Sudeći po večerašnjoj rasprodanoj projekciji, najnoviji film Ivana Ramljaka “Mirotvorac” (Factum, 2025.) izazivao je golem interes još i prije premijere na aktualnom ZagrebDoxu. Dokumentarac je u potpunosti izgrađen od arhivskih snimaka HRT-a, odnosno tadašnjeg osječkog studija i prati životni put Josipa Reihl-Kira, jedne od rijetkih figura s početka devedesetih koja je napore uložila u održanje mira, da bi bio nasilno ubijen u nikad do kraja razjašnjenim okolnostima. Samim time, važno je utvrditi konkretne razloge zatomljavanja povijesnog sjećanja, kao svojevrsni čin otpora dominantnim strukturama čiji korijeni sežu do vremena o kojem film progovara.
Ivan Ramljak nastavlja razvijati interes za teme iz neposredne prošlosti, zaokruživši najnovijim filmom pogled na jugoslavenski period. “Mirotvorcu prethode”, od publike i kritike izrazito dobro prihvaćeni filmovi “O jednoj mladosti” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2020.) i “El Shatt: nacrt za utopiju” (KOMPOT / Horopter / Kino klub Split; 2023.), pri čemu je potonji ostvario visoku gledanost za uvjete hrvatskog filma, dokumentarnog posebno.
Oba počivaju na ispitivanju mogućnosti uporabe fotografije i njene implementacije u tijelo filma, dok se u “Mirotvorcu” supozicioniraju također arhivski materijali, međutim ovaj put videosnimke, da bi se u suvremenoj perspektivi, zahvaljujući protoku vremena, ali i poznavanju šireg društvenog konteksta, rastvorile u novim, pa i aktualiziranim značenjima. Ivan Ramljak autorska je figura koju vežemo za promišljanje tretmana dugog kadra, stoga novi film zbog dinamične prirode reportažnih, televizijskih priloga biva kontrastiran redateljevim prepoznatljivim postupcima, a ujedno metafilmski evocira konkretni povijesni period. O pristupu temi, njenu značenju za društvo u cjelini, ali i adekvatnoj obradi u suvremenom kontekstu, porazgovarali smo s redateljem.
Ako u sklopu tvoje filmografije promotrimo dva zadnja filma, “El Shatt: nacrt za utopiju” i “Mirotvorac”, na neki ih se način može dovesti u odnos – osim što razgraničavaju jugoslavenski period, mogli bismo reći da skoro metonimijski ilustriraju tendencije koje će uslijediti, s jedne strane utopijsku ideju buduće društvene organizacije, a s druge njen raspad nastao na tinjajućim sukobima. Kako tumačiš vezu ta dva filma, jesu li oni zaista mišljeni kao bliski u određenim segmentima i predstavljaju li širi autorski interes od okupacije poviješću ovih prostora?
“Kao što se to često na mojem dokumentarističkom putu događa, nije bilo unaprijed smišljenog plana i programa. Slučajno se poklopilo da se u zadnja dva filma bavim baš početkom i krajem Titove Jugoslavije. Ali motivacija je bila ista – želja da se progovori o epizodama iz nedavne povijesti koje su po meni nepravedno zapostavljene. Uz El Shatt me vezuje obiteljski moment – činjenica da je moj djed bio tamo, a uz slučaj Kira osobni. Tog čovjeka sam zapamtio još dok je bio živ, kad sam ga kao 16-godišnjak vidio na televiziji, kako za razliku od prevladavajuće nabrijane retorike, pokušava smiriti tenzije.”
Oba filma su bazirana na arhivskom materijalu; dok u “El Shattu” prevladavaju fotografije, u “Mirotvorcu” su to snimke iz tadašnjih medija – HRT-a. Kako uporaba različitih medija uvjetuje različito čitanje filma? Na što se pretpostavljeno premeće pozornost gledatelja/ica u trenutku kad dinamiku priče uvjetuje već i uporaba emocionalno i kognitivno angažirajućih snimki, tj. kako ih se najuspješnije prevodi u posrednike konkretne ideje?
“Videosnimke nužno su dinamičnije posredno sredstvo od fotografija, pogotovo korištenih na način kako sam to radio u ‘El Shattu’ ili u ‘O jednoj mladosti’, gdje one na neki način oponašaju duge statične kadrove. Zbog same televizijske naravi materijala, bili smo na neki način prisiljeni napraviti dinamičniji film – montažer Damir Čučić i ja šalili smo se da radimo akcijski triler. Što se tiče čitanja filma, naravno vidjet ćemo nakon što se film prikaže publici, no pretpostavljam da će emocionalne reakcije biti jake, možda čak i instinktivnije nego što su bile na moje prethodne filmove. Vremena za promišljanje će biti manje, a materijal je intenzivnijeg sadržaja.”
Kakva je situacija s Arhivom HRT-a danas, je li ona organizirana i indeksirana da bi bila lako pretraživa? Je li omogućeno slobodno istraživanje i u kakvom je stanju pojedino gradivo? U konačnici, koliko je korištenje tog materijala u filmu financijski iscrpljujuće za naše uvjete?
“Arhiva HRT-a je dobrim dijelom organizirana i pretraživa, ali većina materijala koje smo mi ovdje koristili, a radi se o snimkama tadašnjeg osječkog studija, još uvijek nije profesionalno prebačena s U-matic traka i katalogizirana. Zato slika nije u savršenom stanju, ali nama je u ovom slučaju odgovaralo da film vizualno podsjeća na karakter i kvalitetu slike koja je tada bila u opticaju.
“Mislim da to itekako pridonosi osnovnoj ideji filma, a to je da gledatelj bude uronjen u atmosferu Osijeka 1991. Što se tiče cijene korištenja materijala, uz sve popuste koje HRT daje za projekte financirane od strane HAVC-a, i dalje mislim da je ona previsoka. HRT je javna televizija, financirana od poreznih obveznika, to jest nas samih, i korištenje tih materijala bi se trebalo naplaćivati samo onoliko koliko koštaju manipulativni troškovi prebacivanja snimki.”
“Mirotvorac” se također oslanja na kazivanja svjedoka u offu. Kako je tekao proces njihova pronalaženja, je li postojao određeni zazor, posebno uzmemo li u obzir tužbe nekih od sudionika događanja na koje se referiraš, upućivane prema osobama koje su istupale u javnost?
“Intervjue su još 2020. počeli snimati inicijatori filma i njegovi koscenaristi Hrvoje Zovko i Drago Hedl, a ja sam nastavio 2022., kad sam im se priključio. Također, htio sam provesti svoje istraživanje, jer volim biti temeljit i stvoriti svoj pogled na temu s kojom se bavim. To je uključivalo i čitanje transkripata sa sva tri suđenja Antonu Gudelju (ubojica Josipa Reihl-Kira – op.a.), detaljnu analizu tiska iz tog doba, kao i dvomjesečno pregledavanje materijala iz Arhive HRT-a. Osim toga, po prvi put sam pričao s nekim od neposrednih svjedoka događaja, kao što su npr. dva policajca koja su tad bila na kobnom punktu.
“Do nekih sugovornika je bilo lako doći, do nekih teško, neki nisu htjeli govoriti javno, neki nikako, a za neke dan danas ne znamo jesu li živi i gdje su. U pronalaženju sugovornika jako je pomogao Drago, jer neki ljudi sa mnom ne bi htjeli razgovarati bez njegove legitimacije. Pet uključenih protagonista bilo je itekako spremno sudjelovati i jako sam sretan da ih imamo. Bez samo jednog/jedne od njih, ovaj film ne bi bio ovo što je.”
Iako u središte interesa postavljaš Josipa Reihl-Kira, koji tvori svojevrsni kontrapunkt prevladavajućim društvenim zbivanjima, film daje bitan uvid u način funkcioniranja politika devedesetih, čiji su nam razlozi i posljedice danas itekako providni. Koliko ti je bilo bitno u filmu podcrtati šire društvene odnose, kojih je pojedinačna sudbina odraz, odnosno pokazati nemogućnost promjene oslonjene na pojedinca bez šire društvene potpore, ali i zastrašujuću moć manipulacije zaogrnute u nacionalističku retoriku?
“Na početku rada na “Mirotvorcu” našao sam se u problemu kako napraviti film o čovjeku o kojem postoji petnaestak minuta (vrlo sličnih) videosnimki i desetak fotografija, a kad pitaš svjedoke vremena da ti kažu nešto o njemu, odgovor je gotovo istih par rečenica. Zato sam odlučio da film bude fokusiran i na društveno-političku situaciju koja je prethodila njegovom ubojstvu. To jest, da pokušam odgovoriti na pitanja, što je dovelo do situacije da se dogodi takvo ubojstvo, je li sam rat bio neizbježan i kako je do njega došlo? Možda su to i važniji odgovori od onog koje sve zanima – da li je to ubojstvo bilo naručeno i tko ga je organizirao.”
Uz tebe, scenaristi su istraživački novinari Drago Hedl i Hrvoje Zovko, kako je proces izgledao, kako ste započeli i što je bilo svima zajedničko i važno naglasiti?
“Koliko god smo svi vrlo različiti kao ljudi, a tu bih ubrojio i producenta filma, Nenada Puhovskog iz Factuma, fascinantno mi je bilo kako smo jednako zainteresirani i motivirani da ispričamo ovu priču. Ja sam se Hrvoju Zovku javio još 2020., kad su on i Hedl na HAVC-ovom natječaju dobili potporu za razvoj scenarija, da bi me se on, iako se nismo ni poznavali, sjetio skoro dvije godine kasnije, kad su zajedno s Factumom shvatili da im treba redatelj. U filmu su na kraju iskorištena dva intervjua koja su oni radili i snimka svjedočanstva Mirka Tubića – jedinog preživjelog iz propucanog Stojadina – koju su pronašli. Bez njih, kao što sam ranije rekao, do nekih ljudi ne bih mogao doći. S druge strane, mislim da su moje strpljenje, temeljitost i redateljska ideja bili bar jednako važni za konačni oblik filma. Tu svakako treba opet spomenuti Damira Čučića koji je iz arhivskog materijala izvukao čuda, ali i snimatelja Srđana Kovačevića, koji je sa mnom najviše vremena proveo razgovarajući o temi i svim problemima koje smo imali za vrijeme rada na filmu.”
Poznato je da Hedl od samih početaka raskrinkava ulogu i poziciju Branimira Glavaša, kao i da kad je Glavaš u pitanju, postoji kontinuitet zastrašivanja i tužbi usmjerenih prema novinarima i istraživačima. “Mirotvorac” je izgrađen na način da se širi zaključci ne nadaju direktno, već počivaju na gledateljevom spoznajnom kapacitetu, potaknutom neprekidnim kontrapunktiranjem slika i sjećanja svjedoka. Ipak, očekuješ li reakcije s desne/ekstremne strane političkog spektra i koliko su one danas uopće relevantne?
“Svakako očekujem reakcije s desne strane, jer za njih je Kir neprijatelj, kao što je uostalom bio i 1991., pa smo tako vjerojatno neprijatelji i mi koji radimo film o njemu. Pretpostavljam da će krenuti pljuvanja prije nego što itko od njih vidi film, kako je uostalom bilo i s ‘El Shattom’, kad su pisali o partizanskom piru u Splitu. No, zanimljivo će biti vidjeti i reakcije s ljevice, jer film ne otkriva nalogodavce ubojstva, a i razbija neke mitove o Kiru, kao što je onaj da je na barikade uvijek išao nenaoružan.”
Na samom kraju, autorski prepoznatljivo aktualiziraš temu. Možemo li, kao što se to dijelom dogodilo s “El Shattom”, očekivati da će u javnosti sjećanje na Josipa Reihl-Kira biti revalorizirano, i da je moguće fokus (a to je danas nužno skoro kao devedesetih) skrenuti sa sveopće militarizacije prema promjeni vrijednosti, u smislu inzistiranja na miru, toleranciji i suživotu?
“Nažalost, doseg dokumentarnih filmova koje mi u Hrvatskoj radimo još je uvijek premali da bi oni išta promijenili. ‘El Shatt’ je gledalo blizu deset tisuća ljudi, Bezinovićev ‘Fiume o Morte!’ sad već petnaestak tisuća, ali to su smiješne brojke u odnosu na broj stanovnika ove države. Neki bi se učinak mogao dogoditi da se ti filmovi prikazuju na HRT-u, ali tu i dalje zasad nema nekih promjena. Za ‘El Shatt’ smo isti dan kad smo dobili informaciju da smo osvojili Nagradu ‘Vladimir Nazor’, najveću državnu nagradu za kulturu, primili i odbijenicu za prikazivanje na HRT-u. U nekim zdravijim državama, ovi filmovi bi bili dio školskog kurikuluma, i onda bi mogli pričati o njihovom eventualnom utjecaju na društvo.”