Odnos autorice s ocem osnovica je dva od tri cjelovečernja hrvatska dokumentarna filma u regionalnoj konkurenciji ovogodišnjeg, 21. ZagrebDoxa (30.3. – 6.4.), a među osam hrvatskih i manjinskohrvatskih ostvarenja u tom programu, očevi su u žarištu njih četiri, dakle pola (“Godina prođe, dan nikako” Renate Lučić, “Kupam se, voli vas tata” Izidora Bistrovića, “Tatina uspavanka” Lesije Dijak i “Lekcije mog tate” Dalije Dozet), a tematski im se pridružuje i “Naći ću te” (Factum, 2025.) Justine Matov, iz nenatjecateljskog programa “Factumentaraca”.
Dalija Dozet (Osijek, 1987.) prije pet je godina predstavila kratki film-esej “Kako razgovarati s mamom” (Kinoklub Zagreb, 2020.) u kojem je skicirala određene rukavce svoga odnosa s majkom, a sada, u svom prvom cjelovečernjem filmu – “Lekcije mog tate” (Hulahop, 2025.), preglavljuje po sjećanjima vezanima uz prerano preminuloga oca, Danijela Dozeta, opsesivno strasnog ljubitelja audiovizualnog snimanja koji je, kako se čini, kameru odlagao iz ruke samo kad je spavao. Iza njega ostale su stotine sati kućnoamaterskih filmskih zapisa, a od njih su “Lekcije mog tate” pretežno i sastavljene. Među naslovnim lekcijama kćeri Daliji, danas filmašici, bile su i one o snimanju i rukovanju kamerom, što ju je i usmjerilo u životno-profesionalnom smislu.
Dalija Dozet režiju je igranog filma diplomirala na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, predsjednica je Kinokluba Zagreb, pokretačica Filmske RUNDE u Osijeku, aktivna je u filmskoj edukaciji, autorica je kratkih filmova svih rodova, u svakom od njih sklona igri sa značajkama eksperimentalnog izraza, pa tako i u ovom svom cjelovečernjem prvijencu, nadahnutom neukrotivim zapisima što ih je iza sebe ostavio njezin otac, Danijel Dozet, koji se audiovizualnim djelom bavio i profesionalno, kao vlasnik i, kako kažu, pokretačka snaga osječke agencije za promidžbu Ypsilon.
Koliko sati materijala je otac ostavio iza sebe? Kako je došlo do odluke da tu ostavštinu iz kućne arhive preoblikujete u film za javnost? Odmah ili nakon pomnijeg pregledavanja vrpci?
“Pregledala sam i zabilježila oko tristo sati. Privatne kazete tata je ostavio poprilično neuredno i bez ikakvih uputa za gledanje, a one poslovne i s putovanja tek s obilježjem mjesta i eventualno godine. Iako su nas cijeli život okruživale i virile iz podruma, stepenica, ormara, kazeta sam postala svjesna kada sam ih primijetila na popisu ostavinske rasprave. Razljutila me i zatekla činjenica da je tata odjednom sveden na papirnati opis materijalnih stvari. Istovremeno, shvaćala sam kako se neki razgovori i situacije, kroz koje sam se nadala da ćemo tata i ja imati prilike proći, neće nikada dogoditi. I kako je to vjerojatno slično svima koji su ostali bez nekog bliskog. Učinilo mi se zanimljivim to spojiti u cjelinu koja bi se bavila postupnim otkrivanjem njega kao osobe koju do tada, kao dijete ili ljuta tinejdžerica, nisam poznavala ili vidjela.
“Zbog količine materijala, ali i činjenice da me tata učio snimanju i životu, projekt mi je odmah djelovao filmski potentnim, ali teme su se mijenjale kako se su pojavljivale spoznaje o tome što bi taj film sve trebao – a kakav mogao biti – uzimajući u obzir materijal koji se krije na kazetama i vlastito odrastanje kroz proces rada na filmu.”
Očeve snimke su, pretpostavljam, nudile mogućnosti za razne načine obrade, za brojne pripovjedne pristupe i gledišta. Kako ste se odlučili za ovaj koji je pred nama? Je li sam materijal postavljao svoje zahtjeve?
2Znala sam da želim film koji će biti neka vrsta mozaika života proživljenog kroz kameru, ali da pri tom ne odlazi u jako eksperimentalnom smjeru, da je prosječnom gledatelju ipak dovoljno prohodan. A opet da nije biografski portret u klasičnom smislu. Ostalo, ma koliko koncept na papiru katkad djelovao smisleno, često smo krojili tek kada bismo segmente spojili skupa.
“Sam arhivski materijal je na prvu bio zavodljiv, ali se istovremeno pokazao izazovnim za ukrotiti u montaži. Na primjer, tatini kadrovi nisu snimani s ciljem da se slažu u cjelinu, što je inače u kreaciji filma osnovna baza. Pritom, sve te poslovne snimke same po sebi me nisu zanimale ako u njima nema tate: to su uglavnom korporativne snimke. Arhivske snimke traju samo toliko koliko traju – dakle uvelike diktiraju i ritam. Također, jako je zeznuto izbalansirati kada ide naracija, a kada se prati prizorna situacija. Ponekad je djelovalo kao da nas kroz sve to, iako ga više nema, tata na neki svoj način i dalje provocira.”
Koliko je trajao rad na filmu? Iscrpljuje li ta dugotrajnost, pomaže li ili odmaže zainteresiranosti autora za to što radi?
“Dvije sam godine pregledavala snimke i tijekom tog procesa pisala što mi je zanimljivo. Četiri godine smo se u periodima vraćali materijalu ili počinjali iz početka u pokušajima da dođemo do cjeline koja bi mogla biti zanimljiva i nekom izvana tko ne poznaje mene i moju obitelj. Katkad bih ranije, a katkad usporedno uz spajanje slike pisala novi voiceover i lupala glavom u zid. Emotivno mi je bilo vrlo zbunjujuće promatrati sebe i svoje najbliže prije deset, petnaest, dvadeset godina a istovremeno živjeti neki sadašnji život u kojemu bih trebala odlučiti što je tu potencijalno zanimljivo za filmsku cjelinu. S druge strane, tijekom cijelog procesa bila sam itekako zahvalna na tim materijalima za koje mislim da su jedinstveni. Danas svi snimamo beskonačne količine materijala na mobitele, a u vrijeme dok je tata to činio to nije bila praksa, i sama njegova motivacija da stalno pali kameru na neki način mi je bila poguranac.
“Svjesna sam da mi je trebalo jako dugo, kao i toga da bi taj film, da ga radi šest godina starija ili mlađa Dalija, također bio kompletno drugačiji. Kod osobnih filmova izazovno je što paralelno uz njih odrastaš i ti, a ono što ti je bilo bitno jučer, više nije danas i obrnuto. Tu je teško biti dosljedan.
“U tim su procesima ključni motivacija i ekipa s kojom radiš. U ovom projektu ogromna doza podrške kontinuirano je dolazila je od montažerke Sare Gregorić, snimatelja Luke Matića i produkcije, ali i od mame, partnera, prijatelja koji su svi imali beskrajno strpljenja za moja bauljanja, neodlučnosti i višegodišnja traženja.”
Očeve snimke bilježene su na raznim medijima – VHS kazetama, MiniDV-ima, 16mm filmu… Je li Vam postupak tehničkog usklađivanja tih raznorodnih formata zadao mnogo muke?
“Digitalizirala sam snimke sa skopom koji prebacuje VHS i MiniDV kazete na računalo. Većina 16 mm vrpci bila je snimljena kamerom, a potom prebačena istim putem preko skopa. Potom bih svaku prebačenu kazetu zasebno označavala opisima motiva, lica, mjesta, da bismo poslije mogli lakše prolaziti kroz materijal. Neke su snimke bile asinkrone jer su snimane u manje sličica.”
Vaš je otac, kažete u filmu, snimao opsesivno, kao da nije mogao prestati. Bez plana i cilja, samo da snima. Iako je bio profesionalac audiovizualnog izražavanja, mnogo toga snimljenog njegovom kamerom odiše vedrom nesputanošću amaterskog bilježenja. I u Vašem filmu pojedini se odsječci mogu učiniti razigrano razbarušenim, gotovo proizvoljnim nizanjem kadrova. Je li to posveta očevom nehaju za oblikovanje cjeline?
“Film je odraz tatinog karaktera, a odluka da devedeset posto materijala bude arhiva apsolutno nas je usmjerila da se i koncept na neki način prilagodi tome. Nama se pokazalo nemogućim taj pronađeni materijal pokušati uokviriti, dati mu nekakvu vidljivu čvršću cjelinu, a da to ne djeluje nametnuto. Gledatelj je pozvan prihvatiti ideju da gleda film sazdan iz arhive čovjeka kojeg više nema, a ta arhiva je često neritmična, razbarušena, mozaična i nepredvidljiva, snimana bez određenog cilja ili plana. Baš poput većine kućnih videa. Meni je osobno ta nesputanost u tatinom snimanju nešto jako važno, što sam otkrila tek kad sam pogledala snimke i čega nisam bila svjesna u trenutku kada se događalo, jer tada mi je to djelovalo samo kao njegova loša šala u koju nas želi uključiti.”
Mada je riječ o svojevrsnom obiteljskom filmu, kao da ste izbjegavali iznijeti obiteljsku povijest, kao i dramatizirati odnose, ostvariti neku napetost…
“Meni je odlazak bliske osobe sam po sebi dovoljno dramatičan i zanimalo me pronaći načine kako gledatelju prenijeti vlastiti dojam dok sam u tom procesu opraštanja gledala kazete, ono što sam na njima primijetila ili shvatila tijekom gledanja. Kućne snimke općenito su svojevrsni pozitivni slices of life, zabilješke života slične onima koje danas svi imamo na mobitelima. Kao takve, po defaultu pokušavaju uhvatiti trenutke za koje želimo da postanu djelići memorije kojima ćemo pamtiti naša postojanja. Svaki puta kada bih probala potencirati dramu unutar našeg odnosa ili obiteljsku faktografiju, shvatila bih da se ne želim baviti time i uskoro bih završila u slijepoj ulici. Materijal na kazetama vodio je u skroz drugom smjeru, on je brz, ponekad začuđujuć, ponekad veseo, banalan i blesav. To mi je postalo dosta važno – da se osjeti ta tatina fascinacija, kao i da se u filmu previše ne objašnjava. To jest, da gledatelj ima priliku sam iskusiti njegov doživljaj svijeta kroz kameru, a ne toliko kroz iznošenje povijesti iz moje perspektive.”
Koji je distribucijsko-festivalski put “Lekcija mog tate” nakon ZagrebDoxa?
“Prijavljujemo film na festivale i veselimo se međunarodnoj premijeri.”
U Vašoj filmografiji podjednako su zastupljeni i igrani i dokumentarni i eksperimentalni, pa i namjenski film. To će reći da sve volite stvarati (i gledati) podjednako? Film je film?
“To će prije reći – bolujem od poremećaja pažnje, lako me fasciniraju različite teme i pristupi, nikako da odrastem i odlučim se samo za samo jednu stvar. Beskrajno me veseli surađivati s kolegama tijekom kreacije filmova i navučena sam na sve te izazovne procese, ushite i frustracije kroz koje prolazimo dok pokušavamo različitim načinima prenijeti emociju, priču i misao. Dijapazon filma je preširok, šteta je ne isprobati sve njegove mogućnosti.”
Na čemu sada radite?
“Počinjem montirati kratki igrani film koji smo zimus snimali u Baranji, u produkciji Wolfgang&Dollyja; sudjelujem u snimanju televizijskog serijala o pop kulturi koji ću korežirati s kolegicom Lanom Kosovac, u produkciji Castor Multimedije; pripremam animirani film u produkciji Umjetničke organizacije UO Pulpa te razvijam različite filmske edukacije i programe u Kinoklubu Zagreb, Filmskoj RUNDI i šire.”