Nakon fantastičnog međunarodnog odjeka, dokumentarni film “Paviljon 6” (Petnaesta umjetnost, 2024.) Gorana Devića hrvatska će publika premijerno moći vidjeti na 21. ZagrebDoxu (30.3. – 6.4.). Ovaj film posvećen bizarnoj stvarnosti novog normalnog i fenomenu masovnog procjepljivanja u Hrvatskoj tijekom pandemije koronavirusa, još je u stadiju nastanka otkupio BBC, nakon čega je premijerno prikazan u natjecateljskom programu 31. Sheffield DocFesta, najvažnijeg festivala dokumentarnog filma Ujedinjenog Kraljevstva i Irske.
Devića je zaintrigiralo ponašanje ljudi kojem je svjedočio na Zagrebačkom velesajmu, nevezano za snimanje na koje se naposljetku odlučio. “Paviljon 6” stoga bilježi jedinstveno razdoblje doslovne imunizacije mahom starijih i medicinski ugroženijih građana, ali i svojevrsno kolektivno duhovno ozdravljenje nakon duge izolacije i neizvjesnosti.
“Paviljon 6” isprva djeluje kao svojevrstan zaokret u redateljevom postojećem radu. Devićev opus bitno je obilježila posvećenost motivima i problematikama vezanim uz Sisak i industrijsko nasljeđe toga grada i Hrvatske šire – dokumentarni filmovi “Što da se radi?” (2023), “Hrvatskog narodnog preporoda” (2022), “Na vodi” (2018), “Buffet Željezara” (2017), “Dvije peći za udarnika Josipa Trojka” (2012), ali i kratki igrani “Nedjelja” (2015); svi u produkciji Petnaeste umjetnosti. Međutim, “Paviljon 6” zapravo je vrlo devićevski film u smislu redateljeve znatiželje za ponašanje pojedinca u kolektivu i mogućnosti nastanka pomalo bizarnih situacija pri tome.
S obzirom na vremenski odmak od nastanka dokumentarca, kako danas doživljavate prikazanu epizodu iz društvenog života u Hrvatskoj? U kakvom Vam je sjećanju rad na filmu?
“Ne znam kakvo je sjećanje drugih ljudi, ali meni se čini da je doba korone bilo jako davno. Kao da sam namjerno potisnuo taj period. Samog vremena snimanja sjećam se vrlo živo, jer i inače periode svog života u kojima snimam neki film, bolje pamtim od perioda u kojima živim tzv. običnim životom.
“Sa snimanja ‘Paviljona 6’ sjećam se da mi je vrlo rano bilo jasno, već tijekom prvog dana, da radimo nešto dobro i bitno. Sjećam se također i ludih okolnosti u kojima se upoznaješ s ljudima dok nosite masku. Onda zamišljaš kako oni izgledaju, a na raspolaganju ti je ostatak njihova tijela i držanje, oči i glas. Često bih nakon snimanja otpratio ljude izvan paviljona, samo da imam priliku vidjeti njihova lica nakon što skinu masku.
“Sjećam se također i nekog vrlo opipljivog osjećaja bratstva između ljudi. Imao sam ga već ranije prilike osjetiti, dok je trajao rat. Zapravo, činjenica je da smo uvijek bolji jedni prema drugima kad smo u govnima – kad se situacija smiri, vraćaju se barijere.”
Film je imao premijeru na Sheffield DocFestu, a otkupio ga je i BBC za područje Velike Britanije i Sjeverne Irske prije nego što ste ga prikazali u Hrvatskoj. Možete li objasniti njegov put do međunarodne publike? Zgodan podatak je da je baš “Paviljon 6” prvi hrvatski film uopće koji je otkupila ta medijska kuća.
“Montažer filma Vanja Siruček i ja u jednom smo trenutku rada na filmu osjetili da bi nam mogla koristiti vanjska pomoć, pa smo se prijavili na Docu Rough Cut Boutique. Toplo preporučujem tu radionicu jer je ona najbolja kombinacija vrhunske kompetencije i prijateljskih pristupa.”
Kolika je važnost ovakvih radionica, tijekom koje je film i zapažen? Koliko je film rezultat uvida koje ste tamo stekli, odnosno koliko se nakon toga još razvijao?
“Ne samo da su nam prijatelji s radionice pomogli napraviti bolji film, nego nam je ta platforma poslužila kao odskočna daska za ono što se s filmom dogodilo poslije. Konkretno, BBC-jeva urednica prvih je pola sata filma vidjela na zatvorenoj projekciji koju je za vrijeme Sarajevo Film Festivala organizirao Docu Rough Cut Boutique. Po osobnoj preporuci voditeljica platforme, Rade Šešić i Martičke Božilove, film su pogledali još neki nama bitni ljudi. Nije nebitno ni koje smo kontakte s ostalim polaznicima radionice ostvarili producent Hrvoje Osvadić i ja.”
U filmu skrećete pozornost na pojavu općeg optimizma u vrijeme pandemije, na ponovnu uspostavu kontakta nakon dugog razdoblja izolacije itd. Je li bilo lako ili teško uhvatiti taj aspekt stvarnosti? Kako su ljudi reagirali na prisustvo kamere?
“Nikad lakše i jednostavnije mi nije bilo ljudima objasniti što radimo i zašto je bitno što to radimo. Svi su bili svjesni da taj trenutak koji smo dijelili svi skupa moramo filmski zabilježiti. Moja tehnika rada bila je vrlo jednostavna: vrzmao sam se po redovima i komunicirao s interesantnim ljudima, a kad mi se nečija energija svidjela, predstavio bih se i zamolio osobu da sudjeluje u filmu. Tada bi došli moji suradnici, upoznali se s protagonistima, stavili mikrofone i do kraja cijepljenja protagonisti nas praktički ne bi ni vidjeli, jer bismo snimali s udaljenosti od desetak ili dvadesetak metara. To je pomagalo ljudima da budu prirodni. Filmska ekipa nije im visjela za vratom.”
Kako objašnjavate želju mnogih da ih se snimi, njihovo pokazivanje cijelog spektra emocija i dijeljenje razmišljanja pred kamerom? Imate li dojam da je interes koji ste pokazali za njihove naizgled banalne interakcije, njima baš posebno značio uslijed svih promjena života koje su morali prihvatiti?
“Kad nekoga odabereš kao interesantnog za snimanje, to je zapravo iskazivanje iskrenog interesa za to tko je on. Kad molim nekoga da nam pokloni svoje vrijeme, mislim da se osjeti koliko mi je to važno. Ljudi su generalno skloni pomoći.”
Biste li rekli da je ekipu BBC-ja privukla osobita lokalna obojenost sredine koju ste portretirali, uz to kako ste je portretirali? Kako biste opisali humor na koji ste se oslanjali u radu i iz čega biste rekli da proizlazi? Možemo li reći da ste zabilježili univerzalnost ljudskog ponašanja ili da je za film značajnije da prikazuje baš hrvatske prilike u to vrijeme?
“Ja uvijek radim svaki film kao da ga radim za nas tu. Moje me društvo školovalo da se bavim ovim poslom; moje me društvo plaća kao profesora, naš film se naposljetku natječe za naša javna sredstva. Nakon svih tih činjenica, mislim da je pogrešno film koji radiš unaprijed raditi isključivo za tzv. međunarodnu publiku, bila ona TV publika ili ukus selektora festivala. U drugu ruku, istinski vjerujem da ako je nešto lokalno dobro i autentično, u isto vrijeme mora biti i univerzalno. Naravno, u te sam stvari uvjeren na teoretskoj razini i uvijek me oduševi slučaj da nešto što napravim ima dobru internacionalnu prođu. Kad sâm film radi bez obzira gdje ga prikazuješ.”
Što se sve s filmom događalo nakon prikazivanja na BBC-ju? Je li otkupljen još negdje?
“Ima dosta interesa. Zasad je otkupljen i za Portugal.”