U nas premijerno prikazan u travnju, na 18. ZagrebDoxu, zatim u dokumentarnoj konkurenciji 18. Subversive Film Festivala, “107 majki” / “107 Mothers” / “Cenzorka”(2021) Pétera Kerekesa na nekim je festivalima bio svrstan u natjecanja igranog filma, pa i nagrađen kao takav: za Najbolji igrani film u Cottbusu, Srebrnim Hugom za režiju u Chicagu, Horizontima za scenarij (Kerekes i Ivan Ostrochovský) u Veneciji. U domovini Slovačkoj Irina Kirjazeva nagrađena je Suncem u mreži, nagradom Slovačke filmske i televizijske akademije, za najbolju žensku ulogu, kao glumice nominirane su Marina Klimova i Ljubov Vasiljna. Suncem u mreži, dodajmo, nagrađeni su još i film, redatelj i scenarij, a “107 majki” bio je slovački izabranik za nominacije za Oscara. Dokumentarac će danas (subota, 4.6.) u Art-kinu Croatia po prvi put moći pogledati i riječka publika.
S glumicama koje glume nekoga drugoga, likove – muškog spola su samo dječaci mlađi od tri godine, dakako, naturščici, koji također ne predstavljaju sebe – “107 majki” izvedbeno pretežno i jesu igrani film, jer u njemu nema posve autentičnih prizora, snimljenih za samoga događaja koji bi se u životu zbio i inače, bez obzira na to snimali ga ili ne. No ono što jest u filmu, tijesno je temeljeno na zbilji, na autentičnim zbivanjima i dijelovima sudbina u ženskoj kaznionici u Odesi, što je, pak, uobičajen postupak rekonstrukcijskog dokumentarnog filma u kojemu prošle događaje i situacije, pred kamerom, mogu i ne moraju rekonstruirati stvarni sudionici. Usputice, blizak nam noviji primjer dokumentarnog filma koji velikim dijelom počiva na glumačkim izvedbama, iako se u mnogome razlikuje od Kerekesova, hrvatski je “Nun of Your Business” (Marinis Media / Set Sail Films; 2020.) Ivane Marinić Kragić. Uz to, jedan od glavnih likova “107 majki”, zatvorsku čuvaricu Irinu, utjelovljuje upravo ona sama, gore spomenuta, za ulogu i nagrađena Irina Kirjazeva.
Péter Kerekes je među u nas poznatijim suvremenim slovačkim filmašima, čiji su filmovi, cjelovečernji dokumentarci “Kuhanje povijesti” (2009) i “Baršunasti teroristi” (2013) bili ovdje prikazani i razmjerno zapaženi, uz ostalo i zbog bavljenja neobičnim temama, odnosno zagledanjem iz neobičnih kutova, kao i zbog prigušenog, ali vazda prisutnog humora koji naginje ironiji, no ipak nije rugalački niti ismijavački, već osobeno prisnažuje poštovanju i sklonosti prema protagonistima. U “Kuhanju povijesti” ratovanju se pristupilo kroz razgovore s vojnim kuharima, “Baršunasti teroristi” (suredatelji su Ostrochovský i Pavol Pekarcik) pozabavili su se neostvarenim terorističkim činovima trojice Čehoslovaka u doba prije pada željezne zavjese.
“107 majki” teče čudesno polako i odmjereno, no nikad mrtvilom nedogađajnosti, uvijek trun zagonetno i pobuđujući iščekivanje.
U osnovnoj postavci “107 majki” nema nimalo humornog vitoperenja niti kosimičnog sagledavanja. Zatvorenice su pretežno ubojice, svojih muževa, partnera ili njihovih ljubavnica. Zločinstva iz strasti. Ljubomore. Za rešetke su uglavnom došle trudne, u zatvoru rađaju, a onda slijedi razdoblje majčinstva i odgajanja u takvim uvjetima. Dojenčad je odmah odvojena od majki. Kad navrše tri godine mališani moraju napustiti zatvor – bilo rodbini, bilo u sirorište – a u međuvremenu se obiteljski život odvija po, kako izgleda, dobro uhodanim pravilima i propisima. Tvrdim, ali po svoj prilici djelotvornim. “Kako je u zatvoru?”, pita neki posjetitelj protagonisticu Lesju (Klimova). “Ni loše, ni dobro”, odgovara, više-manje nezainteresirano. Baš se takvim nekakvim, ni lošim, ni dobrim, i doima bivovanje u tmurnoj ustanovi. Gotovo sve u njoj zapahuje usnulim u, primjerice, pedesete godine prošloga stoljeća. Asketskim, skromnim, siromašnim. Nikad renoviranim ni moderniziranim, no opet urednim, održavanim i funkcionalnim. Zatvorenice i djecu se ne tetoši, ali ni ne kinji. Kerekes također, niti kudi, niti hvali, niti (melo)dramatizira, niti je ravnodušan. Ne sudi, ne procjenjuje. Zainteresirano, znatiželjno, začuđeno, ali vrlo smireno, ne iskazujući zanos, prikazuje svojom optikom. Rečeni humor kamenog lica i ovdje je nazočan. I sad se njime na svoj način veliča život, elan za opstankom i boljitkom, vjerom u svjetliju budućnost, koliko god bili zatomljeni nevoljnim okolnostima, koliko se god činilo da i utamničenice i čuvarice sve čine preko volje, zarobljene u egzistencijama mimo njihovih želja, volja, nadanja i fantazija. Ne jednom, sve će ispred kamere biti nepomično, protagonistice će se tako umiriti, bez ijednog pokreta, da možemo pomisliti kako je nekom tehničkom greškom došlo do zastoja projekcije.
“107 majki” teče čudesno polako i odmjereno, no nikad mrtvilom nedogađajnosti, uvijek trun zagonetno i pobuđujući iščekivanje. Aranžirano promatrajući, uglavnom statičnom kamerom, Kerekes uspješno stvara pričin dokumentarnog portretiranja zatvorskog svagdana, s Lesjom kao istaknutijom osobom (ne i osobnošću), da bi tek pretkraj postalo posve očito da je čuvarica Irina podjednako važan, štoviše ključan lik i da je građa vješto polagana kako bi dovela do pomalo (nemalo, pretjerano?) bajkovitog, malne hepiendovskog svršetka, opet oblikovanog na taj kerekesovski podigran, ironijski, topao način. U uzmah osjećajnoga poćuta vjerojatno valja uvrstiti i činjenicu da se završna milina sreće, ljubavi i požrtvovnosti, ljudskosti, odigrava, ni više, ni manje, nego silaskom odeskim stubama (Bulevarske/Velike/Richelieuove/Primorske/Potemkinove stube), istima onima u povijest kinematografije, a i u šire kolektivno pamćenje upisanima maestoznom orkestracijom krvave pogibelji u “Oklopnjači Potemkin” (1925) Sergeja Mihajloviča Ejzenštejna. Ondje se gubiše životi, ovdje se rađaju. Neće biti slučajno.