Za najpoznatijeg arhivskog dokumentarista, američko nacionalno blago – Kena Burnsa, uglavnom i bez previše razmišljanja u pola dana ili noći znamo kako će sa žanrovske i vizualne strane izgledati njegov najnoviji dokumentarac. Kroz godine su se Burns i njegova česta suradnica i suatorica Lynn Novick prometnuli u nezaobilazne vodiče kroz (američku) povijest, pokušavajući – koliko god to često bilo iznimno teško – u prvi plan gurati objektivnost, naoružani cijelom silom istraženih i provjerivih podataka. “Ne govorimo vam ono što biste trebali znati – dijelimo s vama proces otkrivanja”, istaknuo je Burns u intervjuu Hollywood Reporteru. Budimo posve iskreni – filmovi uglednog dokumentarista i njegovih suradnika nisu svačija šalica čaja, iz kuta mlađih generacija još i manje; u današnje vrijeme teško je ostati koncentriran i na puno atraktivnije sadržaje duže od jutubovskih desetak minuta, kamoli na ostvarenja koja lavinom podataka i zapravo starinskim formatom dokumentarnog filma gdje caruju statična (foto) i nešto manje statična (video) arhiva. Sve ovo za došljake sa strane zna asocirati na mrsku, prisilnu srednjoškolsku lektiru s filmskim twistom. Burnsovi dokumentarci ne pitaju ni za vrijeme, traju koliko žele trajati, tegleći rođačke poveznice s nekom povijesnom enciklopedijom, prije nego s uobičajenim iskustvom gledanja dokumentarnog filma. Uglavnom, filmska ostvarenja koja od vas traže pažnju, koncentraciju i često popriličnu povijesno-popkulturnu potkovanost, jer se podrazumijeva da u gledanje ulazite sa željom da prethodna znanja i informacije dodatno produbite nakon odjavne špice.
Oni koji nisu odustali nakon prvog paragrafa (i Burnsovog plus suradnici filma), uletjet će u hipnotizirajući svijet neke davno izgubljene filmske magije, prožimajuće-paralizirajuće mistične maglice koju je teško opisati, bilo da se radi o bejzbolu, Vijetnanskom-Prvom svjetskom ratu, svevremenskim biografijama poput Hemingwayjeve… U svom novom filmu/trodijelnoj miniseriji “The U.S. and the Holocaust” (2022) Burns (podrazumijeva se u ostatku/većini teksta i suradnici; zbog lakše protočnosti) rastvara tešku temu Holokausta, ali na tematski nešto drugačiji način. Ukupno šest sati doku-sadržaja valjalo je već standardno razdijeliti na probavljivija (dvosatna) poglavlja, u kojima je osim na stradanja židova u Drugom svjetskom ratu i prethodeće okolnosti istog, fokus najviše stavljen na percepciju i djelovanje američke javnosti i politike naspram dobro dokumentiranih tragičnih događaja. Ako ste, pak, mislili da je i ovih šest sati previše, samo jedan brzinski podatak da je po Burnsovim riječima, izvan dokumentarca ostalo dvadesetak puta više materijala (!).
Ono što jest završilo u filmu, neskriveno ukazuje na inertnost Rooseveltove vlade nakon početka mandata 1933. pa sve do 1945., koja je unatoč spoznajama o rastućim nacističkim zločinima zavrnula pipu židovskim migrantima iz Europe, dobrano i zbog domaćih političkih poena važnih za očuvanje (političkog) mira. Amerika je do kraja rata primila oko 225 tisuća židovskih izbjeglica – najviše od svih zemalja – ali su ograničavajuće kvote spriječile ulazak nebrojenog broja drugih, životno ugroženih pojedinaca. Nepravednu će kvotu, u ispravljanju povijesne nepravde, napokon ukinuti Lyndon Johnson, punih dvadeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Prekasno za Shmiela Jaegera, pradjeda Burnsovog sugovornika i pisca Daniela Mendelsohna, prekasno i za obitelj Anne Frank, koja se očajnički neuspješno pokušala dočepati vize koja život znači.
No, ograničenja doseljavanja u Ameriku nisu od jučer, upozorava nas Burns u prvoj epizodi – još je 1882. godine američki Kongres zabranio ulazak svim kineskim radnicima na deset godina. Predrasude i antisemitizam godinama i desetljećima kasnije spriječit će spašavanje nebrojenih tisuća židovskih života, koji su samo u New Yorku početkom dvadesetog stoljeća činili više od četvrtine stanovništva, preko milijun ljudi. Domaćini su se u to vrijeme bojali dolaska velikog broja needuciranog stanovništva, bolesti i čega sve ne. Paralela s njemačkim poimanjem rasne superiornosti u “The U.S. and the Holocaust” nije prošla nezamijećena, jer su i ugledni pripadnici tadašnje zajednice poput Theodorea Roosevelta stajali iza odluke prisilne sterilizacije određenih slojeva građanstva (kriminalci i duševni bolesnici), potvrđene u 33 od 48 saveznih država. Knjiga Madisona Granta “The Passing of the Great Race” o eugeničkim karakteristikama nacija, odnosno superiornosti nordijske rase nad ostalima, kao i otvoreni antisemitski napadi Henryja Forda prema židovima kroz razne teorije zavjere, samo su dio tadašnje američke stvarnosti kojima se na dnevnoj bazi trovao prosječni građanin SAD-a.
Jedan od rijetkih Burnsovih filmova koje nismo progutali u jednom dahu.
Paralelno s narativnim rukavcem koji razotkriva američki odnos prema židovskim pridošlicama i općenito pasivnom promatranju rastućih užasa tijekom Drugog svjetskog rata, Burns, Lynn Novick i Sarah Botstein kojoj je ovo prva redateljska recka (inače producentica na Burnsovim prethodnim filmovima), donose i ravnopravno, vjerojatno i opsežnije prisjećanje na nemjerljivo brutalnije događaje s europske strane Atlantika. O monstruoznosti nacističkog režima svjedoči nekolicina preživjelih, uključujući Evu Schloss, školsku kolegicu Anne Frank, koja se izvukla iz smrtnog zagrljaja Auschwitza. “The U.S. and the Holocaust” kroz ovakve ispovijedi, pomno biranu arhivu, scenaristički dotjeran tekst Geoffreyja C. Warda i naraciju sada već legendarnog Petera Coyotea, u europskom dijelu priče veze mozaik uglavnom dobro poznatih detalja Holokausta u kojem je život izgubilo šest milijuna židova; možda jedan od ne toliko medijski eksponiranih je i onaj o velikom broju stradalih židova izvan logora smrti, bilo od metaka ili kroz partizansko djelovanje.
Da krenemo nabrajati, ne bi stali do jutra – od Himmlerovog opravdavanja krvavih ruka zbog ljubavi prema domovini, hrabrih i konkretnih pojedinačnih iskaza ljudskosti (američki diplomati na primjer), poentiranja kako se sve strukture našeg civiliziranog života mogu raspasti iznenađuje brzo i lako… Mogla bi se, dakako, izvući i paralela s današnjom reakcijom dijela javnosti prema događajima u Ukrajini, kao i rastućeg prisustva desničarskih organizacija u Americi; recentne aktivnosti potonjih autori ne propuštaju apostrofirati na samom kraju trodijelnog mini-serijala.
Zašto onda relativno niska ocjena za “The U.S. and the Holocaust” i redatelja kojem bianco vjerujemo i prije prvog trailera? Autorski trojac film je pripremao i na njemu radio punih sedam godina. Sve što kažemo, a da to ne obrazložimo na povećem komadu papira, moglo bi se tumačiti i uvredom. Ako ćemo ukratko, a hoćemo – isprika redateljima, najveći problem dokumentarca svakako je – ‘ajmo je tako nazvati, bez loših namjera – lažna premisa fokusa na detaljno otvaranje požutjelih arhiva jedne od sramnijih epizoda američke povijesti. Odnos najmoćnije svjetske države prema židovima prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata jest dokumentiran; stručnjaci i povjesničari će procijeniti koliko detaljno i široko ili dovoljno. Iz tog rakursa problematična je jednaka ili vjerojatno postotkom i veća količina danog prostora ratnim i predratnim događajima (Hitlerov uspon na vlast, Kristallnacht, Anschluss, Varšavski geto, logorska industrija smrti…), recikliranima kroz nebrojene filmove, sve kako bi se dao širi kontekst židovske patnje, ali i licemjerja američke šutnje. Jedan od rijetkih Burnsovih filmova koje nismo progutali u jednom dahu.