema glasa, već je zastupljen tekstom ispisanim u dnu ekrana, a u prvom licu govori o tomu kako je, dijete pomorca, odmalena bio opčinjen brodovima i pomorstvom. Je li on jedan od tih na fotografijama ili su one samo ilustracija? Povjerava li nam se u prvom licu autor, tko drugi ili je posrijedi fikcijski tekst? Kako god, “Vapori” kroče zavodljivom odmjerenošću te minimalistički, tek s prstovetom priručnih, jednostavnih sredstava oblikuju cjelinu osobita ugođaja. Dojam, šteta, narušavaju tek prečeste pravopisne greške (bi – bih, smijena – smjena, šta – što, odputuje – otputuje, ni odkud – niotkud…).
Dok su u ostvarenjima prošle, 2. Nove škole dokumentarnog filma, prevagnula ona portretna ili autoportretna, usredotočena na osobe, pojedince, uzbibane, zbunjene mlade ljude koji traže svoje mjesto u svijetu i mogući životni put, u djelima generacije 2023. preteže svojevrsna depersonalizacija, udaljeno, odmaknuto, neupleteno promatranje zbivanja u kojima, doduše, sudjeluju ljudi, no koje se bilježi izvana, površinski, bez težnje i htijenja da se imalo zađe za oplošje, u kakav karakter, osobnost, unutarnji svijet. U stilskom se pogledu također čine, nećemo reći uniformiranima, ali uvelike ujednačenima, kao da su vođeni jednom rukom, prateći jedan pristup, onaj svojevrsnog foto-filma, nepomične kamere, sporoga tempa, oduljih kadrova koji mirno, ne mijenjajući izrez, netremice zure u određeni prostor – u većini slučajeva, s obzirom na lokaciju škole, logično, vezan uz more – u kojemu se uglavnom ne zbiva mnogo, niti štogod neobično i uzbudljivo, pa ni dinamično, već obično, rutinsko, svagdansko, ravnodnevno.
Dočarano uz malo pretjerivanja, isto, odnosno usporedivo onomu što i sami možemo svakoga dana vidjeti gledajući kroz prozor, hodajući ulicom, sjedeći u kafiću, na klupi u parku, samo po sebi toliko uobičajeno da nije nimalo zanimljivo, među inime i zato što smo se na takve slike navikli. No pogledamo li drugim očima, možda se u već viđenom pomoli neviđeno. Posrijedi su djela donekle eksperimentalnoga nagnuća koja s gledateljem, ako uspiju, komuniciraju ritmom, tempom, ugođajem, estetikom, likovnošću, poetskim poćutom, znatno više nego radnjom i pripovijedanjem, prisutnima tek u naznakama i tragovima.