Poznati i priznati hrvatski redatelj, filmski snimatelj i fotograf Silvestar Kolbas na ovogodišnji Liburnia Film Festival dolazi sa svojim najnovijim, kratkometražnim dokumentarcem “Tvornica filmova” (Silvestar Kolbas audiovizualna djelatnost, 2022.). Na Liburniju, dakle, film stiže netom nakon nedavne svjetske premijere u Sarajevu (Sarajevo Film Festival), a u njemu naš autor kroz fotografije i razgovore s nekadašnjim radnicima, predstavlja sudbinu nekoć uglednog poduzeća Fotokemika, zaduženog za proizvodnju fotomaterijala. Na vrhuncu svoje moći 1960-ih i 1970-ih Fotokemika je zapošljavala oko dvije tisuće radnika, početkom devedesetih njih osamstotinjak, dok je 2012. zauvijek zatvorila svoja vrata. Više o svom stvaralačkom procesu i svim ostalim detaljima vezanim za film, reći će nam, naravno, njegov redatelj, Silvestar Kolbas.
Potkraj 2020. i početkom 2021. imali ste fotografsku izložbu naslovljenu “Fotokemika”. Seže li od tog doba ideja o mogućem filmu, danas realiziranoj “Tvornici filmova”?
“Prije sedam-osam godina redatelj Danko Volarić i ja htjeli smo napraviti dokumentarac o Fotokemici. No, netko drugi nas je pretekao pa nam je ideja propala. Istraživanje teme dovelo nas je, kako do bivših radnika tvornice, tako i do netom ispražnjenih tvorničkih prostora u Samoboru. Privukla me energija tih prostora i priča iza njih. U njima su godinama rađeni crno-bijeli foto negativi, a zadnjih godina rada tvornice i sve ostale laboratorijske potrepštine, fotopapir i ostalo. Tih filmova više nije bilo u prodaji, ali sam imao neku količinu u svojim zalihama. Svima im je prošao rok uporabe, nekima i prilično davno. Koristeći te, u tim prostorima proizvedene negative, počeo sam fotografirati prazne tvorničke hale i dvorišta, ostatke proizvodnih alata i ambalaže. Kako su materijali bili prestarjeli, snimke su bile u nekim slučajevima korektne, a u nekim s vidnom greškom. To mi se dopalo, jer i greške u fotografskoj reprodukciji na svoj način svjedoče o prolaznosti i starenju. Na Facebooku sam objavio što radim i dobrotom kolega pribavio još tih starih filmova. Odlučio sam napraviti foto-esej na tim osnovama, a sve skupa se pretvorilo u višegodišnju avanturu. Mislim da sam proveo neke četiri godine obilazeći tvornicu i fotografirajući. Slijedilo je fotokemijsko povećavanje fotografija, što je s pripremama trajalo još preko godinu dana. Priredio sam izložbu fotografiju uz dvije različite a istodobne postave u Tehničkom muzeju ‘Nikola Tesla’ u Zagrebu i Galeriji ‘Prica’ u Samoboru, izlažući uz fotografije i nađene artefakte. Sve to skupa bila je neka osnova za film.”
Uzevši u obzir Vaše fotografsko zaleđe, dotiče li Vas se i osobno propast Fotokemike?
“Kao mlad, vidio sam se isključivo kao fotograf, ništa me drugo nije zanimalo. Poslije sam otkrio filmsko snimanje i filmmaking, no gledano unatrag, kad se prisjetim tog nevinog pogleda, obuzmu me i neki nostalgični osjećaji… Ljubitelji fotografije i kod nas i vani su cijenili Efke filmove zbog dubokih zacrnjenja i fine palete polutonova, zahvaljujući velikoj količini srebra koju su sadržavali. Ironično, razlog tome je nemogućnost tvornice da ovlada suvremenijim i štedljivijim tehnikama proizvodnje filmova. Osobno sam pak volio neke njihove negativske razvijače i fotopapir Emaks, imao je divne tople tonove.”

Za neupućene, zašto je Fotokemika bila važan igrač u proizvodnji fotografskog materijala na ovim prostorima? Zašto je u konačnici propala – zbog razvoja digitalne tehnologije ili tipičnog hrvatskog posttranzicijskog fušeraja?
“Fotokemika je bila jedini proizvođač fotomaterijala na ovim prostorima i svojedobno je ta činjenica bila i od strateške važnosti za zemlju, jer ju je činila neovisnom o uvozu. Manje je poznato da je većina prihoda tvornice dolazilo od proizvodnje rendgen filma široko korištenog u medicini i industriji. Koliko ja razumijem, tvornica je propala jer je izgubila korak u tehnološkom razvoju. Raspad Jugoslavije radikalno je smanjio tržište, a uprava tvrtke nije se snašla između razumljivih socijalnih kriterija s jedne i tržišnih uvjeta s druge strane, naravno uz rastući pritisak divljeg kapitalizma na hrvatski način, poduprtog državnom i zakonodavnom podrškom. Ne bih im bio u koži, mislim da su šanse za održanje bile vrlo male, i taj je put bio vrlo klizak i uzak. Konstatacija koju sam čuo od osobe povezane s fenomenom Fotokemike – da je tvornica propala jer Hrvatskoj takva tvornica nije trebala, u prvi mi je mah zvučala cinično. Poslije mi se učinilo da uopće nije pogrešna, već da jezgrovito pojašnjava uzroke i posljedice.”
Sinopsis “Tvornice filmova” naglašava da se dokumentarac bavi “negativnim posljedicama tranzicije, propasti industrijalizacije i radničkog pokreta”. Kritizirate li djelomično kroz svoj film posljedice divljeg kapitalizma na hrvatski način?
“Da, prisutna je i ta komponenta. Iako uvelike razumijem poteze uprave kroz razdoblja, koja je pokušavala izvući dobit i pronaći neku perspektivu za tvornicu, suosjećam i sa svakim radnikom koji je ostao bez posla ili je prijevremeno umirovljen. Radnički interes više nije u prvom planu. Nekad je bio, barem deklarativno.”
Radnici koje čujemo u dokumentarcu, s nostalgijom se sjećaju prošlih vremena (“Svi smo živjeli za Fotokemiku”) – radnik se puno više cijenio, plaće su bile dostatne za pristojan život, a radnici dobivali stanove i jeftine kredite. S druge strane, ima i disidentskih glasova koji otvoreno govore kako je bilo i povlaštenih radnika, možda i previše zaposlenih ljudi, a da su za vrijeme socijalizma “svi morali biti kuš”…
“Čini se da je, kako to obično i biva, cijela slika prilično složena. Tvornica je utemeljena političkom odlukom, kasnije je rukovodstvo imalo neku, ali ne i posvemašnju autonomiju u donošenju strateških odluka… Trebalo se stalno držati tada važećih i općeprihvaćenih društvenih normi, koje su donekle štitile kako sustav, tako i radnika, ali koje su donosile i stanovita ograničenja. Tehnološki je to sve u neko doba bilo prilično dobro postavljeno, ali nije bilo vizije, volje ili snage da se permanentno unapređuje proizvodnja i program. Treba imati u vidu da su ovo tek zapažanja zainteresiranog i donekle upućenog promatrača, koji je ipak bio van toga sustava, i da su to tek dojmovi nastali temeljem vlastitih umjetničkih istraživanja, ne više od toga. Vjerujem da bi potpuniju sliku mogli dati povjesničari industrijske baštine, temeljitijim proučavanjem i stavljanjem stvari u kontekst.”

“Tvornica” je esejistički dokumentarac, s primjesama eksperimentalnog, u kojem sugovornike slušamo u offu, dok se fotografije postrojenja izmjenjuju pred gledateljem. Možemo li reći da je film odmah tako zamišljen ili ste s vremenom nadopunjavali početni koncept? Kojim ste se kriterijima vodili oko uvrštavanja konkretnih fotografija u sam film; neke su oštećene, neke nisu – sve fotografije su Vaše djelo?
“Prvo sam napravio sve fotografije, jer one su građa za film; trebalo je završiti sve faze obrade fotografija prije rada na filmu. Puno mi je ljudi pomagalo u realizaciji ovog projekta, ali da, sve su fotografije moje. Tijekom rada na fotografijama u stvaranju koncepta, puno je pomogla povjesničarka umjetnosti Leonida Kovač, kustosica zagrebačko-samoborske izložbe. Bila je jedna bitna promjena – u početku sam krenuo s idejom da za snimanje koristim što raznovrsnije fotografske tehnike i materijale, ali nakon nekog vremena to sam odbacio i suzio samo na Fotokemikine materijale, one koji su doista u tim prostorima i nastali. Počelo je s idejom foto-eseja, dok je koncepcija filma u prvo vrijeme bila malo u zraku. Jedina od početka sigurna stvar bila je želja da film bude napravljen od fotografija, što je vodilo prema eksperimentalnom filmu, no dodavanje glasova radnika je pak ponovno usmjerilo više prema dokumentarnom…
“Montažer Slaven Zečević je znatno doprinio strukturi filma i bitno utjecao na izbor materijala. Njegova je zamisao da cijeli film bude kao jedna glazbena kompozicija. U dokumentarcu nisu korištene sve fotografije s izložbe, mnoge sjajne su izostavljene, a korištene su one za koje je procijenjeno da će se bolje uklopiti u ritmičku strukturu. Pritom su nas obojicu veselile fotografije s greškom, tako da ih nismo izbjegavali, dapače. Tu nije zgorega napomenuti da postoje dvije razine fotografija s greškama. Neki od negativa pokazivali su različite greške, i one su vidljive i na skenovima. Ali kod izrade fotokemijskih povećanja također smo koristili prestarjeli papir, tako da su se greške mjestimice umnažale, pa smo koristili i neke takve primjere.”
Digitalna fotografija je, naravno, odavno preuzela primat, ali vraća li se analogna barem dijelom ponovno u modu?
“Klasična, fotokemijska fotografija ponovno je prihvaćena od velikog broja mladih entuzijasta, a cijelo je vrijeme prisutna i u art house području. U doba moje mladosti bila je to jedna demokratska tekovina, dostupna svima, i svaka druga pristojna kuća imala je fotolaboratorij. Danas je to ipak malo drukčije – elitna i skupa zabava. U današnje doba digitalne poplave fotografija, kako medijske, tako i onih koje sami dnevno radimo mobilnim telefonima, analogna fotografija je nešto drugo. Ona nas vraća vrijednostima koje su sada nekako u drugom planu, koncentraciji na određeni trenutak i potrebi da se u određenom trenutku donese jasna i konačna odluka. Te činjenice nekako podižu vrijednost i svakoj načinjenoj fotokemijskoj slici. Sam sebi to uspoređujem s klesanjem u kamenu u doba nakon Gutenberga.”
Nakon “Tvornice filmova”, koji je Vaš sljedeći dokumentarno-filmski projekt?
“Suradnički sudjelujem u nastajanju više dugometražnih dokumentarnih filmova, a autorski pripremam jedan izrazito osobni projekt, ponovno u produkciji Factuma. Zovem ga i obiteljski film – radni mu je naslov ‘Naša djeca’. Svi su ti projekti višegodišnji, no čini se da polako ulaze u završnu fazu. U međuvremenu se, naravno, javljaju i neke nove ideje…”