Kad i čime obiteljski, kućni film, nadilazi elementarnu namjenu podsjetnika snimanima na neka prošla vremena i postaje djelo što će se prikazivati široj javnosti, koje će se na neki način ticati gledatelja koji protagoniste nije nikad upoznao niti za njih čuo? Može li se ta granica ikako odrediti? Pokušaji odgovora na ta pitanja vjerojatno bi mogli ispuniti nekoliko knjiga, a ovdje ne znamo i nećemo nuditi brzopotezna, manjkava rješenja, no “Put kojim idemo” (Kino klub Split, 2024.) splitske osnovnoškolske učiteljice talijanskog jezika i knjižničarke te članice Kino kluba Split i voditeljice osnovnoškolskih filmskih družina Tee Radić, “njezin prvi film namijenjen široj publici i sudjelovanju na filmskim festivalima” donekle potiče razmišljanje o njima.
Utoliko više što se u današnjici, ponajprije na društvenim mrežama, na ogled znanima i neznanima podastiru i najbanalnije audiovizualne snimke iz obične svakodnevice, kao nešto što bi valjda trebalo biti interesantno i onomu koji se na njima ne nalazi. S obzirom na to da takva praksa ne jenjava, očito i jest zanimljivo dovoljnom broju gledatelja, a sveprisutnost takvih materijala uvelike je normalizirala ideju da sve ili bilo što može biti i jest slikopisni sadržaj vrijedan plasmana u široki svijet. Podjednako tako ta je navada zamaglila nekoć čitljiviju razdjelnicu između onoga što doživljavamo privatnim, kućnim, a što javnim.
“Put kojim idemo” bilježi crtice iz obiteljskog života jedne samohrane majke – same autorice, koja, koliko vidimo, nastoji biti topla roditeljica puna podrške svojoj dražesnoj kćeri Marceli, osnovnoškolki, te smireno i razumno, s dobrodušnim osmijehom broditi svagdanom koji joj, kako ne bi, donosi neobične situacije, pretežno one vezane uz činjenicu da ona i djevojčičin otac održavaju prijateljske odnose i nakon razvoda. Film uokviruju snimke otvorenoga ormara u koji je majka uredno složila djetetove igračke i razne druge predmete, s ponajviše ružičaste boje. Početnim izvanprizornim monologom pojašnjava nam, obraćajući se ormaru, da je uložila puno truda u to da spremište izgleda što ljepše i da ono u njezinom doživljaju odiše toplinom i optimizmom te da ona može sve za osmijeh na licu svoga djeteta. U završnom se izvanprizornom monologu obraća djetetu, ali i zaključno poentirano, sebi i publici: “Znaš, Marcela, put kojim prolazimo nije uvijek jednostavan, ali je naš. I na tom putu bit ćemo hrabre.” Život, zar ne, nije uredan i ružičast.
“Put kojim idemo” bilježi crtice iz obiteljskog života jedne samohrane majke – same autorice, koja, koliko vidimo, nastoji biti topla roditeljica puna podrške svojoj dražesnoj kćeri Marceli…
Između toga, izvanprizornih monologa autorice neće biti, a raznih će se poslijebračno-roditeljskih tema doticati na razne načine: uz izravno prikazane dijaloge ili telefonske razgovore koji će se baviti smislom i svrhom filma koji gledamo ili pitanjem imenovanja eventualnih novih partnera razvedenika, prizore užeobiteljskog okupljanja koji balansiraju ivicom srdačnosti i nelagode, snimke starih fotografija čije protagoniste nećemo uvijek jasno identificirati izvanprizorni dijalog o bolesti praćen dugom; statičnom snimkom gradskoga raskrižja, scenu koja vizualnom estetikom, pa i komunikacijskim kodom, snažno odudara od svega ostaloga.
Kako čitamo na odjavnici, “Put kojim idemo” razvijan je na čak pet radionica Kino kluba Split, pod mentorstvom ovdašnjih i inozemnih filmaša (Sunčica Fradelić, Igor Bezinović, Tonći Gaćina, Manel Raga, Travis Wilkerson, Erin Wilkerson, Fred Kelemen), što će reći, odnosno sugerirati da je rađen s mnogo pomnje. No moguće je i da će skrenuti na pomisao da se u njegov nastanak možda uplelo previše stručnjaka koji, bit će, razmišljaju na različite načine, a na to navode i nazivi radionica što pretpostavljeno govore o njihovim usmjerenjima: Radionica hibridnog filma, Radionica dokumentarnog filma, Politicizing the personal + personalizing the political (Politiziranje osobnoga + osobnjavanje/personaliziranje političkoga).
Skupilo se u “Putu kojim idemo” raznih stilskih pristupa koji se mogu učiniti nesklapnima, iz čega bi se moglo učiniti da je filmašici (Tea Radić je redateljica, scenaristica, snimateljica slike i zvuka te montažerka) manjkalo odlučnosti u izvedbenom opredjeljenju, no s druge strane takva stilska razjedinjenost doprinosi živosti i nepredvidljivosti, a nepristajanje na uniformnost u skladu je s onime što autorica želi prikazati, podijeliti i poručiti. Čvrsto vezivo cjeline jest ona sama, njezin stav i pogled koji ovim filmom uspješno iskazuje.