“Tko god je bio na moru, voli da se zagleda u bijela krila galeba. Tko god je čuo za Jugoslaviju, zna i za jedan brod kome su radnici Uljanika u Puli dali ime Galeb”, zbori izvanprizorni pripovjedač, profesionalni spiker, u arhivskom dokumentarnom ostvarenju “Priča, dokumenti, kazivanja: Galeb”, ostvarenom 1980-ih (točnim podacima o godištu i autoru trag je zasad zagubljen), u kojem se prigodno uznosito i hvalospjevno, uzdignuta čela, koraka smjela, čvrsto stisnute, ali prijateljske pesti, ukratko ocrtavaju značaj i povijest Galeba, školskog broda Jugoslavenske ratne mornarice, također i broda mira, tako zvanog zato što je predsjednik SFRJ i vrhovni komandant JNA Josip Broz Tito upravo njime, od 1953. do 1976. plovio u posjete prijateljskim zemljama, uglavnom istočne polutke, gradeći i snažeći carstvo nesvrstanih.
Elegantni Galeb je kao predsjednički brod nedvojbeno bio poznat svakom žitelju SFRJ, a kao plovilo na kojem je Tito tijekom godina proveo čak 476 dana, na četrnaest međunarodnih putovanja što su prinosila ugledu i važnosti države u svijetu, i na kojem su se školovali najvrsniji mornarički kadrovi, počesto je bio bilo glavna, bilo najvažnija sporedna tema audiovizualnih izvještaja i reportaža te o njemu postoji zadovoljavajuća količina filmskih zapisa. Galeb je, uz ostalo – i to još prije no što je postao Galeb – središnji predmet prvenca Kreše Golika, devetominutnog dokumentarnog “Još jedan brod je zaplovio” (1948) kojim je novopečeni redatelj debitirao u “Filmskim novostima”, a njegov je prilog zbog vrsnoće izrade prometnut i u samostalno djelo. Rečeni film bilježi podizanje potopljenog broda s dna riječke luke koje je 1947. – 1948. obavio splitski Brodospas. Bio je to brod RAMB III, izgrađen 1937. – 1938. u Italiji s namjenom da bude transporter banana (bananiera), imenovan akronimom naručiteljske tvrtke Regia azienda monopolio banane (Kraljevsko monopolsko poduzeće za banane).
Prijevoz južnog voća ubrzo je zamijenio ratničkim zadacima, prvo kao talijanska prateća krstarica, jednom torpedirana i popravljena, potom kao njemački minopolagač (prekršten u Kiebitz) koji je na području Kvarnera i sjevernog Jadrana položio više od pet tisuća mina, da bi ga u studenom 1944. u riječkoj luci potopili britanski bombarderi. U napisima o “Još jedan brod je zaplovio”, kao ni u napisima o Galebu, uglavnom se ne spominje da je Golik spletom okolnosti dokumentirao baš budući omiljeni Titov brod, ploveću mu rezidenciju, diku JRM-a i jedan od poprilično vidljivih simbola Jugoslavije u svijetu. Nije nezanimljivo ni to da postoji i snimka samoga porinuća RAMBA III u Genovi, snimljena za talijanske “Filmske novosti” / “Giornale luce”, dostupna za gledanje i na YouTubeu.
Ponajprije djelo ugođaja, mnogo manje informacija, Lušičićev “Galeb” ječi dojmom zaludnosti, jalovosti, činjenja koje se više čini nečinjenjem.
U novije doba, srednjometražni dokumentarni film “Galeb” (2020), o Galebu i Titovim plovidbama nesvrstanosti, režirao je Ivan Živković Žika, a najnoviji dokumentarni doprinos, opet naslovljen “Galeb” (Greta Creative Network, 2024.), sada nudi David Lušičić. U njemu će povijest broda, pri početku, biti skicirana u četiri ispisane rečenice, a dušu storije o davnašnjem ugledu Galeba cjelini će nastojati udahnuti izvanprizorni pripovjedač u prvom licu, Danilo Travalja, časnik na Galebu od 1979. do 1985., no kojega nećemo nijednom vidjeti, iako iznosi vlastita, osobna prisjećanja. Razmjerno škrta, ne osobito živopisna ili specifična, ali uredna i zanimljiva, odmjereno staložena, s okusom vjerodostojnosti autentičnoga sudionika i svjedoka. Slušač će možda čuti, ili umisliti, sentiment određene nostalgičnosti, ne nužno samoga kazivatelja, već poćut koji se malne prirodno nadaje kad tkogod bez jadanja i spomena nevolja zbori o sebi u nekom prošlom vremenu. “Mi smo svi radili svoj posao. … Nikada nije bilo nikakvih problema”, veli među inime.
Govor je podložen muklim brujanjem, pretpostavljamo, brodskog motora te zvucima radova što se ne čine osobito žustrima, a tu će više-manje jednoličnu masu šuma ovda-onda presijecati oštri i tanki kliktaji galebova. U slici, nakon početnih kadrova tegljenja hrđavo smeđeg Galeba do doka, pretežno statični kadrovi unutrašnjosti broda, hrđave, zapuštene, ogoljene, ispražnjene od svih pokretnina, u kojoj varioci i drugi radnici, kao slučajno zabilježeni, kao da su usput svratili u slobodno vrijeme, bez primjetne hitnje rade na, pretpostavljamo, obnovi negdašnjeg ponosa našeg dijela Jadrana. Pretkraj će se, s druge strane doka, dramatično-simbolično spaliti pust, vjetar će resko zafijukati, more se nemirno uzburkati, a završnica će donijeti crno-bijele snimke iz arhiva, baš iz gore spomenutih “Priča, dokumenata, kazivanja: Galeb”, Galeba u punoj snazi i sjaju, nabijenoga životom i aktivnostima.
Ponajprije djelo ugođaja, mnogo manje informacija, Lušičićev “Galeb” ječi dojmom zaludnosti, jalovosti, činjenja koje se više čini nečinjenjem. O tomu da je Galeb početkom Domovinskoga rata završio u Crnoj Gori, gdje je počela njegova devastacija i propadanje nakon zlatnoga razdoblja; da je 2000. prodan grčkom brodovlasniku koji ga je doteglio u Rijeku, no nije ga obnovio; da je 2006. proglašen kulturnim dobrom Republike Hrvatske; da ga je 2009. kupio Grad Rijeka; i da se od 2020., sredstvima većinom iz EU, obnavlja kako bi postao brod-muzej s pratećim ugostiteljsko-smještajnim sadržajem, u ovom filmu nema riječi. No moglo bi se, uz druge pristupe, shvatiti da oskudnošću podataka u filmu Lušičić nuka na to da se zainteresiramo o zbivanjima s brodom i o njemu saznamo i drugdje, a da je njegovo ostvarenje ne samo zapis stanja u trenutku snimanja, nego i svojevrstan, nemalo zakučast, neoptimističan komentar svih tih nevoljnih godina, desetljeća hrđe, možda i nevezanih isključivo i izravno uz naslovno plovilo.