Nakon što smo istražili kako pseudodokumentarni film funkcionira u svojstvu političkog dokumenta i umjetničkog djela, u ovom ćemo tekstu provjeriti kako funkcionira kada mu se da komercijalna svrha. Iako ga je na prvu ruku teško povezati s filmovima namijenjenima privlačenju široke publike, događaj otprije jednog desetljeća, iako s negativnim posljedicama, pokazuje nam koji su krajnji dosezi pseudodokumentarca u toj sferi.
Kad je 2012. godine Animal Planet emitirao “Mermaids: The Body Found” (2011), fiktivnu studiju o misterioznom ljudskom srodniku – prema temi i pristupu, dakle, standardni pseudodokumentarni film – za čiju je reklamnu kampanju fingirana cenzura od strane vlade i s njom povezanih organizacija, a koji je na dan emitiranja postao jedan od najgledanijih filmova u povijesti kanala, bio je to početak kratkotrajne pomame za filmovima sličnog formata. U narednom razdoblju izlazi nastavak filma, “Mermaids: The New Evidence” (2013), koji također privlači milijunsko gledateljstvo. Još bolji prijem doživljava “Megalodon: The Monster Shark Lives” (2013), iz produkcije Discovery Channela, koji u borbi za gledateljstvo odlazi toliko daleko da fiktivno biće prikazuje kao odgovorno za stvarnu pomorsku nesreću s ljudskim posljedicama. Nakon oštrih kritika od strane znanstvenih krugova kako emisije sličnog tipa potkopavaju povjerenje javnosti prema struci i javnim institucijama, odnosno rezultata anketa koje su pokazale da gledatelji u slaboj mjeri razumiju razlike između stvarnog i fiktivnog, te da ustvari imaju čvrstu inklinaciju prema fiktivnom, produkcijske kuće okončale su praksu proizvodnje sličnog sadržaja.
Ali šteta je već počinjena i ova vrsta pseudodokumentarnog filma zbog gramzive je zloporabe došla na zao glas, što nije uvijek bio slučaj. Film odabran za potrebe ove analize također se usmjerava prema jednom fiktivnom biću, ali razlozi zašto je snimljen ni približno nisu toliko maliciozni. “The Last Dragon” britanski je film iz 2004. godine, proizveden od strane Darlow Smithson Productionsa za Channel Four na britanskom i Animal Planeta na američkom tržištu. Razvijen je prema ideji Charlieja Foleya, režirao ga je Justin Hardy, ali budući da je pristup izrazito komercijalan i da je izvedba bez primjetne autorske note i u velikoj mjeri generična, imena zapravo nisu pretjerano važna. Po formalnim obilježjima “The Last Dragon” se ničime posebno ne razlikuje od prirodoslovnog programa karakterističnog za njegovo doba, naravno, uz malu razliku što se fokusira na seciranje bića koje nikada nije postojalo. Motiv za stvaranje filma nalazi se iza hipotetskog pitanja “Što ako…”, iz čega je izvedena premisa “Kako bi izgledao svijet ako bi zmajevi zaista postojali?”, što s dolaskom digitalnih tehnologija više nije bilo nemoguće vizualno predočiti.
Nije slučajnost da je za ovaj eksperiment kao predmet proučavanja odabran baš zmaj, budući da u kumulativnoj povijesti svih ljudskih kultura vjerojatno ne postoji zastupljenije fiktivno biće. Nalazimo ga u pretkolumbovskoj Americi u vidu pernatog pticolikog čudovišta, u Europi kao četveronogog krilatog gmaza, a u Africi i na Dalekom istoku kao šarolike varijacije gigantskih zmija. Iako na suprotnim stranama svijeta dolaze u ponešto različitim oblicima, načelno ih se klasificira pod isto stvorenje. Mnoštvo je teorija koje objašnjavaju međusobne podudarnosti, ali najdominantnija je ona o zmajevima kao utjelovljenju primordijalnih strahova od predatora – ptica grabljivica, zmija i velikih mačaka.
Zbog snažne mitološke prisutnosti logično je da se razvio i moderni interes za zmajeve, što je kroz zadnjih nekoliko desetljeća rezultiralo nastankom literature koja teoretski propituje mogućnosti za njegovo postojanje. Poznatiji pokušaji da se zmajevi objasne u žanru spekulativne biologije došli su kroz knjige “The Flight of Dragons” Petera Dickinsona te “Dragons” Petera Hogartha, obje iz 1979., u kojima se daju odgovori na pitanja o anatomskim preduvjetima i okolišnim faktorima nužnima za njihov evolutivni razvoj.
Oko sličnog teorijskog obrasca organizirana je i struktura “The Last Dragona”; narativni raspored utvrđen je postavljanjem nekoliko temeljnih pitanja, čiji se odgovori argumentativno ne razlikuju od opće prihvaćenih teza prethodno navedenih autora. Prvo je pitanje što je zmaju omogućilo letenje, na što je odgovor proizvodnja velike količine vodika unutar metabolizma, koji, zbog činjenice da je lakši od zraka, omogućava podizanje skeleta izgrađenog od poroznih i laganih kostiju. Drugo se pitanje tiče sposobnosti riganja vatre, što je objašnjeno konzumacijom platine koja služi kao upaljač za zapaljive plinove. Treće je pitanje misterij opstanka nakon udara asteroida zaslužnog za izumiranje dinosaura. Isto se objašnjava preživljavanjem jedne od srodnih vrsta – vodenog zmaja – iz kojeg su kasnije evoluirale nove vrste i naselile nova staništa, što je ujedno objašnjenje zašto se unutar različitih kultura zmaj predstavlja s različitim tjelesnim obilježjima. Posljednje pitanje, koje zaokružuje cijelu priču i potkrepljuje naslov filma, traži razlog zašto su zmajevi nestali, za što se u filmu okrivljuje ljudsko djelovanje.
Kako bi se što efikasnije prezentirala sva ta građa, film narativno isprepliće dvije vremenske linije. Jedna je smještena u suvremeni svijet, dok druga kronološki prati okolnosti života zmajeva od doba krede do 15. stoljeća. Događanja iz našeg svijeta podvrgnuta su dramatizaciji, što znači da profesionalni glumci nose radnju prema uputama iz scenarija. Glavni lik i narator, Jack Tanner, predstavljen je kao paleontolog iz Prirodoslovnog muzeja u Londonu, koji priliku da dokaže svoju pretpostavku o postojanju zmajeva dobiva odlaskom na ekspediciju u Rumunjsku, gdje je na području Karpata otkriveno zmajsko truplo za koje se sumnja da je znanstvena podvala. Tanner sa svojim timom na licu mjesta obavlja autopsiju i analizirajući fiziološke značajke leša dokazuje sve ranije navedene teorije, a da stvar bude dramatičnija, u istom brlogu otkriva još jedno zamrznuto truplo još većeg zmaja. Igrani dijelovi filma, koji se mogu okarakterizirati kao pseudodokufikcija, snimljeni su i montirani u stilu epizode CSI-ja, što im uz dodatak sofisticiranih grafičkih efekata i klišeizirane glazbe ne dopušta odmicanje od razine trivijalnosti.
S druge strane, vremenska linija posvećenima oživljenim zmajevima ne pati od sličnih slabosti. Ti su segmenti gotovo u potpunosti stvoreni kompjuterskom animacijom, a vizualna uprizorenja borbi između zmaja i tiranosaura, ili zmaja i tigra, ili zmaja i ljudi, kao i svi detalji posvećeni realističnom prikazu obrazaca ponašanja, poput lova, rituala parenja ili odgoja mladunaca, u isti se mah mogu promatrati kao (lažni) prirodoslovni dokument i kao demonstracija dosega CGI-ja (računalno generiranih slika). Za animirani dio zaslužan je britanski studio Framework, u čijem su se portfelju u vrijeme nastanka “The Last Dragona”, uz nekoliko igranih blockbustera, već nalazili projekti iz dokumentarnog serijala “Walking with…”, poput “Walking with Dinosaurs” (1999) ili “Walking with Beasts” (2001). Dokumentaristički pristup i fotorealističnost usavršeni u tim radovima, osigurali su takvu razinu uvjerljivosti da naivniji gledatelj ne može zamijetiti razliku između ovog filma i filmova baziranih na stvarnoj evolucijskoj prošlosti.
Znanstveno potkovanijem gledatelju iznesene teze neće se učiniti plauzibilne, ali treba reći da u ovom slučaju on i nije ciljana publika. Tvorci filma na umu su imali nešto drugačijeg idealnog gledatelja, čime dolazimo do osnovne intencije iza filma “The Last Dragon”. Namjena ovog pseudodokumentarca bila je da kod mlađe publike izazove interes za drugim znanstvenim temama, ili barem da u njima potakne znatiželju koja će ih voditi u daljnje istraživanje. U tom mu je smislu funkcija da bude zabavan i poučan, što je karakteristika komercijalnih formi skrojenih za potrebe popularno-znanstvenog programa, svrstanih pod skupni naziv edutainment.
Za razliku od notornih primjera spomenutih u uvodu teksta, “The Last Dragon” svoju fiktivnost koristi s odgovornošću, te u uvodnoj špici čak obavještava gledatelja da će vidjeti “prirodoslovnu povijest najposebnijeg bića koje nikada nije postojalo.” Iako je zbog trivijalnih kvaliteta novijoj generaciji uglavnom nepoznat, radi se o filmu koji razotkriva neiskorišteni potencijal pseudokumentarnosti u širokoj primjeni. Ako mu zlonamjerni antipodi nisu trajno zagadili ekosistem, moguće je da će mu se u ovoj branši pseudodokumentarnog filma pridružiti neki novi izdanci, fokusirani na neobrađene teme iz svijeta kojeg nema, ali svijeta kakav bi mogao biti.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.