Još jedna godina i još jedan tradicionalni osvrt na hrvatsku dokumentarističku produkciju; tko je baš nestrpljiv, može odskrolati na deset domaćih dokumentaraca koji su po mišljenju Vašeg glavnog urednika obilježili ovu proletjelu 2023. A opet, slobodno se, dakako, možete sekundu-dvije zadržati i na širem/međunarodnom presjeku prošlih 365 dana jer, da ne filozofiramo previše – vrijedi se prisjetiti.
U godinu smo nažalost krenuli s viješću o smrti istaknutog hrvatskog dizajnera zvuka i montažera Martina Semenčića. Prvi mjesec 2023. donio je svjetsku premijeru “Horror Vacuija” (Hrvatski filmski savez, 2023.) Borisa Poljaka na 52. Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, odnosno tri naša filma unutar natjecateljskog programa 34. Filmskog festivala u Trstu te pregršt ostalih naslova u njegovom industrijskom dijelu. A tamo su nagrađeni projekti “Fiume o morte!” (Restart / Nosorogi / Videomante) Igora Bezinovića te manjinska koprodukcija (Fade In) “1 Dan, 365 sati” / “A Day, 365 Hours” turske redateljice Eylem Kaftan.
Prvog dana veljače mogli smo se pohvaliti svjetskom premijerom jedne hrvatske koprodukcije na 73. Berlinaleu, i to dokumentarca “Između revolucija” / “Between Revolutions” / “Între revoluții” (Activ Docs / Restart; 2023.) rumunjskog autora Vlada Petrija. I nije tamo tek sudjelovao, već je osvojio i kritičarsku nagradu FIPRESCI za najbolji film programa “Forum”.
Barlinale, CPH:DOX, Sheffield DocFest…
Petrijev film u ožujku je nastavio koračati uglednim doku-festivalskim stazama, osiguravši ulaz u jedan od programa uglednog, 20. CPH:DOX-a u Kopenhagenu. Domaća je, pak, dokumentaristika u ožujku bila predstavljena s tri projekta na važnom industrijskom programu East Doc Platform u Češkoj, a objavili smo i vijest o svjetskoj premijeri filma “Dohvatiti sunce: El Shatt” (Filmska udruga Šuma, 2023.) Ane Bilankov na 69. Oberhausenu.
Iz Češke se s čak dvije nagrade vratio projekt dokumentarnog filma “Vuk Europske unije” (Hulahop) redatelja Jadrana Bobana. Istu vijesti popunili smo informacijama o ulasku filma “Dosje Labudović: Filmske gerile” (Poppy Pictures / Survivance / Restart / Kino; 2022.) Mile Turajlić u program 54. Visions du Réela. Važna je bila i vijest o potpori koprodukcijskog fonda Eurimages manjinskoj hrvatskoj koprodukciji (Restart) “Pod sretnom zvijezdom” / “Wishing on a Star” slovačkog redatelja Petera Kerekesa.
U svibnju smo se veselili svjetskoj premijeri “Valerije” (Studio Nomad / Restart) redateljice Sare Jurinčić na 30. Sheffield DocFestu, dok je sredinom lipnja naš portal dodijelio Nagradu Dokumetar za najbolji domaći dokumentarac 2022. godine, i to filmu “Veće od traume” (Metar60 / HRT; 2022.) autorica Vedrane Pribačić i Mirte Puhlovski. Posljednji dani šestog mjeseca donijeli su lijepu vijest o glavnoj nagradi za film “Divlje cvijeće” / “Wild Flowers” (Elias Querejeta Zine Eskola / Samostalna produkcija; 2022.) Karle Crnčević na 39. Međunarodnom festivalu kratkometražnog filma u Hamburgu.
DokuFest, “Srce Sarajeva” i DOK Leipzig
Prizrenski DokuFest tradicionalno je jedna od najznačajnijih regionalnih festivalskih postaja, a upravo tamo je svjetsku premijeru doživjela “Kuća na Kraljevcu” (Factum, 2023.) Pere Kvesića. Velika vijest stigla je i iz Sarajeva, gdje smo najavili čak deset hrvatskih (ko)produkcija u natjecateljskom programu 29. Sarajevo Film Festivala. A već kad smo tamo, zašto ne – kao “Valerija” Sare Jurinčić – i osvojiti “Srce Sarajeva” za naj-kratkometražni dokumentarac.
Kratkometražni dokumentarac “1001 noć” (Eclectica, 2023.) Ree Rajčić, o dvije prijateljice u zlatnim godinama koje vole gledati turske sapunice, svjetski premijerno uvršten je u službeni natjecateljski program (“Short Cuts”) 48. Međunarodnog filmskog festivala u Torontu. U istom mjesecu – kolovozu, također smo izvijestili i o Nagradi publike 22. DokuFesta za dokumentarac “Snajka: Dnevnik očekivanja” (Restart / Stefilm / Al Jazeera Balkans / Möbius; 2023.) Tee Vidović Dalipi.
Rujan je donio dvije važne vijesti: onu o prednominacijskom odabiru “Između revolucija” za Europsku filmsku nagradu, odnosno ulasku filma “El Shatt – nacrt za utopiju” (KOMPOT / Horopter / Kino klub Split; 2023.) Ivana Ramljaka u natjecateljski program 66. DOK Leipziga.
Glavna nagrada 27. Ji.hlave “Brodu” Elvisa Lenića
Listopad je bio baš teškaški mjesec što se tiče međunarodnih vijesti. Najprije je na 26. Festivalu slovenskog filma “Vesnu” za naj-slovenski dokumentarni film 2023. godine dobila manjinska hrvatska koprodukcija “Body” / “Telo” (Petra Pan Film / PPFP / Wolfgang&Dolly; 2023.) slovenske autorice i producentice Petre Seliškar. Zatim smo objavili informaciju o nizu domaćih dokumentaraca na značajnim međunarodnim festivalima, prije svega međunarodnoj premijeri “Broda” Elvisa Lenića na 27. Ji.hlavi, i to u sklopu glavnoj natjecateljskog programa “Opus Bonum”. Iz Češke se Lenić vratio s glavnom nagradom, što je u 2023. bio najveći međunarodni uspjeh nekog hrvatskog dokumentarnog ostvarenja. S redateljem smo, pak, nekoliko dana kasnije, početkom studenog, pričali o njegovim još uvijek svježim dojmovima.
Pretposljednji mjesec (dokumentarne) 2023. godine obilježile su smrti Ivana Faktora i Pere Kvesića. “Valerija” Sare Jurinčić ušla je u službeno razmatranje za Europsku filmsku nagradu 2024. godine kao kandidat žirija 65. ZINEBI-ja, dok su dva hrvatska dokumentarca – “Snajka: Dnevnik očekivanja” i “Dezerteri” – osvojila tri nagrade na 20. Međunarodnom festivala dokumentarnog filma o ljudskim pravima Verzió.
I konačno, u prosincu nas je obradovala vijest o BBC-jevom otkupu najnovijeg dokumentarca Gorana Devića, “Paviljon 6” (Petnaesta umjetnost). Ništa manje ni ulazak dva hrvatska dokumentarca u program 53. Rotterdama: “Radije bih bila kamen” (Studio Pangolin, 2024.) Ane Hušman u natjecateljski “Tiger Shorts”; odnosno “Bol” (Samostalna produkcija, 2024.) Ivana Faktora u nenatjecateljski “Short & Mid-length”.
To bi bilo to za 2023., evo i liste.
Najbolji hrvatski dokumentarni filmovi 2023. godine po izboru Hrvoja Krstičevića, glavnog urednika portala Dokumentarni.net:
10. “Obalno šetalište” (2023)
- Režija: Silvio Mirošničenko
- Produkcija: 4Film / Tesla Film
- Trajanje: 75 minuta
Čak šest godina (“Liga džentlmena”) čekali smo novi film Silvija Mirošničenka. Jedna po jedna, do šest, ali strpljenje se isplatilo. Da, “Obalno šetalište” ne probija naročite stilske barijere, zadržavajući se na uobičajenoj, uglavnom distantnoj opservaciji svakodnevice istarskog šetališta Lungomare. Opet, ono što radi – radi znalački, postojano, bez nerealnih ambicija izlaska iz zacrtanih gabarita tek zainteresiranog promatranja okoline. Mladi glazbenici, performeri, ribiči, obitelji s djecom…; samo su dio široke lepeze uhvaćenih protagonista, dok nas sam film lijepo uranja u malu zajednicu okupanu morem. A ona kao da poziva na druženje ili barem zastajanje, usporavanje, trenutak pauze prije nastavka sprinta našim užurbanim životima.
9. “Ovako živi jet set” (2023)
- Režija: Sunčica Ana Veldić
- Produkcija: Kinoklub Zagreb
- Trajanje: 34 minute
Prošlogodišnja prerana smrt jednog od najcjenjenijeg domaćih dizajnera zvuka i montažera Martina Semenčića, dobrano je potresla hrvatsku filmsku zajednicu. Sunčica Ana Veldić bila je jedna od najbližih osoba pokojnom autoru, a “Ovako živi jet set” njen je posljednji (filmski) pozdrav preminulom prijatelju. Radi se o još jednom veldićevskom, low-fi nebrušenom filmskom dijamantu koji osvaja tradicionalnom nepretencioznošću i nesputanom zajebancijom na vlastiti račun. Narativni centar dokumentarca čini putovanje dvojca na 62. Pulski filmski festival kako bi Martin primio Zlatnu arenu za oblikovanje zvuka na “Rakijaškom dnevniku”. Da, i usput boravio u jednom od luksuznih pulskih hotela. “Jet set” na tako topao način predstavlja jedan iskusan, blizak odnos, s druge strane kritizirajući lažni sjaj domaće kulturne i jet seterske scene. Pred vratima nam je ZagrebDox – hoće li Semenčić kao integralni i ne tako mali kotačić domaće filmske (i dokumentarističke pogotovo) industrije, dobiti zasluženu retrospektivu?
8. “Vitić pleše” (2023)
- Režija: Boris Bakal
- Produkcija: Bacači sjenki / Hrvatska radiotelevizija
- Trajanje: 90 minuta
Jedna zgrada, dva sistema, aktivistički ideali i bandićevski realiteti… Mnogo toga je stalo u dokumentarac “Vitić pleše” svestranog redatelja Borisa Bakala. Strpljenje je spas, kažu neki; Bakal je, eto, postao poster boy ove maksime, snimajući svoj dokumentarac nevjerojatnih petnaestak godina. U centru zbivanja takozvani je “Vitićev neboder” pokojnog arhitekta Ivana Vitića i borba (nejedinstvenih) stanara za obnovu svakodnevne funkcionalnosti zgrade, a koju pak koče bezbrojne birokratske i logističke peripetije. U pozadini je, dakako – kako kaže naša uvažena Iva Rosandić – nebriga za javne prostore i zaštićena kulturna dobra, odnosno prostorna devastacija i izostanak urbanog planiranja. Dodajte svemu još komičnu epizodu svađe stanara oko aktivističkih koncerata na vrhu zgrade, nekvalificiranost Bandićevog građevinskog kadra za obnavljanje zgrade u kategoriji zaštićenog kulturnog dobra, i dobit ćete savršenu felinijevsku alegoriju Hrvatske u malom.
7. “Brod” (2023)
- Režija: Elvis Lenić
- Produkcija: Kinematograf
- Trajanje: 65 minuta
Elvis Lenić hrvatskoj je kinematografiji u 2023. donio jedan od najvećih uspjeha od samostalnosti. Njegov “Brod” – dosad u Hrvatskoj prikazan samo u Puli, nadamo se široj domaćoj distribuciji ove godine – osvojio je Nagradu za najbolji međunarodni film na prošlogodišnjem Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Ji.hlava. Slično kao nedavni dokumentarci Gorana Devića i Srđana Kovačevića, i Lenićev kritički secira (post)privatizacijsko razdoblje i širi socio-ekonomski kontekst nesposobnosti hrvatskih političkih elita, odnosno posljedice katastrofalnih upravljačkih odluka na običnog čovjeka koji tradicionalno uvijek najebe. “Brod” u offu, bez pojavljivanja protagonista pred kamerom, donosi svjedočanstva propalog pulskog brodogradilišta “Uljanik”; dok se sam sadržaj još uvijek vjernih, ali očekivano ogorčenih radnika, savršeno uklapa u postapokaliptične prizore – briljantna Lenićeva fotografija, koji potpisuje i scenarij i režiju – napuštenih prostora brodogradilišta.
6. “Health 90” (2022)
- Režija: Petra Mrša
- Produkcija: Samostalna produkcija
- Trajanje: 20 minuta
Da je “Health 90” Petre Mrše igrani film, vjerojatno bismo govorili o sasvim uspjelom žanrovskom ostvarenju kakvih domaćoj kinematografiji nasušno trebaju. Kako je ipak riječ o dokumentarcu, sličnih klasifikacija, dakako, nema. Čovjek bi rekao da će domaćim autorima/dokumentaristima biti zanimljiva fenomenologija prožetosti mlađe generacije s digitalnim tehnologijama, ali to nije slučaj. Mršin dokumentarac pravo je osvježenje s te strane, koji uz futurističku glazbu (Porto Morto) i samu prezentaciju halflajfovskog razgovornog settinga (laboratorij Građevinskog fakulteta u Rijeci), otvara toliko potreban dijalog s mladima kojima su igre poput “Garry’s Mod” zamijenile igrališta i otvorila nove – digitalne – autoceste socijalizacije.
5. “Ingresso animali vivi” (2023)
- Režija: Igor Grubić
- Produkcija: Kreativni sindikat
- Trajanje: 15 minuta
Jesmo li zagadili sve što se dalo zagaditi, poubijali sve što hoda, počupali i uništili sve što klija i raste? Što nam je preostalo osim zaključka o neizbježnoj sigurnosti ponavljanja ciklusa i onog o jednako sigurnom, ali puno poželjnijem umjetničkom protestu protiv istih? “Ingresso animali vivi” Igora Grubića nastavak je autorovog društveno angažiranog djelovanja, u ovom slučaju – filmski nastavak na seriju fotografija nastalih unutar klaonica na sjeveru Italije. Grubić u svom dokumentarcu nastavlja problematizirati čovjekov odnos prema životinjama, unutar jedne od (danas praznih) klaonica gdje su te iste životinje smaknute u svrhu ljudske konzumacije. Kombinacijom kadrova hladnih industrijskih interijera, kompjuterske animacije koja trodimenzionalno prikazuje nekadašnji plan tvornice smrti te radoznalog istraživanja simpatičnog psa (kontrast životinja koje volimo naspram životinja koje volimo jesti), “Ingresso animali vivi” hladnom preciznošću ogoljuje svo lakonsko licemjerje i legaliziranu brutalnost današnjeg društva.
4. “Valerija” (2023)
- Režija: Sara Jurinčić
- Produkcija: Nomad Studio / Restart
- Trajanje: 15 minuta
“Valerija” Sare Jurinčić prošle je godine osvojila “Srce Sarajeva” za najbolji kratkometražni dokumentarac SFF-a, a prije toga ostvarila svjetsku premijeru na uglednom Sheffield Doc/Festu. Ovaj hibridni, dokumentarno-eksperimentalni (ili eksperimentalno-dokumentarni, kako hoćete) film rezultat je dugogodišnjeg autoričinog istraživanja generacija obiteljskih stabala njenih otočkih (Ugljan) pretkinja, kroz pogrebne rituale i ženske narative. Ostvarenje – koje je kao većinu eksperimentalnih ili onih koji naginju eksperimentalnom rodu, teško jednostavno dekonstruirati i pojednostaviti unutar monoparagrafskih gabarita – na vizualno dojmljiv, ekspresivan način, gledatelja odvodi na nešto drugačije filmsko putovanje, a opet poznatim intimističkim kotama koje se uvijek i iznova mogu istraživati na unikatne načine.
3. “Mate” (2023)
- Režija: Ivan Efendić
- Produkcija: Samostalna produkcija
- Trajanje: 17 minuta
Nije baš često da neki domaći dokumentarac potpuno prođe ispod radara; ako vrijedi, prije ili kasnije će isplivati na ovom našem malom tržištu. E, sad, ako je ispod radara premijera na jednoj od naših važnijih festivalskih stanica poput Festivala mediteranskog filma Split, onda baš i nije toliko ispod. No, nakon FMFS-a i tamošnje nagrade za najbolji hrvatski film, “Mate” Ivana Efendića – koliko nam je poznato – više nigdje nije prikazan. A to je šteta, ma gigantska šteta, jer hrvatska dokumentaristika očajnički vapi za unikatnim, ekspresivnim svjetovnim likovima koji imaju što, ali i elokventno reći. Mate Lasić, dalmatinski Rembrandt kako mu tepaju, jedan je od njih. Boem, umjetnik, ljudina s tisuću vrlina i pokojom manom, samouki je slikar iz sela Konjsko u Dalmatinskoj zagori. Slika pod svjetlom svijeća, mijenja slike za kožne jakne i u trenutku alkoholne (ne)inspiracije uništava već napravljena umjetnička dijela. Čovjek je ovo s kojeg ne možete skinuti pogled u svih nevelikih sedamnaestak minuta trajanja. Efendićev dokumentarac zapravo je svojevrsni unutarnji monolog pojedinca koji odbija igrati po pravilima modernog društva, krčeći vlastita. Izvrstan filmski debi Ivana Efendića.
2. “Knin – Zadar” (2023)
- Režija: Melita Vrsaljko
- Produkcija: Dinaridi Film
- Trajanje: 15 minuta
“Put putujem, a žao mi…” Ako je grupa Magazin ikad i putovala rutom Knin – Zadar, sada im tek može biti žao. Jer, vlakom iz Knina u Zadar i obratno, bogme, više ne mogu. Ne samo oni, već i okolni stanovnici, godinama. Debitantski film “Knin – Zadar” novinarke Melite Vrsaljko prožima osobno-obiteljska dimenzija, uzevši u obzir posao njenog oca Marinka, prometnika vlakova na postaji Benkovac, dijela sada već opjevane i odsnimljene mrtve željezničke dionice s odredištem uništa. Pomno birani (uglavnom) statični kadrovi (predivna fotografija Jurice Markovića) same postaje i naizgled uzaludnog, repetitivnog posla koji služi tek ispunjavanju kvota za ispunjavatelje kvota na višim pozicijama, svjedoči i uzaludnosti hrvatskih politika. Istih onih koje upravo u sličnim, nerazvijenijim dijelovima Lijepe naše, uporno i nemilosrdno dobivaju glasove od vjerno-nojevske glasačke baze. Kako ide ona stara narodna – “Ako vam je dobro, onda ništa…” Dok nam je Melita ovih svijeta, uzaludno ništa ipak nije…
1. “Dezerteri” (2022)
- Režija: Damir Markovina
- Produkcija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu
- Trajanje: 46 minuta
Potkraj 2022. “Dezerteri” Damira Markovine osvojili su dvije nagrade u Jihlavi, a tijekom 2023. nastavili osvajati srca i umove ovdašnje publike. E, pa svi su bili u pravu, i mi smo bili u pravu, i… Diplomski film našeg redatelja u usponu, svakako je iz kuta filmskog jezika, stila i općenito tehničkog aspekta, ozbiljniji i ambiciozniji od njegovog (i dalje popriličnog dojmljivog) debija “Čekaj me”. “Dezerteri” donose nešto veće osobne uloge, jer kroz korespondenciju s nekadašnjim kolegama učenicima mostarske Gimnazije “Aleksa Šantić”, ogoljuje ne samo vlastite strahove i intimu, već i generacijsku traumu uzrokovanu ratom u BiH. Markovina u nijednom trenutku ne upada u zamku lažne plakatne sentimentalnosti, nudeći svom gledatelju fragmente osobnog, kroz pisma o zajedničkom iskustvu, na jedan grad i društvo. Danas isti postoje tek u sjećanju onih dovoljno sretnih da izbjegnu (i prebjegnu) apokaliptični smrtni marš ratova i promašenih politika devedesetih. Da se ne zaboravi…