U programu “Biografski Dox” 20. ZagrebDoxa vidjet ćemo i jedan hrvatski dokumentarac, “Geni moje djece” (Zagreb film, 2024.) o različitim generacijama žena iz svoje obitelji koje se bave ili su se bavile umjetnošću: šukunbaki Zofki Kveder, baki Sunčani Škrinjarić te majki Sanji Pilić, redom književnicama; te prateti i koreografkinji Tihani Škrinjarić. Autorica je četvrta umjetnička generacija istog obiteljskog stabla, poznata hrvatska fotografkinja Vladimira Spindler (Zagreb, 1976.), koja je osim suradnje s brojnim domaćim magazinima, kazalištima i glazbenicima, snimila i četiri dokumentarna filma, od kojih je “Mama, zašto plačeš…” (Restart / Škola dokumentarnog filma; 2017.) imao najplodonosniji festivalski život.
Vladimira se počela baviti fotografijom 1998. godine, a svoje radove je izlagala na devet samostalnih izložbi. “Mislim da sam prve dvije godine bila više gladna nego sita, no uvijek me pratila tvrdoglavost, upornost. Nikad nisam odustajala”, govori nam autorica, kojoj su razdoblja dviju trudnoća bila najteža životna vremena. Isključivo iz činjenice da je kao slobodna umjetnica bila prisiljena raditi, bez mogućnosti korištenja porodiljnog. “Kad niste na sceni, ljudi vas zaborave”, ističe.
Njen pokojni otac Vladimir bio je filmski radnik, pa je s njim znala odlaziti na setove. Odrastala je uz mjuzikle, a tako se i zaljubila u film, govori. “Tata je radio na poznatom mjuziklu ‘Guslač na krovu’ Normana Jewisona, mom najdražem filmu. Gledala sam ga nebrojeno puta i znala svaku rečenicu napamet. Kao dijete divila sam se tati zbog posla na takvom projektu i sanjala o nečem sličnom. Bili su to dječji snovi”, priča nam redateljica. Posljednjih nekoliko godina njenog filmskog rada, poznato je vjerojatno i čitateljima Dokumentarnog: Vladimira je Restartovoj Školi dokumentarnog filma napravila film “Mama, zašto plačeš…”, a kao hospitantica Akademije na dramskoj umjetnosti u Zagrebu još dva dokumentarca – “Mlada časna” (ADU, 2019.) i “Prijateljstvo s Trokutom” (ADU, 2019.).
Bez obzira na umjetničku granu, nikad nije lako dijeliti (obiteljsku) intimu s javnošću. Uvedite nas za početak u okolnosti snimanja dokumentarca “Geni moje djece”.
“Godine 2013. imala sam osobnu krizu. Željela sam raditi nešto novo. Naime, volim učiti, pomicati letvice svog rada. Pročitala sam nanovo memoare koje sam dobila od svoje prabake Mire, i shvatila da bih rado napravila film o svojoj obitelji. Tim više, kada sam spoznala – upisujući na googleu ime moje bake Sunčane Škrinjarić te pratete Tihane – da postoje dva teksta i dvije fotografije od svake. Mislila sam: ‘Moji preci odlaze u zaborav, iako su ostavili puno traga u hrvatskoj umjetnosti’. Od HAVC-a sam 2014. dobila potporu za pisanje scenarija, a 2018. producentski poziv iz Zagreb filma. Najveći izazov bio je kako filmski ispričati ovu priču. U dokumentarcu se govori o puno akterica svih dobnih skupina, a tu si i dvije članice obitelji koje više nisu među nama: moja šukunbaka Zofka Kveder, književnica, novinarka, feministkinja i urednica; te moja baka, književnica Sunčana Škrinjarić.
“Pisala sam razne verzije scenarija, no stvarno je teško pisati za dokumentarni film. Ne znaš uopće što će se događati na snimanjima, u kojem će smjeru priča otići, hoće li protagonistice htjeti nešto reći… Generalno, uvijek znam o čemu bih radila film i u to ulazim svim srcem. No, za mene film nastaje u montaži. Do ovog posljednjeg filma ‘Geni moje djece’, sve filmove montirala sam sama. Zaljubila sam se u montažu, koja je najbitniji proces stvaranja.
“Muku sam mučila s obitelji, koja nije bila oduševljena idejom o ovakvom filmu. Trebalo je proći dosta godina da pristanu na snimanje. Bačeno je puno materijala snimljenog kroz godine, jer se nije uklapao u ovu verziju filma. Da, prošlo je podosta godina, kao da je dokumentarac čekao pravi trenutak; da sazrijem, napravim još tri filma prije njega… I da konačno privolim obitelj na sudjelovanje. Očito za sve postoji neki pravi trenutak.”
Kroz dokumentarac se između recentnih razgovora s ostalim članicama obitelji, provlači i priča Vaše šukunbake Zofke Kveder, koja je počinila samoubojstvo uslijed uistinu teških životnih okolnosti.
“Film počinje dosta biografski jer mi je, između ostalog, naglasak bio ispričati o umjetničkom stvaralaštvu mojih akterica; kako ne bi bile zaboravljene. Priča kreće od Zofke, prve umjetnice u našoj lozi, rođene davne 1878. godine. Uređivala je ženski tjedni prilog ‘Agramer Tagblatta’, izdavala i uređivala ‘Ženski svijet’ / ‘Jugoslavensku ženu’… Veći dio njezinog književnog opusa pripada slovenskoj književnosti. Objavila je više knjiga kratke proze, od kojih je najznačajnija ‘Misterij žene’ te roman ‘Njeno življenje’. Pisala je na slovenskom, njemačkom i hrvatskom jeziku, prevodila sa češkog i njemačkog. U Ljubljani je dobila svoju ulicu i spomen-ploču, a nedavno je postavljena i spomen-ploča u Pragu u kojem je živjela.
“Uz to je bila majka triju djevojčica. I žena van vremena. Mislim da je to breme bilo jako teško nositi. Borila se s vjetrenjačama političkom miljea, Krleža ju nije gotivio jer je pisala o pravima žena, a Hrvatska nikad nije prihvatila kao svoju; umrla joj je kći na svoj devetnaesti rođendan… Mislim da ju je to sve dotuklo, suicid je napravila 1926. godine. Zofkino postojanje i ono što smo od nje naslijedile – bavljenje umjetnošću, potrebu za neovisnošću i borbenost, bili su dobar poticaj za pričanje ove priče.”
Hrvatska javnost često svisoka gleda na umjetnike, sa često popularnom maksimom kako bi svoj rad trebali prepustiti kapitalističkom tržištu; ili čak da imaju novaca, a da isti svojim radom ne zaslužuju. Vaš film potvrđuje drugačiju, rekli bismo prevladavajuću stvarnost, u kojoj umjetnici teško zarađuju svoju koricu kruha. Kako i vidimo u dokumentarcu, Vaša obitelj nije imala previše novaca, morali ste se snalaziti, ali od umjetnosti niste mogli i htjeli pobjeći. Ona je zapravo obilježila sve vaše živote…
“Kod nas se na umjetnike gleda kao na neke gotovane, no to nije tako. Umjetnost nije lagan kruh. Morate stvarati stalno, čak i u penziji, jer su minimalne. Mi smo uvijek živjeli teško; Zofka je jedva sklapala kraj s krajem, mama i ja smo za vrijeme rata dobivale hranu iz Caritasa i preko crkve. Bile smo sretne kada smo imale veću količinu brašna, tjestenine. Nama je umjetnost, bez obzira na sve nedaće, očito poziv i ljubav. Nikada ne bih mijenjala svoj život. Nije bilo lako, ali je bio moj. Meni je umjetnost bitna, koje god vrste ona bila. Danas kada sam odrasla i kada su odrasla moja djeca, s puno više iskustva mogu reći da sam ponosna na sve nas; od moje šukunbake, preko pratete Tihane, bake Sunčane, mame Sanje… Uz svu životnu muku ostao nam je životni duh, smisao za humor i to što se nikad nismo prodale. Sve smo same stvarale svoje karijere, nismo ulazile u političke i ine lobije.”
Kroz obiteljski portret, u “Genima moje djece” donosite i podtekst mentalnih bolesti. Priča li se o istima dovoljno u medijima?
“U ovom filmu se u jednom trenutku spominje depresija, od koje je Zofka pogubno završila. Ovo ipak nije film o tome, ali jest ‘Mama, zašto plačeš…’, koji sam napravila 2017. godine. Tada mi je bilo bitno progovoriti o svojoj muci – ne zbog pozornosti, već kako bih si olakšala. Umjetnost jako često nalazi inspiraciju iz muke umjetnika. Moja su me loša stanja stavljala u neki poseban svijet, gdje sam se konačno počela baviti sobom. Depresija je nastala da bih iz pete brzine prebacila u drugu, a tijelo je signaliziralo premorenost i da moram stati. Svoju bolest kontroliram, pijem lijekove i odlazim psihijatru. Naučila sam živjeti s time. Mislim da je ta tema često neprihvatljiva, ljudi zaziru od nje. Nakon izlaska filma, pisali su mi nepoznati ljudi koliko im znači što sam s time izašla van. Znali su tražiti pomoć, savjet, jer oko sebe nisu nalazili podršku. Znači, film nije bio samo umjetničko djelo.”
Vaš dokumentarac je završen u dvije različite verzije, kraćoj i dužoj?
“Da, na ZagrebDoxu izlazi kraća verzija od 54 minute, a postoji i ona od 70 minuta. Dulja verzija još govori o životu Zagrepčana 1944. godine, kada su im vlasti uzimale stanove i useljavale nepoznate ljude u njihove sobe. U stanu u kojem sad živim, 1944. je poslana srpska obitelj, čiji je starješina obitelji bio policijsko lice. Moja majka i baka od cijelog su stana završile u sobi od petnaest kvadrata. Takozvani zaštićeni stanari su ih maltretirali: često nisu mogle na toalet, kuhale su u toj sobi jer su se bojale ići u kuhinju… U vlastitom stanu! A to je bila kuća koju je za svoju obitelj kupio i nadogradio moj šukundjed. Nije bila poklonjena.
“Ta priča je ispala iz kraće verzije, no meni bitna; ispao je i dio gdje odlazim u Ljubljanu, pogledati sačuvane spise i dokumentaciju o Zofki. Naime, Slovenci jako brinu o svojim umjetnicima i njihovoj ostavštini. Zofkina pisma, dokumentacija i knjige restauriraju se u Nacionalnoj knjižnici. I taj mi je dio kao autorici bio bitan – ovo je pljuska našem podneblju, u smislu koliko Hrvati drže do vlastitih umjetnika. No, ne stane sve u film od 54 minute, zato sam napravila dvije verzije.”
Ostvarili ste karijeru u fotografiji, gradite i onu filmsku. Koliko se (bitno) razlikuju ove dvije profesije?
“Razlikuju se. Osim u emociji i pristupu prema poslu. Kao fotograf možete biti i one man band, a kao redatelj morate uz vlastito viđenje filma biti fleksibilni i u komunikaciji s ljudima koji također rade i pridonose vašem filmu. Morate i naučiti vješto objasniti što želite i kako vidite ono što radite. Odjednom niste više sami. Imate palicu, no bitno je dobro surađivati s drugima. Imala sam sreće s kolegama s kojima sam radila, jednako i sa Zagreb filmom. U redateljskom poslu bitan je izostanak ega, zbog kojeg ste ograničeni. Volim čuti što će mi kolege reći, primijeniti ako mislim da su zaista u pravu. Isto tako, bitno je i ne odustajati od onog što stvarno smatrate ispravnim. To je moja režijska odluka, ali uvijek treba slušati.”