Prošli tekst iz ovog serijala, u kojemu pišemo o nekim od najboljih glazbenih dokumentaraca svih vremena, završili smo na pozornici Winterland Ballrooma u San Franciscu, u noćnim satima Dana zahvalnosti 1976., kada je svoj labuđi pjev odradio legendarni kanadsko-američki sastav The Band, s nekim od najvećih imena rock panteona kao što su Bob Dylan, Eric Clapton, Van Morrison, Neil Young, Joni Mitchell i mnogi drugi. Dok su zajedno pjevali Dylanovu “I Shall Be Released”, zvučalo je to kao posljednji pozdrav jednom velikom bendu, ali i cijeloj eri u kojoj je rock glazba kakvu su stvarali dosegla svoje zlatne dane, a koja je polako dolazila svome kraju. Na vrata je kucala nova, divlja energija punka…
No, ni godinu dana nakon posljednjeg valcera The Banda, svoj prvi album objavit će i The Talking Headsi, jedni od prvoboraca tzv. new wave pokreta koji će određene elemente punka spajati s pop glazbom kasnih sedamdesetih i u osamdesetima. Naravno, new wave će bitno obilježiti ovo razdoblje i na našim područjima, a fama o zlatnim danima domaće glazbe tog vremena zatrovat će lokalni narativ; toliko puta ponovljena iz usta ljudi koji nemaju pojma o događanjima na aktualnoj sceni u posljednjih dvadeset godina, da će mlađi svijet – gotovo s pravom, pojam Novi val danas doživljavati kao prljavu riječ.
U svjetskim razmjerima, izraz novi val koristio se veoma široko, pa su pod tim kišobranom lako mogli stajati primjerice Elvis Costello, The Jam, Prince i Blondie. Gotovo sav pop-rock tog vremena trpao se u ovaj koš, koji je ime dijelio s francuskim filmskim pokretom s kraja pedesetih. S njime je čak dijelio i neke normativne poveznice, kao što su sklonost eksperimentiranju i antikorporativni stav, a upravo su ovi elementi bili posebno izraženi kod Talking Headsa, autora jednog od najdužih kreativnih albumskih nizova s pet izvrsnih ploča: od “Talking Heads: 77”, pa sve do svog opus magnuma “Remain in Light” iz 1980. i njegovog nasljednika “Speaking in Tongues”, objavljenog tri godine kasnije.
Upravo će turneja na kojoj će promovirati potonji album, biti ona u sklopu koje će u prosincu 1983. kantautor i vizionar David Byrne i njegov bend, nastupiti četiri večeri u Pantages Theatre u Hollywoodu. Bio je to show koji je trebalo vidjeti, kako biste vjerovali da je uopće i moguć. A da bi ga cijeli svijet i nadolazeće generacije mogle vidjeti, potrudio se redatelj Jonathan Demme, čovjek koji će početkom narednog desetljeća postati slavan odnijevši Oscare za najbolji film i režiju svojim legendarnim trilerom “Kad jaganjci utihnu” / “The Silence of The Lambs” (1991).
Demme u svom filmu “Stop Making Sense” (1984) bilježi nastup benda na pozornici koja djeluje nedovršeno, a scenski radnici vide se u pozadini kako još dovršavaju posao na bini iza leđa Byrnea, koji dolazi i odlaže kazetofon na pod. “Želio bih vam pustiti nešto”, kaže u rijetkom obraćanju publici i stisne play. Nakon toga čujemo elektronički beat, preko kojeg David na akustičnoj gitari svira rani hit benda “Psycho Killer”, s njihovog spomenutog prvog albuma. Već iz ove početne solo točke postaje jasno koliko je Byrne cijeli u ritmu, bilo pokretima tijela ili glasom, obitavajući u potpunosti u svojim pjesmama. U nekim trenucima to može djelovati nadljudski, a u drugima pak ludo; kao da sve skupa govori u prilog njegovoj vlastitoj dijagnozi, da pripada rubnim područjima spektra autizma.
Sa svakom novom izvedbom frontmenu se na pozornici pridružuje po jedan član benda, počevši od basistice Tine Waymouth koja s njim izvodi laganu ljepoticu “Heaven” s albuma “Fear of Music”, a zatim na “Thank You for Sending Me an Angel” stiže i njezin suprug Chris Franz. Na “Found a Job” dolazi gitarist i klavijaturist Jerry Harrison. No, pravi kaos nastaje kad se ovoj osnovnoj postavi benda pridruži i dodatni crnački kvintet (klavijaturist Bernie Worrell, udaraljkaš Steve Scales i gitarist Alex Weir), koji će materijalu Talking Headsa dati legitimitet punokrvnog funka, odnosno dvije prateće vokalistice i pjevačice, fenomenalne Lynn Mabry i Ednah Holt, koje su odradile jedan od najzapaženijih koncerata u inače prilično nezahvalnoj ulozi za izvođača na pozornici. Njihova međuigra s Byrneom u odvaljenom plesu, jedna je od boljih interakcija frontmena s pratećim vokalima zabilježenih na filmu.
Ova proširena formacija izvest će “Slippery People” (i “Cities” na produženim verzijama filma), prije nego što razvale eksplozivnu “Burning Down the House”, pjesmu koja će postati njihovim najvećim hitom u karijeri. Kao jedan od vrhunaca svakako se izdvaja i “Life During Wartime”, na kojoj Byrne istovremeno pjeva i pleše, ljuljajući udove i kukove, kao da je napravljen od gume. U tom trenutku postaje teško odgovoriti na pitanje u čemu je Byrne veći umjetnik: glazba, ples, umjetnička vizija koja je stvorila cijeli projekt koji gledamo – od scenografije do najmanjih detalja – ili pak čista fizička energija koja ga neprestano pokreće iz uloge u ulogu; od nekog đavolskog stvorenja u “Swamp”, do ludog plesa s lampom na “This Must Be the Place (Naive Melody)” i pokreta pokvarenoga robota na jednoj od najboljih pjesama njihovog opusa “Once In a Lifetime”.
Koliko god njegovu genijalnost nadopunjavali bend i pet dodatnih glazbenika, Byrne je nesumnjivo centralna figura na pozornici. Kad je na trenutak prepusti Tini i Chrisu koji izvedu “Genius of Love” svog projekta Tom Tom Club, postaje jasno koliko je Byrne zapravo neophodan i kao glavni privlačitelj pozornosti, ali i glazbeni direktor. Pravi razlog napuštanja bine jest potreba za presvlačenjem, u ono po čemu će “Stop Making Sense” ostati najupamćeniji – Byrneovo veliko odijelo u kojemu dolazi izvesti pjesmu “Girlfriend Is Better”, predimenzionirani business suit za koji kaže kako ga je dizajnirao da bi izgledao kao da ima sićušnu glavu. Kostim je zapravo nadahnut japanskim noh teatrom koji inkorporira elemente maski, kostima, rekvizita i plesa… Nešto vrlo slično onome što Talking Heads pokazuju na “Stop Making Sense”.
Slika Byrnea u prevelikom odijelu vjerojatno je najbolje upamćeni vizualni komad Demmeovog filma, ali sam koncert doživljava svoj vrhunac u narednoj “Take Me to the River”, obradi soul klasika velikoga Ala Greena, koji su Talking Heads pretvorili u mutantski oblik gospela i new wavea na svom drugom albumu “More Songs About Buildings and Food”. Koliko god zajedno na pozornici fantastično funkcioniraju oprečne postave benda, visine koje dosežu pri ovom showstopperu doista graniče s religijskim iskustvom. Nakon toga “Crosseyed and Painless” može djelovati samo kao koda, pozdravna točka na kojoj ćemo napokon malo vidjeti i publiku kako pleše i uživa, ali na koncu ipak nešto preko čega bi se moglo pustiti odjavnu špicu.
“Stop Making Sense” snimljen je na samom vrhu popularnosti Talking Headsa, a njegovi vizuali zauvijek će ostati urezani u kolektivnoj svijesti kao prva asocijacija na Byrneov bend. On sam mnogo će godina kasnije u svoj samostalnoj karijeri napisati izvrstan album “American Utopia”, a kad će smišljati kako postaviti njegovu prateću turneju na pozornicu, ponovno će posegnuti za mnogim elementima koji su film iz osamdesetih učinili tako efektnim. Bend sastavljen od plesača u konstantom pokretu poveo je tako na pozornice diljem svijeta, pa ste mu čak mogli prisustvovati i u Zagrebu, kad je nastupio na INmusic Festivalu.
Sve ovo zapravo spominjem zato što će se “American Utopia” pretvoriti i u izrazito popularan glazbeni show, čiji će brodvejski nastup 2020. u koncertni film (“American Utopia”, 2020.), pod izravnim utjecajem “Stop Making Sense”, pretvoriti slavni redatelj Spike Lee. Taj bi se uradak vrlo lako mogao pronaći na popisu najboljih glazbenih dokumentaraca ovog desetljeća.
“Stop Making Sense” ove godine slavi svoju četrdesetu obljetnicu i tim povodom cijenjena nezavisna filmska kuća A24 lani ga je pribavila za ponovnu distribuciju u restauriranoj verziji, koja je udvostručila izvornu zaradu filma. Sam proces restauracije pokazao se prilično kompliciranim, budući da su originalni negativi bili izgubljeni. Na koncu su teškom mukom pronađeni u trezorima studija koji nije imao nikakve veze s produkcijom filma, koji je svojim ponovnim prikazivanjem u kinima potvrdio kultni status. Popraćen je i deluxe reizdanjem soundtracka, da bi ove godine uslijedila i nova kompilacija na kojoj pjesme iz filma izvode neki od najpopularnijih indie izvođača, kao što su The National, Paramore, Lorde i Miley Cyrus.
Sa svim svojim kostimima, rekvizitima, znojem i plesanjem, čini se da “Stop Making Sense” ima smisla samo u svom svemiru besmisla, a Byrneovi proročanski tekstovi poput onih o ljudima koji snimaju vlastiti sadržaj za gledanje na televiziji, pokazuju da je i prije više od trideset godina predosjetio distopiju koja će vladati svijetom, u kojemu će stoga biti primoran izmaštati vlastitu američku utopiju. No, iznad svega, “Stop Making Sense” je radosno glazbeno slavlje bez premca i prestanka, film koji će ostati zauvijek upamćen po vrhunskom prijenosu fantastične energije benda preko ekrana. Kao takav je s pravom upisan i u američki Nacionalni filmski registar Kongresne knjižnice, kao i na sve relevantne popise najboljih koncertnih filmova svih vremena.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.