U hrvatska kina jučer je stigao dokumentarac “Joan Baez: Ja sam glasna” / “Joan Baez: I Am a Noise” (2023) o legendarnoj američkoj folk ikoni i aktivistici Joan Baez. Sada u 84., a u doba snimanja filma i taman u pred-COVID vrijeme napunivši 79, dok se sprema na oproštajnu turneju povodom albuma “Whistle Down the Wind”, Baez u dokumentarnom filmu Miri Navasky, Maeve O’Boyle i Karen O’Connor razotkriva najvažnije karijerne i životno-osobne postaje: od nagle slave u osamnaestoj, suradnje i duboke veze s Bobom Dylanom, do gorkih intimnih priznanja o vlastitoj neadekvatnosti i svakodnevnoj borbi s unutarnjim demonima.
Ono što se izvana možda nekome činilo kao idiličan život neke više srednje američke klase (otac Albert poznati fizičar, poznat po ranim otkrićima vezanima za rendgen-uređaje), bila je zapravo tek iluzija. Prije nego što će požeti svjetsku slavu, Joan će kao djevojčica u svoj dnevnik – čije odabrane dijelove slušamo u offu – zapisivati misli i zapažanja okružujućeg svijeta. Najviše će (u početku) zazvoniti djevojčina sumnja u vlastitu vrijednost, uzevši u obzir njeno djelomično meksičko nasljeđe s očeve strane; mala Joan je, naime, zbog svoje tamnije boje kože, naročito ljeti, bila na meti lokalnih dječjih glupančića.
Film koji je svjetsku premijeru imao na prošlogodišnjem Berlinaleu, a hrvatsku na ovogodišnjem ZagrebDoxu, dotiče većinu glazbeničinih, uglavnom disfunkcionalnih odnosa: već spomenuti s Dylanom kojem je trebala majčinska figura, ratnim aktivistom Davidom Harrisom s kojim je dobila jedino dijete (bubnjar Gabriel Harris), sestrama Mimi i Pauline s kojima nikad nije razvila prisniji odnos, ocem Albertom kojeg je optužila za seksualno zlostavljanje… Potonje svjedočanstvo će i dan danas izazivati kontroverze, jer zlostavljanje nikad nije službeno dokazano, dok će sam otac traume pripisati sindromu lažnog sjećanja, koje psihijatri često znaju usaditi svojim pacijentima. I sama Baez u dokumentarcu ostavlja djelić šanse da neka od sjećanja nemaju uporište u stvarnosti.
Film svejedno pati od izostanka agresivnije montažerske ruke i određenih nedosljednosti…
“Joan Baez: Ja sam glasna” stukturiran je oko glavnih razgovora s glazbenicom u tipičnoj talking heads maniri, ali dovoljno često razbijenog bogatom arhivom, animiranim dnevničkim ulomcima i živim pripremama glazbenice za nastup i snimkama istog, da bi kod gledatelja izazvalo značajnije komešanje u stolici. Film svejedno pati od izostanka agresivnije montažerske ruke, određenih nedosljednosti poput nerazjašenog (osobnog) pakla u Engleskoj u mlađim danima, pa i dubljeg uvida u očito kompliciranu obiteljsku dinamiku koja je obilježila život Bazeove.
Autorski trojac Navasky – O’Boyle – O’Connor pomalo štreberski i računovodstveno hladno, kao u bejzbolu dotiče sve važnije karijerne baze, s dobro poznatim podacima koji tvrdokornijim fanovima neće donijeti previše novoga; s druge strane, mnogo je uspješniji onaj osobni dio, gdje Baez priznaje višedesetljetnu borbu s psihičkim bolestima – neurozom, depresijom i paničnim napadima, između ostalih, s kojima je naučila živjeti, ali koje nikada nisu nestale iz njenog života. Danas u svojim osamdesetima (u filmu upravo ušla u osamdesetu godinu), Baez je odavno oprostila svima koji su je povrijedili i, čini se, bar je takav dojam promatrača sa strane – konačno pronašla, ako ništa, onda barem neku svoju inačicu spokoja…