Prvi intervju uoči 22. Liburnia Film Festivala (27. – 31.8.) odnosi se na film “Put kojim idemo” (Kino klub Split, 2024.), koji prati nekadašnju obiteljsku zajednicu nakon razvoda. Autorica je Tea Radić (Split, 1980.), učiteljica talijanskog jezika te knjižničarka u Osnovnoj školi Slatine na otoku Čiovu. Rođena i odrasla u Splitu, Tea je inače završila Filozofski fakultet u Zadru kao sociolog i profesor talijanskog jezika i književnosti, da bi na istom fakultetu kasnije stekla zvanje magistre bibliotekarstva na Odjelu za informacijske znanosti.
Kako nam govori, obrazovanje i kultura oduvijek su bili sastavio dio njenih interesa, dok se ljubav prema filmu kod nje razvila u trenutku kad je s učenicima pokrenula filmsku grupu, uzela kameru u ruke i krenula snimati. “Ako bih trebala izdvojiti nešto što me obilježilo u životno-profesionalnom putu, onda je to svakako želja da se suočavam s novim, nepoznatim situacijama, pomičem vlastite granice i nastojim biti hrabra. Životne izazove doživljavam kao priliku za emotivni, duhovni i profesionalni rast. Vjerujem da u svakom trenutku, ma koliko ta životna lekcija bila teška, možemo nešto naučiti i izvući nešto pozitivno”, ističe naša sugovornica.
Tein početak bavljenja filmom također je vezan za školu, nakon pohađanja Male škole medijske kulture u organizaciji Kino kluba Split, namijenjenoj osposobljavanju učitelja osnovnih i srednjih škola za vođenje filmskih školskih družina. Otad je naša sugovornica članica Kino kluba Split, sudjelujući u svim radionicama i događajima u organizaciji KKS-a. Tamo je, ističe, stekla nova prijateljstva koja su je emotivno oplemenila, također i mnoge autore i autorice koji su proširili njeno viđenje filmske umjetnosti.
“Put kojim idemo” Vaš je prvi film, točnije, kako piše u sinopsisu, “prvi film namijenjen široj publici i sudjelovanju na filmskim festivalima”. Kako je došlo do njegovog nastanka?
“Da, postojao je ipak jedan dokumentarni film koji sam napravila ranije, na neki način vježba. U tehničkom smislu, ukazao mi je na moje manjkavosti te prostor za napredak; u konceptualnom, dao odgovor na pitanje sa čim se u filmu želim baviti. To su osobne, životne priče koje mogu imati širi društveni kontekst, dijalog o pitanjima koja su naša svakodnevica, ali o kojima rijetko otvoreno razgovaramo. Ujedno je to bila jedna od glavnih misli prilikom nastanka filma ‘Put kojim idemo’. Iako, ne i početna misao. Početni motiv nastanka bila je želja da svojoj kćerki Marceli odgovorim na pitanja koja će jednog dana možda imati vezano uz odnos nje, mog bivšeg supruga i mene. Ponekad riječi nisu dovoljne za objasniti, ponekad je teško govoriti… Shvatila sam da mi je hvatanje životnog trenutka onakvog kakav jest, kao i prenošenje emocije slikom, intuitivno najbolji odgovor mom djetetu.
“Kasnije se ideja o filmu nastavila razvijati, pa je tako film ‘Zbog Marcele’ postao ‘Put kojim idemo’. Shvatila sam da je tema o kojoj govorim univerzalna i da dotiče mnoge. Svatko se s njom odnosi na neki vlastiti način, dok ga okolina pritom često ne razumije. Također, dok smo snimali postalo je jasno da život ne možeš kontrolirati, da te uvijek iznenadi nečim novim. Kada misliš da si posložio životne kockice, desi se bolest (bivšeg supruga Ljubomira, op.a.) i opet se suočavate s nizom novih pitanja i briga. To je moj život, ali iskreno, mogao je biti život bilo koje osobe; možda netko upravo prolazi nešto slično. Zato je film postao ‘Put kojim idemo’.”
U filmu govorite o Vašem razvodu, odnosno obiteljskoj dinamici nakon razvoda i kako se Vaša kćerka Marcela zapravo jako zrelo nosi s istim. Na koji način parovi i obitelji u Vašoj blizini hendlaju razvode i koliko smo kao zajednica još uvijek zatvoreni, nedovoljno informirani ili jednostavno uplašeni zrelo razgovarati i o ovakvim temama?
“Film prati obiteljsku dinamiku nakon razvoda i, kao što ste primijetili, dijelim Vaše mišljenje da se Marcela jako zrelo nosi sa svime. Vjerojatno sva djeca koja prolaze kroz proces raspada braka, kao i svega što slijedi, naprosto ranije odrastu. S druge strane, ima priliku osobno iskusiti način na koji se kao njena obitelj nosimo s novim situacijama. Vjerojatno i to utječe na formiranje njenog karaktera. A tu su i emocije koje proživljava i emotivne veze koje gradi, kako ona, tako i svako drugo dijete sa svojom majkom ili ocem. Po meni je to jako bitno nakon rastave. Kao što kažem u filmu, smatram ovo jednom lijepom obiteljskom pričom, iako sama forma obitelji nije ona tradicionalna. Ponosna sam na svoju obitelj i zato mi nije teško otvoreno progovarati, iako ljudi tj. društvo u kojem živimo nije naviknuto na takvu neposrednost.
“Nije mi želja ovim filmom prkositi tradiciji ili uvjeravati ljude kako bi trebalo rješavati odnose nakon raspada braka. Ne mislim da za probleme s kojima se suočavamo u životu postoji samo jedan odgovor. Kako se kaže: ‘Tisuću ljudi, tisuću ćudi’. Moj bivši muž Ljubomir ima jedan stav, moja sestra Gorana drugi, a ja opet neki treći. Svi stavovi su u filmu zastupljeni i nije bitno tko je od nas u pravu, nego da o tome razgovaramo s uvažavanjem; da prihvaćamo dijalog, gradimo svoj vlastiti stav samostalno, ali u suživotu sa stavovima ostalih ljudi. Taj društveni kontekst, spremnost na dijalog i razgovor o temama o kojima nije uvijek ugodno pričati, sastavni je dio ovog filma. Ako će nas to kao zajednicu senzibilizirati i učiniti malo otvorenijima, onda mogu biti samo ponosna na ovu pozitivnu posljedicu.”
Naravno, kao i uvijek u sličnim situacijama, koliko je teško bilo nagovoriti protagoniste na sudjelovanje u dokumentarcu? Dodajmo jednadžbi i našu malu sredinu u kojoj svi sve i svakoga znaju, i gdje se intimno otvaranje ovakve vrste ne gleda s pretjeranim odobravanjem… Na tom tragu je i Vaš bivši suprug Ljubomir, kojem nije svejedno kako će okolina reagirati na snimljene kadrove.
“U pravu ste, nije bilo jednostavno. Nastojala sam im što bolje objasniti moju viziju i u kojem će smjeru ići razgovor o osjetljivim – intimnim pitanjima. Tanka je granica između, dopustite mi da kažem, big brotherskog iznošenja intime i dokumentarizma. Treba biti oprezan i u glavi imati jasan cilj koje emocije želimo prenijeti i kako to postići filmskim izražajnim sredstvima. Iskreno, primijenila sam tehniku koju koristim i u profesionalnom životu. Predstavila sam ideju, dala sam im prostor za iznošenje primjedbi i vlastitih stavova, ali iznad svega prostor da razmisle o čemu govorim. Zatim sam više puta razgovarala s njima o filmu, a dogovor je bio da – pokušamo; onda ćemo imati ili video za obiteljsko prikazivanje i prisjećanje, ili materijal koji bi mogli oblikovati u film koji će govoriti mnogima, a ne samo mojoj obitelji. I tako je bilo.”
Je li rad i proces na samom dokumentarcu iz Vašeg kuta imao i katarzičnu funkciju? S druge strane, koliko se i Vama bilo teško otvoriti na ranjiv način prema publici?
“Meni osobno nije imao katarzičnu funkciju. Krenula sam spremna u taj proces. Najteži dio života, kao i prihvaćanje nove životne situacije u kojoj više nisam u bračnoj zajednici, već su bili iza mene. Moram priznati da je taj period trajao; tri godine refleksije, postavljanja pitanja, prolaženja kroz sve stupnjeve suočavanja s boli te mirenja sa samim sobom i sa svojom okolinom. I tada sam se na nekonvencionalan način borila sa svim mislima u mojoj glavi, činilo mi se da imam neki svoj dobar put. Shvatila sam da smo kao obitelj jednu tešku situaciju uspjeli uspješno iznijeti i pronaći nit vodilju. Tek u tom trenutku osjetila sam da imam nešto za reći i podijeliti s ostalima. Vjerujem da je unutarnje zacjeljivanje razlog zašto mi nije bilo i nije teško otvoriti se.”
Spremate li možda neki novi film, postoje li filmsko-životne teme koje Vas možda više privlače od ostalih?
“Planovi za dalje postoje, imam već nekoliko ideja koje me zaokupljaju. Želja mi je nastaviti se usavršavati u okviru Kino kluba Split, kao i na drugim filmskim radionicama i seminarima, napredovati, rasti i graditi svoj filmski jezik, a to je moguće samo aktivnim radom. Dokumentaristika je nešto što me privlači – pronalaženje kreativnih rješenja, hibridni pristup… Kao što sam rekla, teme koje me interesiraju uvijek imaju neku osobnu, ali i socijalnu notu. Stavljanje u društveni kontekst, propitivanje i pomicanje granica, suptilno povezivanje osobnog s univerzalnim, subjektivnosti i objektivnosti, razmatranje o čovjeku kao zoon politikon.”