“Rastrimo zastrto” u monološkom formatu donosi uređeni transkript razgovora koji je 2009. i 2010. s Tomislavom Radićem vodio Janko Heidl.
Za emisiju “Doživotna obaveza” (Radiotelevizija Zagreb, 1971.) skupio sam dvadesetak vojnih oficira Jugoslavenske narodne armije koji su otišli u mirovinu s četrdeset godina. Zreli su ljudi, ništa se nije dogodilo, imaju pristojne mirovine, ništa im ne fali, nitko ih ne treba. Pa kako oni žive kao mladi umirovljenici koji nemaju što raditi? U Žerjavićevoj je ulici bio stan s velikom kuhinjom u kojem su se u organizaciji Socijalističkog saveza nalazile drugarice domaćice i raspravljale o kuharstvu, održavali se kuharski tečajevi za mlade samce i tome slično. U taj sam prostor doveo umirovljene oficire koji su sjedili oko stola, pili kavu i govorili o svojim patnjama, o tome kako ih žene šalju na tržnicu, a oni ne bi radili to, nego bi radili nešto muškije. To je bila jako smiješna emisija. Na televiziji je nisu smatrali uspjehom, jer koga zanimaju umirovljeni oficiri? Ali ipak, drugovi su bili u JNA i nije se moglo reći da nisu zaslužili da budu na televiziji.
S Jovanom Ristićem Ricom znao sam se još od vremena Majskog festivala studentskih kazališta kad su u Zagrebu gostovale sve moguće studentske kazališne grupe. Postali smo frendovi, on bi iz Beograda došao za Majski festival, a ja bih mu tu bio neka vrsta prijatelja s kojim će on obići ono što je bilo zanimljivo. Poslije je postao urednik na televiziji, sačuvali smo dobre odnose, i pozvao me da snimim nešto za njih. Snimali smo u Zagrebu, a montirao sam u Beogradu.
Dragom prijatelju Frani…
“Našim milim i dragim” (Radiotelevizija Beograd, 1973.) jedina je emisija koju sam snimio za Televiziju Beograd. Ona je bila prilog novogodišnjem programu, o ljudima koji na radiju daju molbu da se emitira ta i ta pjesma, za tog i tog čovjeka, pa da mu to puste za rođendan. “Dragom prijatelju Frani za rođendan želi sve najbolje Pero Perić, vjerna supruga i dvoje djece, uz pjesmu…” Naša je emisija bila replika radijskog programa tog tipa, samo što su ljudi, uz objašnjenje zašto to čine, pjesme naručivali pred kamerom, a onda je slijedio naš snimak tog i tog pjevača kako pjeva tu i tu pjesmu za tog i tog. Snimili smo, recimo, Ivu Robića. Rezultat nije bio ništa manje blesav od takve radijske emisije. “Našim milim i dragim” nisam nikad vidio.
Produkcijska kuća Adria film imala je biti paralelna tvrtka s Jadran filmom. To je bila jedna od tih pseudotransakcija socijalističkog vremena, lukavština ovih iz Jadran filma da imaju konkurenta koji je, onako, njihov čovjek. Tobože su se nadmetali na Fondu tko će dobiti lovu za film, a svi su bili u dogovoru. Direktor Adria filma, Saša Čičin Šain, jako je lijepo govorio i uvijek je imao neke producentske ideje.
U Parizu je u tom trenutku bila oficijelna jugoslavenska izložba u prestižnom prostoru, nazvana “Umjetnost na tlu Jugoslavije”. Svaka je republika bila pristojno zastupljena sa svojom umjetnošću i vodilo se računa o tomu da nitko nema više umjetnosti od drugoga, da to ne bude slika neuredne povijesti tih prostora. Bosna je izlagala islam, Srbija, mislim, srednjovjekovne manastire i tako dalje, a Hrvatska što je imala. Ali skromno, da ne bude više od drugih republika.
Put u Pariz
Čičin Šain je došao na ideju snimiti seriju kratkih filmova koja će se zvati “Umjetnost na tlu Jugoslavije” (Adria film, 1974.). To će raditi razni režiseri, a da se ti režiseri ne bi previše gnjavili i da ne košta puno da hodaju po Jugoslaviji, oni će doći na tu izložbu i u dva dana snimiti svoj kratki film, jer je tamo bilo sve na okupu. Stanovat će se u Parizu, svi će biti zadovoljni i cijela će serija biti gotova za deset dana ili tako nešto. Adria film ti plaća put, boravak u Parizu i još honorar. Uopće, sve izvrsno. Jeli smo u kineskom restoranu i bilo je zabavno jer je Pićo, Tomislav Pinter, koji je bio snimatelj svih filmova, bio duhovit čovjek. Ako se ne varam, to je bilo negdje 1972. Čičin Šainu sam, dakako, postao zanimljiv nakon “Žive istine” (RTZ/FAS; 1972.).
Svi smo se, dakle, jako oduševili činjenicom da ćemo putovati u Pariz. Uspjeli smo sastaviti nekakve blesave scenarije koji su, da se tako izrazim, na potpuno nov način obrađivali to što ima u Jugoslaviji. Autorski pristup stvarima. Ja sam dobio barok.
Volio sam barok i nešto sam o njemu kao znao, ali napraviti o tomu film od deset ili petnaest minuta, to baš nisam umio. Ideja je bila da će se ti kratki filmovi prikazivati u jugoslavenskim veleposlanstvima. Kome i kako, nisam znao. Nitko ništa nije znao. Bio je to svejugoslavenski projekt u kojem su svi na početku rekli: “Kako ne, lijepo ćemo raditi!”, a završilo je tako da je vrlo malo filmova realizirano. Autori su se više-manje nastojali spasiti iz brzopleto dane obveze. Neki su se, poput Makavejeva, izvukli pravodobno. Prvo su rekli da hoće, a onda su se odmotali. Jer nitko nije ništa od toga zbilja želio snimiti, nego je producent imao ideju kako će na mutno dobiti novce od Fonda. Svak’ se pokušavao izvući od toga da napravi banalan film koji izgleda kao prilog u filmskim vijestima. Ja sam se u svom dijelu “Barok – umjetnost na tlu Jugoslavije” (Adria film, 1974.) vadio na nekakvu poluideju, na štos u kojem se u offu čuje kako povjesničar umjetnosti pokušava formulirati što je to barok, a autor filma mu postavlja potpitanja. Dva čovjeka koja se međusobno ne razumiju i ne zanimaju jedan drugoga, nešto mucaju. Napravio sam neku improvizaciju koja je bila dovoljno sramotna da se mogla upotrijebiti. Ništa od umjetnosti, ništa od baroka, ništa ni od čega. Montaža je trajala beskrajno dugo, u pokušaju da se okaju grijesi dvodnevnog snimanja u Parizu i pristanka na jedan posao u kojem nitko nije imao pravog interesa. Ali čovjek je onda bio spreman snimati dokumentarac o crnom đavolu, samo ako mu netko kaže: “Evo ti kamera i film pa daj probaj nešto.” “Dobro, idem snimati!” Bio je to neozbiljan i sramotan mladenački pokušaj da se uz malo truda pokušaju opravdati honorar, put u Pariz i tako dalje. To je baš bila jedna svinjarija tog vremena u kojem se moglo dobiti novac za sasvim sulude pothvate. Kasnije sam se uvijek stidio kada bi mi netko javio da je u nekom jugoslavenskom veleposlanstvu negdje u svijetu gledao taj moj film.
“TV mjesečnik”
Po onome što sam vidio, stvar je najduhovitije riješio Lordan Zafranović. Antiku je sveo na ton nekakve buke. To je zapravo bila tonska slika iz filma “Jagode i krv” u kojoj se čulo kako hipiji tog vremena u Americi viču “Strike! Strike!” i kako dobivaju batine od američkih policajaca. Lordan je na to dinamično namontirao niz bjesomučnih kadrova detalja skulptura i bareljefa što su bili ostaci početka kršćanstva u Rimskom carstvu. Vrlo suludo složeno, ali s invencijom amatera koji znaju zajedno slijepiti najluđe stvari.
Pićo je snimao ta dva dana “Baroka” u Parizu, a za drugi dio snimanja oko Zagreba, iznad Krapine i kod Siska, uletio je Drago Novak. Pojma nemam kako su nastale dvije verzije tog filma. Moguće da je to producent napravio poslije.
Onda je bio i “TV mjesečnik” (RTZ, 1976.). Postojao je “TV Dnevnik”, koji je donosio najvažnije vijesti dana, a “TV mjesečnik” je bio zamišljen kao osvrt na najvažnije događaje mjeseca. Jedna je vijest bila o brodu Berge Istra koji je netragom nestao, a nekoliko ga je godina prije krstila Jovanka Broz. Napravili smo samo jednu pilot-emisiju na temelju koje su Angel Miladinov i publika zaključili da to nije vrijedno daljnjeg truda.