Prethodno sam pisala o ratnom dokumentarnom filmu koji reprezentira specifične sukobe, njihov kontekst i posljedice, te o dokumentaristici u koju su upisani specifični ratni uvjeti produkcije. Međutim, što je s filmovima koji nastaju u ratnom kontekstu, ali se prema njemu odnose naglašeno eskapistički? Jesu li i oni – ratni filmovi? Također, kakvim još filmskim inicijativama mogu uroditi ratne okolnosti? Kako one mogu ponuditi alternativan, humaniji pogled od onoga zastupljenog u masovnim medijima?
Ovdje ću se baviti ratnim dokumentarnim filmom o Sarajevu tijekom opsade Vojske Republike Srpske i paravojnih postrojbi između travnja 1992. i veljače 1996. godine. Ova opsada jedna je od najdužih u modernoj povijesti i svakako najduža za neku prijestolnicu. Grad je bio u potpunosti odsječen od ostatka države, svakodnevno je granatiran, a glavna ulica kolokvijalno je dobila naziv Snajperska aleja zbog kontinuiranih snajperskih napada na civile u prolazu. Stanovništvo je zahvatila nestašica hrane, vode i lijekova, a zaustavljen je i dotok vode, plina i struje, što je sve zahtijevalo različite načine snalaženja kako bi se preživjelo.
U takvim uvjetima, ljudi nisu bili samo egzistencijalno ugroženi i fizički iscrpljeni, nego su i žudili za sadržajem koji bi im pomogao da psihički izdrže ratno stanje. Mogućnost imaginarnoga bijega u drugu stvarnost i otvoren prozor u svijet bile su stoga osnovne zamisli iza organizacije Sarajevskoga filmskog festivala između 23. listopada i 3. studenog 1993., pod sloganom “Poslije kraja svijeta”, kao referenca na igrani film Wima Wendersa “Do kraja svijeta” / “Until the End of the World” /“Bis ans Ende der Welt” (1991). Inicijativa je izrasla iz aktivnosti MESS-a, međunarodnog kazališnog festivala koji je u bivšoj državi postojao od 1960. godine, inicijalno kao Festival malih i eksperimentalnih scena Jugoslavije. Ovaj je festival prestao s djelovanjem upravo s ratom u Bosni, a odmah potom i nastavio ratu usprkos kao Međunarodni teatarski i filmski festival MES Sarajevo. Sarajevski filmski festival – Poslije kraja svijeta koji je organizirao redatelj Haris Pašović, predskazao je današnji Sarajevo Film Festival koji je zaživio od 1995. zahvaljujući Obala Art Centru te potpori festivala u Locarnu i Edinburghu.
Međunarodna zajednica naposljetku je doprinijela kraju opsade grada, a i kulturno ga podigla. Poznat je izrazit angažman Susan Sontag i njezina sina Davida Reiffa da se u ratnom Sarajevu organizira predstava “U iščekivanju Godota”, a kad se radi o filmu, podršku su pružili Maria Balque Belair iz francuske humanitarne organizacije AICF (Action international contre la faim), meksička redateljica Dana Rothberg, britanska glumica Vanessa Redgrave, John Fawcett iz IRC-a (International Rescue Committee), autorica i nekadašnja tajnica UN-a Anné Mariè du Preez i drugi. Wenders i Lina Wertmüller odazvali su se sa svojim filmovima, a Sarajevski filmski festival – Poslije kraja svijeta otvorio je trailer Srđana Vuletića sa sekvencom “Andaluzijskoga psa” Luisa Buñuela i Salvadora Dalíja te s pjesmom “Until the End of the World” Nicka Cavea u pozadini. Festivalski plakat i naslovnu stranicu izašlu u posebnom dodatku u novinama Oslobođenje, dizajnirala je američka fotografkinja Annie Leibovitz (skakač skače s mosta na Miljacki u srpnju 1993. godine).
Film “Sarajevo Film Festival” (1993) nizozemskoga redatelja Jana van der Keukena donosi intervju s Pašovićem te davne 1993., montiran u offu na prizore ratom zahvaćena grada. Ljudi prenose kanistre s vodom, ulicom prolaze oklopna vozila, a Pašović to disocirano promatra. U pozadini objašnjava čaroliju kao jednu od nasušnih čovječjih potreba, čaroliju koja proizlazi iz pokretnih slika filma koje omogućuju putovanje “drugim pejzažima, pejzažima uma”. Film uključuje i razmišljanja jedne od gledateljica koja također u voice-overu, dok promatra veliki ekran, objašnjava kako je živjeti u ratu i što joj znači film u nošenju s takvom stvarnošću. Van der Keuken prikazuje i njenu svakodnevicu, tehničko crtanje pod slabom rasvjetom i brigu za oca, skupljanje vode na crpki i čekanje da prođe granatiranje kako bi mogla nastaviti obrađivati zemlju pred zgradom na kojoj pokušava uzgojiti nešto povrća.
Francuzi su se pokazali osobito zainteresiranima za prenošenje slika Sarajeva u svijet. “Život u Sarajevu” / “Sarajevo Life” / “Vivre à Sarajevo” (Patrice Barrat, Corinne Godeau, Ramdane Issaad i Ademir Kenović; 1993.), kao i “Sarajevo: Ulica pod opsadom” / “Sarajevo: A Street Under Siege” / “Chaque jour pour Sarajevo : Chronique d’une rue assiégée” (Barrat, Kenović, Issaad, Jean-Jacques Birgé, Serge Gordey, Corinne Godeau, Gonzalo Arijòn, José Maldavsky, Philippe Baron i Baudouin Koenig; 1993.) prikazuju život i donose ispovijesti civila koje nisu samo senzibilizirale strane promatrače, nego i bile izvor informacija iseljenom stanovništvu.
“Sarajevo: Ulica pod opsadom” posebno je važna kompilacija dvominutnuih priloga koje je BBC 2 prikazivao svake večeri od studenoga 1993. Te su priloge u ožujku 1994. Kenović i Barrat povezali u dotičan dugometražni film, koji je potom prikazala ista televizija. Ostvarenje je dobilo nagradu BAFTA-e (Britanske akademije za film i televiziju) i Nagradu žirija festivala u Locarnu, a zabilježio je što su ljudi jeli tijekom opsade, u kakvim su se skloništima zadržavali, kako je funkcionirala javna kuhinja, bolnica, skrb za bolesne koje je bilo nemoguće skloniti iz njihovih kuća i stanova, kako se skupljala kišnica da bi se preživjelo, što se događalo s kućnim ljubimcima koje su mnogi ljudi jednostavno pustili na ulice itd. Snimke približavaju potpuno frenetičnu atmosferu u gradu – primjerice, ispad starije žene kad je s prozora zgrade vidjela da su mladi krenuli sijeći brezu koja je rasla u blizini za drva za ogrijev. Povik “Brezu mi ostavite!” prikriva mnogo dublju frustraciju, kao i retoričko pitanje djevojke “Tko me doveo u ovu zemlju, Bože dragi”.
Nisu samo strane ekipe i autori snimali filmove u Sarajevu – ovakvi filmovi zapravo su nastajali upravo zato što su mogli surađivati sa sarajevskim redateljima i snimateljima. SaGA – Sarajevska grupa autora, tijekom opsade je okupila profesionalce odlučne da zabilježe ratnu stvarnost kakvu nisu prikazivali CNN i druge televizije. Do oslobođenja 1996. SaGA je snimila sveukupno preko 60 dokumentarnih filmova, a već 1994. dobila i nagradu Europske filmske akademije Felix. Kao jedan od pripadnika grupe, Kenović je napisao scenarij za “Snajper” / “The Sniper” Jean-Jacquesa Birgea (1993), dokumentarac u kojemu prizore gledane kroz nišan snajpera prati voice-over civila ili možda upravo snajperista koji zamišlja kako je to biti pogođen. Muški glas priznaje da se boji, ali se i pita bi li vidio komad vlastita tijela kako leti ispred njega nakon pogotka? Film koji dijelom prelazi i u eksperiment, završava zvukom pucnja i zamračenjem slike, ne otkrivajući je li muškarac možda zaista postao žrtva.
Vuletić je pak u sklopu SaGA-e snimio legendarni film “Palio sam noge” (1993) za koji je iste godine dobio Europsku filmsku nagradu, film o vlastitom iskustvu rada u bolnici gdje je odnosio na kremiranje odsječene udove pacijenata. Njegovi grafički opisi toga što je vidio suprotstavljeni su neznanju prolaznika koji bi ga eventualno vidjeli dok obavlja posao. Udovi su bili pospremljeni u vreće i neočekivano teški, a izvana nitko nije mogao pretpostaviti o kakvom se teretu radilo. Snažan je i Vuletićev zaključak na kraju – on je ipak, uz sve što se događa, nekako dobro, nekako sretan. Njegov “Osmi mart u ratu” (1993) donosi kratke izjave civila raznih uzrasta o Danu žena u ratu. Za kameru govore i ulične prodavačice cvijeća, objašnjavajući da je, nažalost, dostupno samo ono umjetno, svileno i plastično. Film uspješno bilježi pozitivne epizode rata, trenutke u kojima stanovništvo nalazi neku nadu i pokušava koliko-toliko ispuniti svoje rituale onako kako bi i u mirnodopsko vrijeme.
“Voda” (1993) SaGA-ina Mirze Idrizovića humoristično prikazuje pohod sarajevskoga civila na Miljacku gdje sakuplja vodu. Melodija u pozadini koju izvodi simfonijski orkestar nekoliko puta prelazi u “Kad ja pođoh na Bentbašu” u izvedbi Safeta Isovića, podcrtavajući sraz između načelno opuštajuća boravka uz vodu ili uzvišena doživljaja prirode te čovjekove realnosti neimaštine u ratu, jednako kao što i daje pečat sarajevske kulturne tradicije zabilježenim prizorima.
Film SaGA-ina Pjera Žalice “Djeca kao i svaka druga” (1995) prikazuje svakodnevicu nekoliko djece ratnoga Sarajeva. Posebno je potresna bizarnost entuizijastičnosti dječaka koji vozi bicikl razorenim gradom. Sudeći po njegovim uzvicima “veselo i strašno bilo” i “joj, eno puška za prodat’ – kupit ću je za ‘iljadu maraka, treba mi, znaš”, on nije nesvjestan rata, ali ga interpretira na dječji, maštovit način, očito prerađujući dijelove onoga što vidi i čuje od odraslih u igru. Film prikazuje i život dječaka čiju su sobu razorile granate pa iako voli čitati, može tek nakratko skočiti po knjige koje ga zanimaju, a onda se mora vratiti u podrum. Jedna je djevojčica izgubila nogu, no naučila je koristiti protezu, uspješno igrajući i gumi-gumi. Raštrkani ulicama, dječaci se igraju rata. Žaličin film u više navrata gradskim ruševinama suprotstavlja niski rakurs kamere, prizivajući pogled kakav na okolinu mogu imati djeca. Na kraju, međutitlovi iznose i poneki statistički podatak – u Bosni i Hercegovini je između 1992. i 1995. živote izgubilo 6.829 djece, 34.599 je ranjeno, 1.889 pretvoreno u invalide, 8.452 hospitalizirano, a čak 434.619 iseljeno iz svojih domova.
I svježe nakon opsade snimani su filmovi koji su izravno uspostavili odnos s iskustvom rata te neovisno o skupini SaGA. Film Elmira Jukića “Čovjek koji je zamijenio kuću za tunel” (1998), koji je financirao Sarajevo Film Festival, ispovijest je čovjeka čija je kuća pretvorena u strateški vojni objekt. Kako je Sarajevo bilo blokirano, na aerodrom su stizali paketi pomoći. Međutim, samom aerodromu nije se moglo neometano pristupiti pa je 1993. izgrađen tunel kojime se distribuirala hrana, voda i medicinska pomoć ili transportirali ljudi. Bajro Kolar za kameru objašnjava kako je bez razmišljanja i s radošću dao sve za obranu grada, a i njegovi su sinovi služili vojsci i policiji. Jedan od sinova gurajući Bajru u kolicima objašnjava da je upravo tako istim putem gurao samoga predsjednika Aliju Izetbegovića, što mu je bila najveća čast. Izlaganja oca i sina proizvode određen deadpan učinak jer nastupaju kao ljudi iz naroda u kojima postoji doza naivnosti i idealizacije povijesnoga tijeka. Ipak, Bajro napominje da se nitko od vlasti Bosne i Hercegovine nije sjetio da popravi i obnovi kuću nakon njene demobilizacije 1996. godine, premda su Turci i Amerikanci poslali poklone. Isto tako, on ju je samoinicijativno, objašnjava, pretvorio u muzej krajem 1997., izloživši sve što se za rata u njoj našlo, uključujući famozna invalidska kolica u kojima je sjedio i Izetbegović.
Uz prvo izdanje filmskoga festivala u Sarajevu veže se i svojevrsna spekulativna epizoda filmske povijesti – upravo za vrijeme trajanja festivala 1993. preminuo je, naime, kultni talijanski redatelj Federico Fellini. U Sarajevu mu je u čast tom prilikom prikazan isječak iz filma “Osam i pol” / “8½” / “Otto e mezzo” (1963), iako se svaki poznavatelj Fellinijeva djela tada prije morao sjetiti filma “Amarcord” (1973) i scene u kojoj brod u magli nagovještava fašizam. Fellini je, osim toga, svojedobno izjavio i da će “film i njegovi rituali” vječno predstavljati oblik otpora, a taj će medij možda morati opstati i u katakombama, u kojima će se malobrojna publika sastajati kako bi joj kino kao “svjetleća baklja” obećalo svoje ponovno rođenje. Ako se to Fellinijevo proročanstvo upiše u priču o rođenju sarajevskoga festivala, lakše je razumjeti što je ta manifestacija značila i nastavlja značiti za lokalnu zajednicu.
Sarajevo Film Festival danas je najveći i najznačajniji događaj toga tipa u regiji, koji je i višestruko nagrađivana redateljica Jasmila Žbanić nedavno za New York Times nazvala simbolom suradnje među nekad zaraćenim narodima.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.