Vlak u jugoslavenskoj kinematografiji zauzima bitno mjesto – funkcionira kao motiv, simbol, okidač dramskog razvoja ili kulisa koja filmska zbivanja podupire. Uostalom, osvrnemo li se na filmsku povijest u cjelini, riječ je o jednoj od prvih fascinacija, čiji se elementi rekreiraju i u filmskim tehnikama. Premreženost je dakle sveobuhvatna, još uvijek poticajna za razotkrivanje povezanih preokupacija i tematskih uglova.
Neki od uporišnih filmova jugoslavenske kinematografije, koji su trasirali razvoj igranog filma, imaju motiv vlaka ugrađen u strukturu. Veljko Bulajić u filmu “Vlak bez voznog reda” (1959), vlak tretira kao višestruki simbol modernizacije, društvene izgradnje koja potiče ciljano preseljenje stanovništva. Samim time, film fikcionalizira društvenu zbilju na način koji najavljuje pristup filmu i relevantnoj društvenoj problematici šezdesetih, posebno u takozvanoj estetici crnog filma i pripadnoj implementaciji dokumentarističkih filmskih postupaka, ne bi li se dosegao svojevrsni naturalizam i podcrtale kontradiktornosti življene stvarnosti. Nerijetko će vlakovi imati funkciju značenjskog podupiranja dramske strukture, a kao dio mizanscene poprimiti široke interpretacijske mogućnosti. Kod redatelja srpskog crnog talasa vlak/voz je sveprisutan, bilo kao pozadinska buka, znak ubrzane urbanizacije i industrijalizacije, bilo kao sredstvo prijevoza, mogućnosti bijega i eventualne bolje budućnosti, dok njegovi prolasci na rubu kadra zadobivaju retoričku vrijednost.
U skladu sa smislom koje odlazak vlaka zaprima u širokoj kulturi, u filmu “Kad budem mrtav i beo” (1967) Živojina Pavlovića, vlak neprekidno sugerira prolazak modernizacije mimo otpadnika, na čiju situaciju društvo ne pronalazi adekvatni odgovor. Simbolički je još potentnija scena iz prvog dijela filma “Tri” (1965) Aleksandra Petrovića, vlak sa stanice odlazi napunjen šačicom odabranih, dovoljno sretnih da ne budu prepušteni prodoru neprijateljske vojske, možda čak optuženi za izdaju. Kao što će se razvojem narativne linije sve jasnije naslućivati, voz revolucije prolazi pored nesnalažljivih i nespremnih, preobražavajući se često u vlastitu suprotnost.
Nisu samo igrani filmovi iskorištavali interpretativne, sugestivne i simboličke vrijednosti putovanja vlakom, kao najefikasnijim prijevoznim sredstvom omogućenom infrastrukturom, čija je izgradnja, kako saznajemo iz nebrojenih arhivskih snimaka i filmskih žurnala, bila predmet organiziranih omladinskih akcija, ciljano usmjerenih na uspostavu preduvjeta razvoja osiromašene i ratom opustošene zemlje. Ovogodišnji je MakeDox naprimjer, u sklopu predstavljanja fonda balkanskih kinoteka predstavio crnogorski film “Mali voz” (1962) Branislava Bane Bastaća, a koji humornim dosjetkama ispunjava jaz tradicionalno organiziranog života i ubrzanog puta industrijalizacije koji zemlja poduzima. Stoga ne čudi da se vlak, kao sredstvo izmještanja stanovništva, nerijetko potaknutog nestabilnim socijalnim uvjetima, ali ujedno mjesto susreta, živopisnosti koja se prelijeva iz kolodvorske vreve, preobražava ili u izravnu temu, ili u popratni element dokumentarnih filmova. Na tragu spomenutih crnovalnih ostvarenja, dio filmova estetikom, primijenjenim postupcima i tematskim ishodištima inzistira na nevidljivim i neatraktivnim vidovima svakodnevice – kojima je put vlakom u središtu, ujedno točka prelamanja društvenih diferencijacija.
Kolektivna težnja progresu
Već smo pisali o dokumentarcima koji tretiraju vlak kao neizostavni element šire priče o klasnim razlikama – “Ljudi na točkovima” (Zagreb film, 1963) Rudolfa Sremeca, baš kao i “Specijalni vlakovi” (Zagreb film, 1972.) Krste Papića. Dok putovanje vlakom na rad, radnicima naoko pruža bolju perspektivu, u suštini ih svodi na vječnu potragu, permanentno stanje izmještenosti, nemogućnost stabilizacije uvjetovane nejednakim početnim pozicijama. Vlak je stoga u dokumentarnom filmu, baš kao i u igranom, tretiran kao amblem propuštene prilike (zadobivanja društvenog statusa, snalažljivosti i/ili podobnosti), konkretna referenca na radničku klasu bez popratne glorifikacije, ogoljenu kakva jest, neromantizirana i svedena na čistu egzistenciju, koju poduzeta industrijalizacija nerijetko ostavlja izvan okvira navodno sveobuhvatnog progresa.
Nastavljajući vlastiti prepoznatljivi rad i problematizaciju društvenih fenomena, Nika Autor, slovenska multimedijska umjetnica, u produkciji kolektiva Obzorniška fronta (Newsreel Front) donosi film “Žurnal 242 – Sunčane pruge” (2023). Suvremeni procesi raspada kontrapunktirani su nekadašnjem duhu internacionalizma i kolektivizma, sadržanom u ugrađenom arhivskom materijalu poslijeratne obnove. Kao što autorica naglašava, naše vrijeme više ne može zamisliti život bez kapitalizma, stoga se i koncepti, koje umetnuta građa reprezentira, doživljavaju začudnima, dokraja nespoznatljivi okrajci prošlog; vizija izgradnje društva od temelja, optimizam omladinskih akcija – konkretno izgradnja željezničke pruge Šamac-Sarajevo 1947. godine. Redateljica umeće i razlama filmski žurnal koji prikazuje kolektivni rad s konkretnim ciljem povezivanja novonastale zemlje, dijelom rezultat nadvladavanja ratne traume, posebnu pozornost posvetivši rodnoj ravnopravnosti kao izrazu emancipacije potekle odozdo, prisutne u živom tkivu kolektiva.
U širem smislu, tretman pruge reflektira svu povijest ovih prostora – nakon što je oštećena u ratu devedesetih, posljednji je vlak prošao 2011., da bi danas asocirala tek na nepovratnost, napuštena uslijed bosanskih vrleti. Autorica duge, prazne kadrove suvremene pustoši ispunjava fotografijama i snimkama nekadašnje životnosti i solidarnosti – svega onog čiji sadržaj nestaje s urušavanjem istog društva. Sukob ideologija, razjedinjavanje nasuprot nekadašnjem povezivanju, odražava se na vizuri krajobraza, koji priziva stanje prije poduzetih kolektivnih akcija. Nika Autor najnovijim filmom nastavlja vlastite stvaralačke preokupacije, a koje podcrtavaju aktualni politički trenutak i još se snažnije ocrtavaju na pozadini nestalih ideja. Nekadašnji prostor radničke solidarnosti biva periodički ispunjavan nekim novim migrantima, najnižom klasom koja se, obezvrijeđena i obesmišljena, pomalja istim putevima, dok se vizije budućnosti naočigled sužavaju.
Propale ideje, opustošeni prostori
Sličnom je postupku kao Autor pribjegla Melita Vrsaljko u zapaženom filmu “Knin – Zadar” (Dinaridi Film, 2023.). Kulminacija u arhivskim snimkama nekadašnjeg otvaranja pruge, suprotstavlja se zatečenom stanju napuštenosti, koje zaziva apokaliptičnost društvenog samouništenja na tragu zamisli popularnih filmova. Društveni apsurd pak dominira prizorima održavanja pruge koja više ne postoji, baš kao ni društvo koje ju je izgradilo, a koje je omogućilo ljudima iz unutrašnjosti pristup obrazovanju, poslu i potencijalno boljim životnim uvjetima. Film je strukturiran na dihotomijama: progres – zastoj, izgradnja – rušenje, kolektivitet – individualizam, prototipski najavljujući silnice društvenog života, koji se danas svode na eliminaciju nepoželjnih, prebacivanje odgovornosti i propadanje naslijeđene baštine. Življeni se paradoksi odražavaju u činjenici pruge okončane društvenom inercijom. Njena propast reflektira stanje čitavog kraja i prisilnog raseljavanja, ovog puta uvjetovanog oprečnim političkim vrijednostima. Tarovski rečeno, krug je zatvoren, a od nekadašnjeg su kolektiviteta ostale tek prostorno i vremenski neodređene ruševine.
Vlak kao dominantni motiv u našoj kinematografiji pronalazimo i danas – zanimljivo u ostvarenjima nastalim na premrežavanju konvencija različitih filmskih rodova. Posljednji film čija je radnja smještena u vlak jest recentni kanski pobjednik Nebojše Slijepčevića “Čovjek koji nije mogao šutjeti” (2024). Revolucija s početka teksta biva do kraja poništena, a vlak se od mjesta potencijalnog napretka preobražava u ono terora, rezultat nasilne kohezije zajednica na temelju etniciteta i doslovne eliminacije nepodobnih. Simbolički stoga Slijepčevićev film poentira promjenu kojoj svjedočimo, a koja je nekad možda apstraktne, ali suštinski progresivne ideje jednakosti, solidarnosti i internacionalne suradnje, zamijenila pojmovima podrijetla, religija i etničke pripadnosti, uklapajući se u suvremeni trenutak isključivosti i prepuštanja stihijskim politikama oslonjenim na osobni probitak.
Svi tekstovi esejističkog serijala “Faktografska vrijednost socijalnog dokumentarca”:
1. Uporišne točke kolektivna naslijeđa
2. Kratka povijest radničkog kraha
3. Pesimistički pogled naprijed
4. Proturječja u zasadama
5. Promašiti revolucionarni voz
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.