Polako se bliži kraju ovaj naš intervju-najavni dio prije početka 19. ZagrebDoxa koji je, doduše, počeo – sinoć. A već danas moći ćete u Regionalnoj konkurenciji pogledati dokumentarni film “Osam poglavlja” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2022.) grupe autora (Tonći Gaćina, Tiha K. Gudac, Jasmina Beširević, Anja Koprivšek, Petar Vukičević, Dalija Dozet, Judita Gamulin i Katarina Lukec). Ovaj omnibus prati osam djevojčica/djevojaka/žena koje nude svoj pogled na život, odrastanje i karijeru, linearno poredanih od najmlađe Tile (5) do najstarije umjetnice Ljerke (85). Posebnost ovog intervjua je što nećemo kao inače razgovarati s autorom (u ovom slučaju jednim od) filma, već ćemo pažnju preusmjeriti na njegovu producenticu.
Tamara Puizina (Split, 1989.) studira na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, i to na diplomskom studiju Produkcije audiovizualnih i multimedijskih projekata. “Osam poglavlja” je, pak, njen diplomski projekt. Naša sugovornica se, kaže, najviše izgradila kroz slobodu koju su joj roditelji dali kroz odrastanje, pokazujući zaigranost prema životu koja je u nju utkala poriv za istraživanjem i posjedovanje otvorenog srca. Govori i da je sigurno na to utjecala i činjenica da je najmlađe od troje djece, pa je uz sedam i osam godina starije brata i sestru puno ranije bila prisiljena istraživati svijet oko sebe, kako bi im se što više približila. U odraslijoj dobi Tamara je film istinski upoznala putem filmskih festivala, dok ju je Sedma umjetnost oduvijek privlačila zbog pričanja priče i suradnje više umjetnika iz raznih polja na jednom velikom umjetničkom djelu.
“Bavim se filmom isključivo iz razloga što osjećam strast prema toj umjetnosti. Smatram da jednim dijelom nosim i odgovornost pričati priče onih, ali i za one koji nemaju tu privilegiju”, kaže nam naša sugovornica, kojoj je prvi susret s produkcijom u praksi bio 2016. godine, kao volonterska izvršna producentica u Blank_filmskom inkubatoru. Najviše pamti rad na kratkom igranom filmu “Čistačica” (2017) pokojnog redatelja Matije Vukšića, zatim veliki broj video spotova i TV reklama, poziciju koordinatorice produkcije na dokumentarnom serijalu “Borderlines” (2021) Tihe K. Gudac i producenta Ljube Zdjelarevića te onu izvršne producentice na dugometražnom igranom filmu “Ideš? Idem!” (2019) producenta i redatelja Ljube Zdjelarevića. Nakon više godina rada na raznim projektima, Tamara je, govori, osjetila potrebu upisati diplomski studij Produkcije audiovizualnih i multimedijskih projekata, tijekom kojeg je i snimila svoj prvi film.
I onda dolazite na Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu?
“Produkcija nije bila moj prvi odabir, ali svakako smatram da se pokazala idealnom za mene. U nekim formativnim godinama nakon srednje škole, kada su svi već imali neki svoj put, ja sam se još uvijek tražila. Imala sam želju upisati glumu te sam se dugo godina i bavila istom u kazalištu i na televiziji, nešto manje na filmu. Neko vrijeme razmišljala sam o studiju van Hrvatske, pa sam dva mjeseca provela u New Yorku, studirala grčki i mađarski jezik na katedrama za Klasičnu filologiju i Hungarologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, da bih potom odlučila završiti preddiplomski studij Odnosa s javnošću i studij medija na VERN-u. U konačnici sam upisala diplomski studij Produkcije audiovizualnih i multimedijskih projekata na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Imam osjećaj da mi je to sve skupa bilo potrebno kako bih zaista upoznala sebe i bila sigurna u ono čime se danas bavim – produkcijom. Do nje me dovela strast koju sam osjetila prema filmu i tom poslu. Mogućnost da više ne budem samo gledatelj, već i da stvaram filmove, smatram jedinstvenom prilikom.”
Možete li nam malo detaljnije ispričati kako zapravo izgleda ADU-ov studij Produkcije? Kakva i na koji način akumuliraju znanja tamošnji studenti?
“Bez obzira na to je li student završio preddiplomski studij Produkcije na Akademiji ili preddiplomski studij nekog drugog fakulteta, dužan je ponovno pristupiti prijemnom ispitu kako bi upisao diplomski studij. Za pristup prijemnom ispitu potrebno je pripremiti prijedlog projekta na kojem će studenti raditi sa svojim mentorima tijekom naredne dvije godine, te ga u konačnici i snimiti. U mom slučaju radilo se o dugometražnom dokumentarnom omnibusu, filmu ‘Osam poglavlja’ koji sam pod mentorstvom profesorice Ankice Jurić Tilić uspješno snimila. Trenutačno sam u fazi pisanja diplomskog rada na temu ‘Razvoj dugometražnog dokumentarnog filma u Hrvatskoj’ pod mentorstvom profesora Arsena Ostojića.
“Diplomski studij na Akademiji izgleda nešto drugačije u odnosu na druge fakultete. Odsjeci su osmišljeni na način da postoje glavni umjetnički predmeti, a većinu ostalih predmeta upisujemo s drugih odsjeka kao izborne. Tako imamo mogućnost usavršiti svoje usmjerenje, ali u isto vrijeme upoznati se s teorijom iz polja režije, dramaturgije, snimanja, montaže i drugih. Pritom ne mislim isključivo na filmska nego i na kazališna usmjerenja, s obzirom na to da na Akademiji osim filmskog odsjeka postoji i kazališni odsjek. Osim što znanja i iskustva upijamo od profesora koji su aktivni filmski, kazališni i kulturni djelatnici, Akademija nudi studentima i priliku da u sigurnom okruženju snime svoje prve filmove s kojima će se pozicionirati u počecima svoje profesionalne karijere po završetku studiranja. Smatram da su to dvije izrazite prednosti u formiranju mladih koji će ubrzo nakon toga zakoračiti u profesionalni svijet. Prilikom upisa na studij bila sam već upoznata s konceptom i mogućnostima. Iz tih razloga imala sam toliku želju upisati Akademiju, no moram priznati da sam na kraju izašla s puno više znanja i iskustva nego što sam očekivala. I to ne samo u radu, nego i u znanju te u odnosima s kolegama.
“Kako bismo studij priveli kraju, osim pisanog diplomskog rada, dvije godine radimo na svom ranije spomenutom diplomskom projektu. Za potrebe njegovog razvoja pišemo produkcijsku studiju koja prati sve faze projekta, od začetka ideje pa do priprema, snimanja, postprodukcije, marketinga i distribucije. Produkcijska studija pri završetku diplomskog studija ima obim jednak pisanom diplomskom radu. Projekti mogu biti razne vrste, kratki igrani ili dokumentarni filmovi, dokumentarni serijali, piloti serija za TV, web serije i slično.”
“Osam poglavlja” je Vaš diplomski projekt – kako je došlo do njega i koliki Vam je komunikacijsko-logistički problem predstavljao toliki broj redatelja, njih čak osam?
“Do ideje za film došlo je prilikom razmišljanja o upisu na diplomski studij za koji sam morala pripremiti projekt na kojem ću raditi tijekom dvije godine studija. Vodila sam se mišlju da trebam pristupiti s nečim u što vjerujem i s čime se mogu poistovjetiti. Tako se rodila ideja o dokumentarnom omnibusu koji se bavi tijekom života više žena. Imala sam potrebu baviti se ženskim senzibilitetom i meni bliskim temama. Htjela sam napraviti nešto što je u isto vrijeme dovoljno ambiciozno, ali i ostvarivo u studentskim uvjetima. U početku se činilo da je ovakav projekt ipak preambiciozan za jedan studentski film, u nekim trenucima čak su postojale sumnje hoće li biti moguće završiti ga do kraja prema inicijalnoj ideji. U konačnici se ipak sve posložilo baš onako kako je prvotno zamišljeno.
“U realizaciju filma bio je uključen velik broj studenata i profesionalaca, preko 45. Snimanje se odvijalo kroz šest mjeseci, u četiri grada – Splitu, Zagrebu, Rijeci i Klanjcu – te kroz 22 snimajuća dana, u prosjeku od dva do četiri dana po svakoj priči. Postprodukcija filma je trajala devet mjeseci, usporedo sa snimanjem filma. Rad s osam redateljica i redatelja u isto vrijeme i na jednom zajedničkom filmu, svakako je predstavljao izazov. Ne samo za mene nego i za njih. Svjesna sam da nije bilo lako režirati jednu priču od njih osam, bez uvida u ostale priče i bez mogućnosti utjecaja na koncept u cjelini. Osim toga, tu je bilo i osam protagonistica te velik broj suradnika u raznim sektorima. Sreća u mojoj odluci je bila da film snima jedan snimatelj – Raul Brzić, pa sam uz njegovu pomoć i vizualno i logistički prolazila kroz cijeli proces.”
U filmu su glavne protagonistice djevojke i žene, svaka sa svojom životnom pričom. Što nam možete reći o motivaciji iza ove odluke?
“Kada promišljam o idejama, uvijek polazim od sebe i od onoga što nosim u sebi, s čim se borim, od čega strahujem ili čemu se divim. Kroz dvadesete godine sam prolazila kroz veliki broj faza u kojima sam si postavljala puno pitanja, najčešće povezana s protokom vremena i društvenim okvirima koji se nameću ženama. Dvadesete su prošle, ali neka pitanja su i do danas ostala ista. Iz tog razloga imala sam želju da ovo bude ženski film.”
Omnibus je koncipiran (i) na način da su filmski segmenti poredani po starosti svojih protagonistica, od najmlađe Tile koja uči voziti bicikl do najstarije umjetnice Ljerke koja sa svojih 85 još uvijek stvara likovnu umjetnost… U sinopsisu naglašavate da je “možda najvažniji zadatak koji žene imaju, stvoriti vlastiti identitet.” Neke od protagonistica bore se i s tim problemom, neke su ga već odavno izgradile… Zašto (hrvatskim) ženama upravo izgradnja vlastitog identiteta predstavlja toliko težak zadatak?
“Smatram da živimo u pretežito muškom svijetu i da je to jedan od razloga zašto je ženama teže graditi svoj identitet. Kao da nam uvijek predstoji svojevrsna borba da bismo bile ono što jesmo. Žene se često ne pita, od njih se jednostavno očekuje i mislim da je to u startu kriva polazišna točka. Neke od protagonistica se bore s tim problemima, neke su svoj identitet odavno izgradile, ali mislim da gledajući film možete uvidjeti da se kroz sve priče provlači misao slobode, slobode odabira, slobode osjećaja i slobode odluka.”
Kakva bi bila idealna projekcija nastavka Vaše karijere? Gdje vidite svoju profesionalnu budućnost i što smatrate najvećim preprekama za producentice u ovom našem filmskom svijetu; kakav je muško-ženski omjer na poslovima produkcije, ima li ovdje prostora za napredak?
“Idealna projekcija nastavka moje karijere bila bi u vidu kreativne producentice. Izvršna produkcija nešto je čime se najviše bavim, ali moram priznati da je zadovoljstvo u vlastitim projektima daleko veće. To nipošto ne znači da nemam divne kolege s kojima je zaista užitak raditi i da nisam sretna kada radim na novim projektima. Dapače, trenutačno se nalazim baš u takvoj poziciji – radim kao izvršna producentica na dva jako lijepa i velika projekta, dokumentarnom serijalu o klasičnoj glazbi redatelja Arsena Oremovića i producenta Ljube Zdjelarevića, te na dugometražnom igranom filmu o Draženu Petroviću također producenta Ljube Zdjelarevića i redatelja Danila Šerbedžije.
“Mislim da možda još uvijek nemam dovoljno iskustva na poziciji producentice da bih mogla savjetovati što bismo točno mogli napraviti po pitanju odnosa broja ženskih i muških producenata, osim da više pažnje damo ženama u produkciji i na filmu općenito. Iako se posljednjih godina broj ženskih i muških producenata izjednačio, moram priznati da osobno primjećujem prevlast muškog spola, barem na projektima na kojima sam do sada radila te i sama još istražujem kako se postaviti kao žena u produkciji. Ne mogu reći da su muškarci dominantniji u ovom poslu, jer jedna od najmoćnijih i najutjecajnijih producentica u Hrvatskoj jest upravo žena – Ankica Jurić Tilić. No, činjenica je da se jedna muška energija ipak lakše izbori u društvu koji na žene, bez obzira na njihove sposobnosti, i dalje gleda kao na slabiji spol.”