Francuska redateljica Agnès Varda otvorila je nova vrata filmu ponajprije svojom kreativnom vizijom i originalnim pristupom, ali i predanom zaokupljenošću istraživanjem ljudske prirode i osobnih odnosa, često koristeći portrete pojedinaca kako bi prikazala šire društvene i kulturne kontekste. Osim dokumentarističkih zapisa iz života svojih subjekata, portreti su joj omogućavali prostor osobne refleksije vlastitih osjećaja i misli kao i umjetničku interakciju sa subjektima. U radovima jednostavno primjenjuje ono što naglas primjećuje u svom kratkom filmu “Ydessa, the Bears and etc…” / “Ydessa, les ours et etc…” (2004): “Stvarnost klizi i dijeli se na dva dijela, vodeći nas prema scenariju.”
Ovaj esej postavlja fokus na tri Vardina filma koja su od posebnog značaja u njenoj filmografiji, jer se bave osobnim portretima bliskih ljudi. “Ujak Yanco” / “Uncle Yanco” / “Oncle Yanco” (1967), “Jane B. za Agnès V.” / “Jane B. for Agnès V.” / “Jane B. par Agnès V.” (1988) i “Jacquot iz Nantesa” / “Jacquot of Nantes” / “Jacquot de Nantes” (1991) nisu puki prikazi drugih individua na platnu već se finalno mogu promatrati kao svojevrsni dupli portreti koji uključuju jednog subjekta ispred kamere te ujedno redateljicu iza kamere. Dvoslojni narativi izrastali su iz spajanja intimnih prikaza svojih bliskih prijatelja i obitelji s vlastitim introspektivnim pogledima na život, umjetnost i vrijeme.
“Jacquot iz Nantesa” osoban je portret Vardinog supruga Jacquesa Demyja, jednog od najvažnijih francuskih redatelja Novog vala. Riječ je o filmu koji predstavlja posvetu ili, bolje rečeno, ljubavno pismo Varde svom dugogodišnjem suprugu, a napravljen je u suradnji s Demyjem tijekom njegove posljednje godine života, kada je on već bio smrtno bolestan. Film spaja tri paralelne narativne linije koje se međusobno isprepliću i nadopunjuju: povijesnu rekonstrukciju Demyjeva djetinjstva do njegovog ulaska u svijet filma, Demyjeva vlastita svjedočanstva te odlomke iz njegovih filmova – čime Varda stvara emotivno-kompleksan prikaz života svog supruga, pružajući gledatelju uvid u njegov kreativni razvoj i rastući interes za film, ali i autorovu ljudsku stranu.
Ova filmska biografija je također snažan prikaz dinamike između stvarnosti i fikcije, budući da Varda koristi dokumentarne, kućne videosnimke starijeg Demyja u sadašnjosti te ih kombinira s dramatiziranim, odglumljenim epizodama iz njegovog djetinjstva. Rekreirane scene, koje su snimane u crno-bijeloj tehnici s povremenim procvatima boje kroz bajke, mjuzikle i lutkarske predstave, evociraju Demyjeve fantazije o bijegu u daleki Hollywood. U tu svrhu Varda koristi komponentu boje kao simbol nade i snova, dok crno-bijeli prikazi odražavaju surovost stvarnosti, osobito u kontekstu ratnog Nantesa u kojem je Demy odrastao. Kroz “Jacquot iz Nantesa” Varda ne samo da odaje počast svom suprugu, već preispituje vlastite osjećaje prema njemu, njihovom zajedničkom životu i prema umjetnosti koja ih je oboje definirala. Varda i ovdje ostavlja odjekujući redateljski komentar na prolaznost vremena i kratkoću života, skrećući s crno-bijelog snimka pšeničnih polja na povjetarcu, na krajnje krupni plan ostarjele Demyjeve sijede kose i starijih ruku, povezujući prošlost sa sadašnjošću, a krajolik s osobom, baš kao što će godinama kasnije sažeti u filozofiji na početku “Agnèsinih plaža” / “The Beaches of Agnès” / “Les plages d’Agnès” (2008).
Kratkometražni dokumentarac “Ujak Yanco” predstavlja drugačiji tip portreta, iako i dalje zadržava Vardin prepoznatljivi autorski pečat. Ovaj film, koji je zapravo rezultat slučajnog otkrića i susreta, prikazuje Vardinog grčkog rođaka Jeana Vardu, umjetnika koji živi boemskim životom u Sausalitu, blizu San Francisca. U trenutku kada je redateljica saznala za svog rođaka koji je emigrirao u Ameriku, odlučila je snimiti film o njemu, no ono što je započelo kao dokumentarni zapis susreta dviju srodnih duša, pretvorilo se u vibrantan portret umjetnika i njegovog životnog stila.
Vardino oduševljenje susretom s rođakom kojeg nikad prije nije upoznala, osjeća se u svakom kadru. Vizualnim fragmentima i naletima boemskog šarenila, Varda je živopisno prenijela na filmski medij vrijeme, mjesto i atmosferu u kojima je njezin rođak živio te kontrakulture kojoj je pripadao. “Ujak Yanco” je naprosto nadišao portret osobe ili dokument jednog susreta, postavši portret zajednice i vremena, u eksperimentalnoj mješavini koja reflektira Vardinu umjetničku slobodu. Jean Varda, slikar i društveni stup unutar svoje hipijevske zajednice vodenog predgrađa, prikazan je kao čovjek koji pronalazi inspiraciju u svemu oko sebe i okuplja mlade umjetnike, a Varda koristi ovaj portret kako bi istražila teme koje ju osobno zanimaju: strast i umjetnost, ali i starost i smrt.
Dokudrama “Jane B. za Agnès V.” rezultat je još jedne umjetničke suradnje – između Varde kao redateljice i njezine dugogodišnje prijateljice kao subjekta, glumice i pjevačice Jane Birkin, pri čemu obje, osim prijateljstva i umjetnosti, intenzivno povezuje interes za feminizam. Složenost ovog uratka proizlazi iz činjenice da se radi o metafilmskom djelu koje istražuje granice između privatnog života slavne osobe i njezinog javnog imidža. Vardin kreativni proces nadilazi jednostavnu biografiju te iznosi portret kroz različite uloge na filmu i stvarnom životu, omogućujući Birkin da izrazi sve aspekte i varijacije njezine ličnosti. Pritom, umjetnice otvoreno komentiraju i sam proces stvaranja, osjećaje spram njega i nastojanja u domeni konačne reprezentacije. Dok Varda kroz film istražuje šire teme ženske subjektivnosti i umjetničkog stvaranja, Birkin, koja je tada bila na pragu svoje četrdesete godine, koristi ovaj film kao sredstvo introspekcije i istraživanja vlastitog identiteta.
Ne samo da se prisjeća mnogih aspekata svog osobnog i kreativnog života, već i zamišlja kako bi oni mogli izgledati u nekoj paralelnoj stvarnosti, dok oblači različite kostime i igra različite uloge, uključujući i samu sebe. Pojavljuje se kao više likova, od muze na aktovima klasičnih slikara u rekreiranim živim slikama, femme fatale, preko Calamity Jane, do Jane iz “Tarzana” i Ivane Orleanske, a Varda koristi ovu transformativnu igru kao sredstvo za istraživanje ženskog identiteta. Umjesto klasičnog odavanja počasti glumicama kroz snimljene filmove, Varda i Birkin odlučile su se za domišljat prikaz isječaka filmova koji nisu snimljeni već su autorice izmislile. Spomenute filmske sekvence koje dopuštaju Birkinin kreativan izričaj, miješaju se s iskrenim intervjuima, a način na koji Varda potiče Jane da gleda u kameru, doseže rijetko viđenu razinu intimnosti. Dok govori Jane Birkin: “Snimam tvoj autoportret. Ali nećeš biti sama u ogledalu. Tu će biti kamera, koja je pomalo ja. Nije bitno hoću li se pojaviti u zrcalu ili u pozadini”, implicira stalnu prisutnost sebe kao autorice koja drži kist u rukama, nerazdvojive od svog subjekta.
Na neki način Birkin u segmentima funkcionira kao stand-in za Vardu baš, kao što je to redateljica učinila u brojnim drugim filmovima poput poistovjećivanja sa Shirley Clarke u “Lavovi, ljubav (… i laži)” / “Lions Love… (and Lies)” (1969), France Dougnac u “Nausicaji” (1970) koja je inspirirana Vardinim grčkim porijeklom te Sabine Mamou u “Documenteur” / “An Emotion Picture” (1981). koji posve reflektira život Varde prikazujući Francuskinju koja “pati zbog egzila” dok živi u Los Angelesu sa svojim malim sinom (glumi ga upravo Vardin sin u stvarnom životu, Mathieu Demy). Osim kroz potonju filmsku inspiraciju motivom majčinstva, tijekom cijele se karijere Varda zapravo pita “Što znači biti žena?” dok iznosi ženske priče, živote, borbe, lica i tijela. Jednako to radi iznoseći iskustvo trudnoće u “Dnevnik trudnice” / “Diary of a Pregnant Woman” / “L’Opéra-Mouffe” (1958), koji uključuje dokumentarne snimke ciklusa života, od tjelesnog užitka do društvenog i fizičkog propadanja, ili u “Jedna pjeva, druga ne” / “One Sings, the Other Doesn’t” / “L’une chante l’autre pas” (1977).
Prolaznost vremena dosljedno je aktualna u većini Vardinih portreta. U “Jane B. za Agnès V.” Jane Birkin opterećena je približavanjem četrdesetoj godini kao određenoj prekretnici, a u “Jacquot iz Nantesa” Varda putuje kroz vrijeme u Demyjevo djetinjstvo u Nantes 1930-ih. Postojana poveznica ovih radova leži i u pridavanju pažnje ka strasti i umjetničkom izražavanju Vardinih subjekata, stoga se sva tri portreta redom mogu promatrati kao portreti umjetnika, pri čemu Vardino filmsko izražavanje pogoduje i dojmljivo se poigrava s njihovim medijem i formatom. Također, karakteristično za sva tri uratka je uprizorenje trenutaka i određenih scena, bilo to scena iz stvarne, proživljene prošlosti ili scena iz imaginarnih, nesnimljenih filmova. I dok većina dokumentaraca uključuje poneke fabricirane i inscenirane elemente, ono što je upečatljivo kod Vardinih intervencija je njezino odbijanje prikrivanja istih. Naime, Varda odlučno prkosi naturalističkim tehnikama uvjeravanja gledatelja o spontanim događajima pred kamerom te normalizira uvježbavanja i pripreme, za što su očiti primjeri višestruki kadrovi Vardinog pozdrava s ujakom Yancom, na više jezika i iz više uglova.
Kao svoje opće pravilo, Agnès Varda spremno ukazuje na prisutno autorstvo, stilom i potpisom, odnosno na to da uvijek postoji poneka manipulacija sadržajem te nijedan dokumentarac nije i ne može biti direktna preslika stvarnosti. U svakom kadru redateljica pomno promišlja kako će neki događaj prikazati, dopuštajući često da forma prevladava nad sadržajem ili mu se postavlja kao jednako bitna, pri čemu njezini portreti i autoportreti bez iznimke nude ekstenziju unutar žanra.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.