U prošlom eseju iz serijala “Rockdocs” pisali smo o Oscarom nagrađenoj biografiji Amy Winehouse, “Amy” Asifa Kapadije iz 2015., a s tim filmom gotovo je nemoguće upariti “Cobain: Montage of Heck” (2015) Bretta Morgena. Njihova povezanost ne odnosi se samo na činjenicu da su oba naslova objavljena u vremenskom okviru od svega mjesec dana, niti na njihovu tematiku, budući da oba govore o mladim zvijezdama u usponu koja se nisu znala nositi sa slavom, pa su pobjegla u ovisnost koja ih je stajala života sa dvadeset i sedam godina, makar bi to bilo više nego dovoljno za njihovo spajanje.
Dodatna zajednička nit jest i odluka njihovih redatelja da tragične sudbine svojih antijunaka ispričaju kroz kolaž sastavljen od arhivskih snimaka i uglavnom kućnih vrpca. Za razliku od Kapadije, Morgen u “Montage” koristi i nekoliko snimaka sugovornika koje odstupaju od inače efektnog patchwork pristupa lijepljenja animiranih scena na kućne videe, koncertnih zapisa na crteže i žvrljotine iz brojnih bilježnica i arhivske građe na isječke iz filmova.
U svom sljedećem glazbenom dokumentarcu, “Moonage Daydream” iz 2022., u kojem će na sličan način pristupiti mnogim životima Davida Bowieja, Morgen će u potpunosti izbaciti sugovornike i slaganjem mozaika u stilu prave montaže iz pakla, stvoriti još efektniji uradak od biografije Kurta Cobaina. No, ako je taj pristup zacrtan filmom iz 2015., to još više govori o njegovoj važnosti.
Spomenuti Morgenovi sugovornici koje koristi da ispriča Kurtovu priču, odabrani su tako da obuhvate ključne faze života američkog glazbenika. Cobainova majka tu je da pokrije djetinjstvo i burnu adolescenciju koju ovaj provodi kao neželjeno dijete kojim se loptaju njegovi djedovi i bake; seksualno frustrirani tinejdžer i otpadnik od društva čiji podsmijeh ne podnosi. Središnju fazu života, koju će obilježiti uspon do slave njegovog benda Nirvana, tada stasalog do vjerojatno najslavnijeg benda početka devedesetih (uz Guns ‘n’ Roses s kojima je Kurt naoko opsjednut, pa stalno spominje njih ili frontmena Gunsa Axla Rosea), prepričat će Cobainov kolega iz sastava Krist Novoselic, dok će završno poglavlje pripasti Cobainovoj supruzi Courtney Love.
Unatoč tome da talking headsi odrađuju gore spomenuti posao prisjećanja na Kurtov život iz vlastite perspektive, Morgen ipak glavnu riječ prepušta svom glavnom liku, koji je iza sebe ostavio i više nego dovoljno zapisa da sve ostale perspektive učini suvišnima. Prije svega, tu su bilježnice u kojima upisuje stihove, misli, crteže, potencijalna imena za bend i njegove albume, stripove i sve ostalo što prolazi kroz Cobainov kreativni um u punom naponu glazbenikove stvaralačke snage.
Tu su i zvučni zapisi – kućne snimke zabilježene kazetofonom na magnetofonske trake, poput one naslovljene upravo – “Montage of Heck”, koja je filmu dala ime, a među kojima će se neki pretvoriti u buduće hitove Nirvane, dok će drugi ostati zabilježeni tek kao polurazrađene ideje ili obrade pjesama (poput, primjerice, “And I Love Her” The Beatlesa) koje su možda služile kao vježbe, bilo sviračke ili inspiracijske. Ove zvučne bilješke i eksperimenti bit će kasnije objavljeni i u zvučnom obliku, kao soundtrack filma za one najveće među Cobainovim fanovima, kojima će poslužiti kao dodatni materijal za pronicanje u mračno stanje psihe njihovoga autora. Svi ti zapisi itekako upućuju da je u pitanju progonjena duša od samih početaka, čije su misli često toliko negativne i mučne da je pravo čudo da se nitko, kako u jednom trenutku kaže Novoselic, nije zabrinuo za jadnog Kurta i pomislio da bi ovaj mogao počiniti samoubojstvo.
“Je li Kurt našao underground ili je underground našao njega”, jedno je od pitanja koje Brett Morgen postavlja Cobainovoj sestri Kimberly. Odgovor je da je Kurt tražio nešto, a s undergroundom se našao na pola puta. Tražio je način da izrazi svoju psihičku i fizičku bol, a recept za to pronašao je u punk albumima preporučenima od strane Buzza Osbournea iz Melvinsa. Negativna energija koja će poput čirova punih žuči izbijati u najgnjevnijim Nirvaninim pjesmama, rađala se i iz fizičke boli koju je Kurt konstantno trpio u trbuhu. Njezina manifestacija izići će u grlenom kriku, prihvaćenom od strane cijele jedne generacije kojoj će Cobain postati krštenim glasnogovornikom, titulom koju je jednakom silinom želio odbaciti, baš kao i Bob Dylan tri desetljeća ranije.
Slava benda nakon objave singla “Smells Like Teen Spirit” 1992., a potom i albuma “Nevermind” iste godine, bila je nešto što su Cobain, Novoselic i Dave Grohl morali priželjkivati, ali došla je u mjerama koje su ih djelomično i prestravile, jer “slavni ljudi postaju povučeni”, kako je u jednom intervjuu objasnio Kurt. On će tada započeti i svoju vezu s Courtney Love, koja kaže da je tada samo želio zaraditi tri milijuna i postati junkie.
U vrijeme najveće slave, umjesto da kapitalizira uspjeh hit albuma na turneji, Cobain će se sa svojom družicom povući u stan u kojem će se mjesecima drogirati, a Morgen u film uvrštava i mnogo kućnog materijala koji danas gledamo s mučninom. Ambicija da postane junkie nikako nije išla pod ruku s njihovom željom za roditeljstvom; u trenutku začeća Frances Bean, oboje njezinih roditelja bit će ozbiljni ovisnici.
Mediji su, naravno, zajahali na toj činjenici i koliko god bili u pravu da uvjeti u kojima Cobaine i Love žive nisu pogodni za podizanje djeteta, njihovi natpisi sigurno nisu pomagali psihičkom stanju frontmena Nirvane. Ovaj će zatim uskoro nastupiti na velikom koncertu u sklopu Reading festivala u Engleskoj, kojim će zacementirati kontradiktoran dojam da su grunge i alternativna glazba, upravo u tom trenutku postali najveća stvar na svijetu.
Bend će nastaviti vladati ljestvicama i sa svojim sljedećim izdanjem “In Utero”, a snimit će i legendarni “MTV Unplugged” koncert, nakon čega će krenuti i na europsku turneju koja će biti naprasno prekinuta kad Love u Rimu pronađe supruga predoziranog rohypnolom i alkoholom u hotelskoj sobi. Mjesec dana kasnije, 5. travnja 1994., nakon bijega z centra za rehabilitaciju, Kurtovo tijelo bit će pronađeno sa smrtonosnom ranom metka iz puške u njegovoj glavi.
Morgen se u filmu ne bavi Cobainovim tragičnim krajem i pratećim kontroverzama, pa bi možda efektnije bilo da se u “Cobain: Montage of Heck” koncentrirao isključivo na glazbenikove zapise kako bi ispričao priču o jednom nemirnom i kratkom životu, umjesto da koristi i sugovornike koji na koncu ne govore o njegovoj smrti. Ipak, stil i vizija iza Morgenovog filma toliko su efektni, da će otvoriti uzbudljive nove mogućnosti u žanru dokumentarne biografije, toliko da će u narednih deset godina mnogi autori pokušavati svoje filmove ukrasiti sličnim elementima, kako bi se odmaknuli od sve suhoparnijih obrazaca unutar dotad iznošenih priča o glazbenicima.
Za razliku od svog, na početku spomenutog načelnog parnjaka “Amy”, “Cobain: Montage of Heck” neće biti nagrađen Oscarom, ali će u krugovima ljubitelja alternativne glazbe ostati jednim od favorita. Djelomično i zbog činjenice da je uspio prenijeti Cobainovu genijalnost i objasniti zašto Nirvana ostaje privlačnom i generacijama rođenima i desetljećima nakon njegove smrti.