Recenzije17. ZagrebDox: "Bijelo na bijelom" - Ne postoji smisao, samo funkcija

17. ZagrebDox: “Bijelo na bijelom” – Ne postoji smisao, samo funkcija

|

Esejističko-eksperimentalni dokumentarni film “Bijelo na bijelom” / “White on White” / “Biela na bielej” (2020) nastao je kao svojevrstan nusprodukt ili par prethodnom radu slovačke redateljice Viere Čákanyové, cjelovečernjem dokumentarno eksperimentalnom “Fremu” (2019) čiji je glavni lik umjetna neuronska mreža, odnosno umjetna inteligencija. Snimajući “Frem” oko dva mjeseca na Antarktici, u sklopu Poljske antarktičke ekspedicije na Postaji Henryk Arctowski, istodobno, u slobodno vrijeme, Čákanyová je bilježila i video dnevnik. Za svoju dušu, nesigurna u to hoće li joj se i taj materijal činiti vrijednim oblikovanja u djelo i predstavljanja javnosti.

“Bijelo na bijelom” uistinu ostavlja dojam cjeline razmjerno neobveznog ishodišta i nestabilnog uporišta, ostvarenja što je bujalo samo, usputno, bez jasnoga koncepta, bez određene ideje. Što je, dakako, punovrijedan pristup i postupak kakav nerijetko urodi dometima i osobinama koje se možda i ne mogu unaprijed zamisliti i mapirati. Posrijedi je ostvarenje kontemplacije, tihe meditacije što kao da prati struju svijesti, usporenu, smirenu, lišenu ometajućih šumova i zabludnih zastranica, probistrenu i usmjerenu na temeljno, najvažnije. Sedativ pročišćenja mjesto je zbivanja i životne okolnosti u njemu, svedeni na jednostavno – iako uz civilizacijski komfor današnjice koji uključuje osobna računala, internetsku povezanost, opremu za snimanje… – koji dovode do promišljanja postojanja, bivstvovanja, smisla života… Zvuči preuzetno, možda i odbojno, no Čákanyová ne gubi čvrsto tlo pod nogama, niti soli pamet, već rečenim velikim temama – koje gdjekad zaskoče svakoga, zar ne? – brodi skromno i ne gubeći smisao za humor. Prigušen, podigran, ali prisutan. Kao bijelo na bijelom.

“Bijelo na bijelom” omeđeno je početnim kadrom u pokretu, kojim, na pozadini burnog, antracitnoplavoga mora, neukrotivo poput varnica, pršte narančastim osvijetljene kapljice, i oduljim završnim, posve statičnim pogledom u snježno bjelilo Antarktike na kojem se jedva razaznaje ikakva forma.

Preglavljivanje i samozagledanje Čákanyová otpočinje kraćim dopisnim razgovorom s umjetnom inteligencijom, čiji je dijalog računalno tipkan na slici. Razum bez osjećaja, imenovan ann_w (artificial neural network tj. umjetna neuronska mreža), hladno će i bespogovorno Vieri priopćiti da su razni pojmovi na koje se volimo oslanjati tek izmišljotine ljudskoga uma i naravi, prigrljene i uvažene zbog želje za kakvim-takvim olakšanjem postojanja. Među njima je i pojam smisla, koji ne znači ništa, jer zbiljski postoji samo funkcija. A svemir, i čovjek kao njegova sastavnica, funkcionira isključivo prema drugom zakonu termodinamike, u službi raspršivanja sunčeve energije.

Prolistamo li izvan filma, u pokoji intervju s Čákanyovom, naslutit ćemo da je rečenice ann_w-a smislila sama, kao svojevrsno tvrdo suočavalište i polazište daljnjih umovanja. Odnosno iskazivanja osjećaja približavanja samoj sebi i dojmu ispravnijeg shvaćanja egzistencije koji njome ovladavaju tijekom boravka na osamljenom dnu svijeta, na kojem se, iako zapravo u divljini, pa i svjesnija blizine smrti, osjeća spokojnijom i više živom negoli u tzv. normalnom civilizacijskom okružju. “Bijelo na bijelom” omeđeno je početnim kadrom u pokretu, kojim, na pozadini burnog, antracitnoplavoga mora, neukrotivo poput varnica, pršte narančastim osvijetljene kapljice, i oduljim završnim, posve statičnim pogledom u snježno bjelilo Antarktike na kojem se jedva razaznaje ikakva forma. Vjerojatno nije pogrešno u tomu čitati metaforičnu sliku razlike između prethodeće životne svakodnevice u košnici (europskog) velegrada i otpuštanja stresa u velebnom spokoju južnoga pola, kao ni promjene stanja svijesti, od neuredne urbanožustrine prema svojevrsnom ledenom zenu, o čemu, ne isključivo, i govori to prijateljsko povjeravanje filmskim sredstvima.

"Bijelo na bijelom" / "White on White" / "Biela na bielej"
Scenarij i režija: Viera Čákanyová
Producenti: Viera Čákanyová i Nina Numankadić
Kamera: Dominik Jursa, Tomáš Klein i Viera Čákanyová
Montaža: Marek Šulík i Viera Čákanyová
Zemlje podrijetla: Češka / Slovačka
Godina proizvodnje: 2020.
Trajanje: 74 minute

Najnovije

21. ZagrebDox: Veliki regionalni pečat “Lekcijama mog tate” Dalije Dozet!

U Zagrebu su jučer u Centru Kaptol dodijeljeni nagrade i priznanja 21. Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox.

21. ZagrebDox: “Tatina uspavanka” – Čovjeka možeš izvući iz rata…

"Tatina uspavanka" (2024) uspijeva uhvatiti tananosti odnosa ljudi koji se vole, ali nailaze na poteškoće u održavanju zajedničkog jezika.

21. ZagrebDox: “Vlakovi” – Željeznica poleta i tjeskobe

Nesvakidašnje trenje poleta i tjeskobe, optimizma i pesimizma snažan je zalog uzbudljivosti koju nude "Vlakovi" (2024) Macieja J. Drygasa.

21. ZagrebDox: “Naći ću te“ – Hej, Ras! Tko si ti?

Justina Matov je na 21. ZagrebDoxu predstavila svoj prvi cjelovečernji film, "Naći ću te" (Factum, 2025.), o okolnostima odrastanja bez oca.

Ivan Ramljak: “Moja je motivacija želja da se progovori o nepravedno zapostavljenim epizodama iz nedavne povijesti”

Najnoviji film Ivana Ramljaka "Mirotvorac" (2025) izazivao je golem interes još i prije večerašnje premijere na 21. ZagrebDoxu.

21. ZagrebDox: “I tako još jedna” – Filmska apolitičnost u borbi protiv establišmenta?

Na ovogodišnjem ZagrebDoxu prikazan je i dokumentarac "I tako još jedna" (ADU, 2025.) Karle Jelić.

21. ZagrebDox: “Lekcije mog tate” – Čovjek koji nije mogao prestati snimati

Dalija Dozet u svom prvom cjelovečernjem filmu, "Lekcije mog tate" (Hulahop, 2025.), pozornost usmjerava na oca, preminulog 2015. godine.

Lidija Špegar: “Glazba je naš cjeloživotni suputnik”

Lidija Špegar sutra na 21. ZagrebDoxu predstavlja svoj najnoviji dokumentarni film, "Underground top lista" (Factum, 2025.).

4 x 4 x 4 x 4

Treći esej "Izmeštanja - Pejzaž i arhitektura u dokumentarnom filmu", bavi se filmom "Four Corners" (1998) Jamesa Benninga.

Renata Lučić: “Film se rijetko zadržava na onima koji ostaju – tu se krije prilika za otkrivanje dubljih istina”

Renata Lučić na ovogodišnjem ZagrebDoxu predstavlja svoj prvi dugometražni film, "Godina prođe, dan nikako" (2024.).

Povezani tekstovi

21. ZagrebDox: “Vlakovi” – Željeznica poleta i tjeskobe

Nesvakidašnje trenje poleta i tjeskobe, optimizma i pesimizma snažan je zalog uzbudljivosti koju nude "Vlakovi" (2024) Macieja J. Drygasa.

21. ZagrebDox: “Naći ću te“ – Hej, Ras! Tko si ti?

Justina Matov je na 21. ZagrebDoxu predstavila svoj prvi cjelovečernji film, "Naći ću te" (Factum, 2025.), o okolnostima odrastanja bez oca.

21. ZagrebDox: “I tako još jedna” – Filmska apolitičnost u borbi protiv establišmenta?

Na ovogodišnjem ZagrebDoxu prikazan je i dokumentarac "I tako još jedna" (ADU, 2025.) Karle Jelić.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Scenarij i režija: Viera Čákanyová<br> Producenti: Viera Čákanyová i Nina Numankadić<br> Kamera: Dominik Jursa, Tomáš Klein i Viera Čákanyová<br> Montaža: Marek Šulík i Viera Čákanyová<br> Zemlje podrijetla: Češka / Slovačka<br> Godina proizvodnje: 2020.<br> Trajanje: 74 minute17. ZagrebDox: "Bijelo na bijelom" - Ne postoji smisao, samo funkcija