Jedan od ovogodišnjih “Factumentaraca” 21. ZagrebDoxa, filmova koje je producirala hrvatska kuća Factum, jest i “Underground top lista” (2025) Lidije Špegar. Dokumentarac je posvećen fenomenu pogrebne glazbe u domaćem kontekstu i preispituje kakva ona sve može biti, tko je izvodi, što ona znači za zajednicu koja ostaje nakon odlaska pokojnika i što sve o njoj može posvjedočiti.
Riječ je o redateljičinom petom dokumentarnom ostvarenju, nakon filmova uredotočenih na donekle neobične individualne sudbine – “Kamo idemo” (Akademija dramske umjetnosti, 2012.), portreta zagrebačke taksistice Ljiljane; “Neke stvari ne treba sakriti” (Restart laboratorij, 2014.), u kojem Nives Jagodić istražuje lik i djelo svoga djeda; “Okus skrbi” (Udruga Igra, 2014.), namjenskog edukativno-dokumentarnog filma o iskustvima mladih nakon napuštanja domova i udomiteljskih obitelji; te “Voštana figura” (Udruga Kamera, 2018.) koji prati niz performansa umjetnice i producentice Vesne Mačković u New Yorku.
“Underground top lista” u tom smislu predstavlja iskorak u sintetičniji pristup, u kojem se pogrebna glazba istražuje kroz niz različitih suvremenih praksi i ispovijesti uključenih aktera. Za potrebe snimanja, redateljica je na hrvatskim grobljima razgovarala s instrumentalnim i vokalnim izvođačima pogrebne glazbe, operaterkom glazbe zaposlenom na sahranama, crkvenim pjevačem i pjevačicama, grobaricom i drugim sugovornicima zanimanja koja se tipično doživljavaju nesvadišnjima.
Odakle ideja za “Underground top listu” i kada se pojavila? Potječe li primarno od Vašeg interesa za glazbu, s obzirom na to da ste se i sami njome bavili?
“U mladosti sam doživjela nekoliko smrti u mojoj obitelji. Tada sam prvi puta primijetila da se ljudi u toj situaciji uopće ne snalaze i da su više-manje prepušteni samima sebi. To je, naravno, loše jer razdoblje koje je potrebno za oporavak dugo traje. Počela sam promatrati kako se ljudi odnose prema smrti. Vidjela sam da je to tema o kojoj se nerado razgovara, trpa se pod tepih, da se o njoj priča ispod glasa, kao da se time može negirati činjenica da je jedino što je u životu sigurno upravo to da ćemo svi umrijeti.
“Zbog svojevrsnog poricanja ljudi nepotrebno dodatno pate. Patite vi kojima se to događa, ali i oni koji su oko vas jer ih zbog te jake potrebe negiranja smrti nitko nije naučio kako se o tome razgovara na jedan zdrav način. Najčešća rečenica je ‘Ne znam što bih rekao.’ i agonija se nastavlja. Nitko nas nije učio kako da smrt prihvatimo kao normalnu sastavnicu života i kako da se s njome nosimo. Zbog svega toga, osjetila sam snažnu potrebu da progovorim o smrti.
“U razgovoru s producentom Nenadom Puhovskim, došli smo do zaključka da je nekako najnježniji način da se otvori dijalog o smrti upravo kroz glazbu. Kako sam se i sama bavila glazbom, to mi je olakšalo razumijevanje protagonista i bila sam svjesna značaja same glazbe u našim životima. Glazba je naš cjeloživotni suputnik. S njom se rađamo, ali s njom i umiremo. Glazba nas u tim trenucima opušta i pruža nam mogućnost da lakše pustimo svoje osjećaje van. Citirat ću jednog od protagonista u filmu: ‘Pomaže nam da otvorimo pipu do kraja.’”
U filmu fantastično uspijevate ostvariti crnohumorni pristup predmetu kojim se bavite. Koliko Vam je to bilo teško ili lako ostvariti? Kako je bilo pristupiti sugovornicima u filmu uzevši u obzir pitanja kakva ste imali za njih? Svi su možda i iznenađujuće otvoreni za temu koja se tipično u našoj kulturi ipak doživljava kao određeni tabu.
“Kao što su mi i mnogi protagonisti filma potvrdili, da nema humora već bi odavno prolupali. Ja se s tim apsolutno mogu složiti. Humor nam vraća optimizam, humor nam pomaže da lakše prihvatimo izazovne situacije u životu, humor nas podsjeća na ljepotu života. Meni to nije bilo teško jer mi je upravo taj humor uvijek držao glavu iznad vode, koliko god bile teške situacije ispred mene.
“Nije bilo nimalo lako pronaći ljude spremne razgovarati o smrti, kako ožalošćene, tako i glazbenike. Međutim, kad smo se upoznali i kad su oni osjetili da dokumentarac ne radim iz pukog voajerizma u tuđu tugu i nesreću, nego sa željom da zajedno kroz ovaj film pomognemo ljudima da se bolje nose s tugom, polako su pristajali na razgovor.
“Iz tih razloga, u filmu ne sudjeluje nitko kome je ovo samo posao. Naišla sam i na takve, ali odlučila sam da u njemu progovaraju ljudi koji istinski osjećaju to što rade i koji nikada ne gube iz vida ožalošćenu osobu i njihovu obitelj. Osim toga, znali su da ih mogu razumjeti. Tijekom snimanja, umro mi je jedan od najboljih prijatelja, tako da sam emotivno bila u istoj situaciji kao i oni. Ovaj film sam posvetila upravo njemu.”
Kako ste odabrali lokacije snimanja, odnosno groblja uključena u “Underground top listu”? Otkud interes za Studence – je li riječ o određenom tipu manje hrvatske sredine koju ste nastojali predstaviti, s obzirom na to da se poslije u filmu javljaju i scene snimljene na velikim zagrebačkim grobljima?
“Želja mi je bila pokazati razliku u pristupu ispraćajima u gradu i u manjim sredinama. Izabrali smo Studence jer je to prekrasan kraj u kojem se još uvijek njeguje tradicija.”
Iz konteksta postaje jasno da je snimanje trajalo relativno dugo, odnosno raspoznatljive su pojedine sahrane poznatih osoba, iako to ne komunicirate eksplicitno u dokumentarcu. Jesu li Vas ti sprovodi zanimali zbog kontrasta koji čine u odnosu na manje masovne i eksponirane sprovode? Kako je došlo do toga da ih snimite?
“Film je sniman nekoliko godina iz čitavog niza razloga. U snimanje smo krenuli krajem 2019. godine, a ubrzo nakon toga izbila je korona pa nismo smjeli snimati, a pogotovo ne na grobljima zbog mjera koje su bile na snazi. Kako su popuštali s mjerama, tako smo se i mi lagano vraćali u snimanje, pa tako u filmu na nekim sprovodima možete vidjeti ljude s maskama. Korona i potres u Zagrebu ipak su ostavili traga na ljudima, tako da bih rekla da je nastupilo jedno razdoblje kada ljudi baš i nisu bili raspoloženi za razgovor. Uz to, sam proces je potrajao zato što nije bilo jednostavno pronaći ljude koji su bili spremni pristati na snimanje u trenutku koji je za njih bio bolan. Hvala svima koji su prepoznali važnost teme i imali povjerenja u ono što radimo.
“Sprovodi poznatih osoba uvršteni su zbog specifičnosti pjesama koje su izvedene. Kod Akija Rahimovskog, to je bila tradicionalna makedonska pjesma, a kod Kiće Slabinca su svirali njegovu ‘Otiš’o je s mirisima jutra’, za koju su mi glazbenici rekli da je jedna od najizvođenijih pjesama na ispraćajima, čemu sam se i sama imala prilike uvjeriti. U filmu je i ispraćaj Vladimira Kranjčevića, na kojem smo imali priliku snimiti njegov zbor koji se oprostio od maestra, što je, naravno, bilo posebno dirljivo. Pokušala sam uvrstiti u film situacije i pjesme koje imaju poseban značaj.”
“Underground top lista” je vizualno i auditivno izuzetno zanimljiva. Biste li rekli da Vam je bila namjera prikazati posljednje ispraćaje kao, između ostalog, i estetski fenomen ili se to jednostavno ispostavilo takvim iz materijala koji ste zabilježili?
“Ta je namjera bila otpočetka prisutna. Nju je bilo najizazovnije postići jer za većinu situacija koje gledate u filmu nije bilo puno prostora za pripremu. Tako je bilo iz razloga što ne znate kada ćete uspjeti dobiti dozvolu da dođete snimiti neki sprovod. Svjesna sam da nismo uspjeli u svim situacijama, ali tamo gdje je bilo moguće snimati, potrudili smo se ispraćaj popratiti najbolje što smo mogli. Iznimno mi je drago da ste to primijetili.”
Kako biste usporedili ovaj projekt s ranijim projektima na kojima ste radili? Ako smijem primijetiti, u ranijim filmovima usredotočili ste se na individualne karaktere i vrlo specifične životne priče, a ovdje donosite širu društvenu sliku na temelju istraživanja jednog fenomena. Odakle ideja za takav drugačiji pristup – proizlazi li on jednostavno iz prirode odabrane teme?
“Sjajno ste to uočili. Bilo mi je izazovno napraviti film koji se neće vrtjeti oko jednog karaktera. Htjela sam se okušati u nečem što do sada nisam radila. Bilo je izrazito izazovno, ali se nadam da sam, uz pomoć svih ljudi koji su na ovom filmu radili i kojima ovim putem zahvaljujem, u tome i uspjela.”
Iako brojne zabilježene situacije i replike rezultiraju crnim humorom, film ne ostavlja isključivo dojam lagodnog tretmana ozbiljne teme. Itekako je jasno da ona u sugovornicima pokreće cijeli raspon emocija i razmišljanja. Koliko toga Vas je iznenadilo prilikom snimanja, odnosno do čega ste sve došli neočekivano, pogotovo s obzirom na to da ste komunicirali s ljudima čije su uloge u kontekstu sprovoda vrlo različite (nailazimo na glazbenike, ukopnicu, crkvenog pjevača, tonsku majstoricu i dr.)?
“U ovom slučaju, bila sam na domaćem terenu pa me ništa nije moglo iznenaditi. Zbog moje osobne situacije, nagledala sam se svega. Najveći izazov bilo mi je uspostaviti balans između apsolutnog respekta spram onoga što se ispred nas događalo, ispraćaja – možda emotivno najosjetljivijih trenutaka u životu – i neupadanja u patetiku, nego pokazivanja zdravijeg pristupa tom činu rastanka. To ne znači negirati tugu, nego samo iz nje izaći na zdraviji način.”