Prva rečenica u filmu “Radije bih bila kamen” (Studio Pangolin, 2024.) Ane Hušman – “Mala Jela sjedi na kamenu” – suštinski, gotovo pa logikom haiku poezije, kako po senzibilitetu i jednostavnosti, tako i po dubokoj povezanosti s prirodnim okolišem, jedinstveno i skladno uvodi gledatelja/icu u senzibilitet cjelokupnog ostvarenja. No, navedeni iskaz, kao i mnogi dijelovi voice-overa u ostatku filma, u kontrastu su s prikazanim na ekranu; dapače, u dijametralnoj su suprotnosti. Osim prethodno spomenutog uvoda u suptilnost izričaja i povezanosti s krajolikom, autorica Ana Hušman daje do znanja kako će tekstura prikazanog – snimane prirode te izbora medija i tehnike snimanja (analogna, digitalna kamera i obiteljski arhivi), kako na auditivnoj tako i na vizualnoj razini, biti jedna od bitnijih estetskih okosnica filma. Materijalnost prirode i društva, odnosno tehnologije, njezino nastajanje i nestajanje te konstantna metamorfoza kao i sjećanje na istu, pozivaju gledatelje/ice na filmsku meditaciju Likom, fragmentima autoričine ženske obiteljske prošlosti iz krajolika te (djetinjih) sjećanja na istu.
Jedan od zasigurno iščekivanijih regionalnih ostvarenja na ovogodišnjem ZagrebDoxu, eksperimentalno-dokumentarni “Radije bih bila kamen” premijerno je prikazan na ovogodišnjem Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, a nominiran je i za Europsku filmsku nagradu. Film se lako može smatrati jednim od uspješnijih ovogodišnjih djela hrvatske eksperimentalne dokumentaristike; uz autoričin očiti fokus na teme krajolika i obiteljske povijesti te sjećanja utkana u isti, “Radije bih bila kamen” propituje odnos živog i neživog, ali i uopće status onog neživog, odnosno mogućnosti oživljavanja i komunikacije s naizgled neživom materijom u prirodi. Tako, primjerice, autorica Ana Hušman, ujedno i naratorica u filmu, pričajući o (unutarnjem) životu protagonistice Male Jele, konstantno naglašava, a ujedno i propituje odnos subjekta i objekta, kako kroz naraciju o životu Male Jele, tako i u suodnosu čovjeka i njegove okoline. Tijekom filma se postepeno počinje nazirati jedno od glasnijih filmskih pitanja koje Hušman postavlja pred sebe kao redateljicu i svoje gledatelje – odnos moći, već spomenut odnos živog i koncepta neživog u prirodi, ali i filmskog subjekta i objekta te kojim filmskim tehnikama taj kompleksni odnos prikazati.
“Radije bih bila kamen” tako nastoji promišljati o zamršenim slojevima ljudskog identiteta i njegove povezanosti s prirodnim krajolikom, krojeći filmski mozaik introspekcije i promatranja unutarnje ljudske i vanjske prirode. Kombinacijom meditativnih kadrova ličkog krajolika, narativnih fragmenata i prizora snimanih gotovo u stilu magičnog realizma, postignutim snimanjem sa Super-16 kamerom, Hušman poziva gledatelje na kontemplativno putovanje. Ono na kojem se brišu granice između stvarnosti i mašte, potičući na razmišljanje o fluidnosti i neprestanoj mijeni istih. Kroz niz vinjeta i sličnih trenutaka, autorica istražuje na koji se način identitet konstruira, dekonstruira i pregovara unutar konteksta osobnih i kolektivnih iskustava u životu Male Jele, koju bismo mogli promatrati kao personifikaciju izoliranosti ličkog krajolika. Također, i ogromne slobode uma i tijela koji navedeni krajolik ima potencijal pružiti individui.
Uz sve navedene stavke ovog višeslojnog filmskog istraživanja, identitet i metamorfoza istog zasigurno je jedna od fokusnih točaka filma “Radije bih bila kamen”.
“Radije bih bila kamen” prolazi kroz različite fizičke i metaforičke krajolike, dok se kreće temama sjećanja, pripadnosti i transformacije. Jedan od najupečatljivijih aspekata filma njegov je vizualni jezik – Hušman koristi širok raspon kinematografskih tehnika, uključujući analognu i digitalnu kameru te arhivske fotografije, kao i kombinaciju crno-bijele tehnike, te kolor. Jukstapozicija navedenih različitih elemenata, izuzetno je važan narativni, ali i montažni element, budući da se film, gotovo pa eliptično razvija i postepeno dekonstruira, do njegovog kraja, i postepenog uništenja onog, barem u filmu, naizgled vječnog i nepromjenjivog – prirodnog okoliša i materije. Štoviše, film izbjegava tradicionalne narativne konvencije u korist eliptičnijeg pristupa pripovijedanju. Hušman pretpostavlja linearnu kronologiju u korist fragmentirane, nelinearne strukture, pozivajući gledatelje da sami sastavljaju narativnu slagalicu. Ovaj nekonvencionalni stil pripovijedanja odražava fragmentiranu prirodu samog sjećanja, kao i fragmentiranu prirodu identiteta, sugerirajući da su oboje inherentno subjektivni i otvoreni za tumačenje.
Kamen, više kao metafora nego kao specifičan, određeni fizički objekt u polju na kojem je Mala Jela sjedila i bio konstanta neprestanoj i okrutnoj promjeni i prolaznosti vremena u njenom životu, biva također uništen naglom eksplozijom u kamenolomu. Navedeni, vrlo nagli preokret i odmak od romantizirane slike prirode u obliku prikaza eksplozije kamena, naglašava fragmentirane prirode identiteta, ističući načine na koje je oblikovan međuigrom prošlosti i sadašnjosti, stvarnosti i fantazije.
Uz sve navedene stavke ovog višeslojnog filmskog istraživanja, identitet i metamorfoza istog zasigurno je jedna od fokusnih točaka filma “Radije bih bila kamen”. Materijalnost, kako živa tako i ona naizgled neživa, prikazana je u različitim stanjima preobrazbe, brišući granice između ljudskog i neljudskog, živog i neživog. Ova fluidnost i nestalnost, pa i nesigurnost u budućnost, preispituju prirodu identiteta, pozivajući gledatelje da promisle svoje unaprijed stvorene predodžbe o sebi i drugosti, kao i vlastitom okolišu u odnosu na osobnu prošlost te njegov utjecaj na istu.