“Koji su vam bili najveći produkcijski izazovi [za vrijeme snimanja filma]?”, upitali su iz Filmmaker Magazinea prije godinu dana ukrajinskog redatelja Mstislava Černova. “Preživljavanje”, odgovorio je debitantski filmski autor, inače poznati fotoreporter The Associated Pressa, s reckama većine recentnih svjetskih ratišta. Zamišljamo u glavi, bar s pomalo šeretskim odmahivanjem glave na smibovosko pitanje. Treba, naravno, priznati i kontekst ovog intervjua, točnije – upitnika kojeg svake godine FM za vrijeme Sundance Film Festivala šalje filmašima, direktorima fotografije i montažerima. Pitanja su mahom ista, uglavnom tehnička, s dužim ili kraćim odgovorima, uvijek zanimljivim i raznolikim. Kontekst Černovog odgovora svakako je dublji, osobniji i po čovječanstvo višestruko zastrašujući od najvećeg postotka dosad pristiglih intervjua. Jer, kako uopće razgovarati o tehničkim detaljima samog filma – “20 dana u Mariupolju” / “20 Days in Mariupol” / “20 dniv u Mariupoli” (2023), dok doslovce svakog dana pokušavate sačuvati puko tjelesno postojanje, za vrijeme rata koji još uvijek traje i koji nema namjeru uskoro prestati. Černov je u konačnici (p)ostao jedan od sretnih; jedan od onih koji su izvukli živu glavu iz mariupoljskog pakla, ukrajinskog Vukovara na steroidima, posljednjem počivalištu tisuća i tisuća nevinih civila. I litvanskog redatelja Mantasa Kvedaravičiusa (“Mariupolis”, “Mariupolis 2”), ubijenog 30. ožujka 2022. godine… Samo petnaestak dana ranije Mistislav Černov napustit će grad-simbol ukrajinskog stradanja.
Više nego zapaženu festivalsko-nagradnu turneju odradio je “20 dana u Mariupolju”, osvojivši nagrade na Sundanceu, Sheffield DocFestu, Cinema Eye Honorsima… I krunom svega – službenom nominacijom za Oscara. Nije loše za debitantskog redatelja, iako Černov nije na vi s kamerom, uzevši u obzir njegovu dugogodišnju suradnju s AP-om (i) kroz kraće reportažne videomaterijale. Dokumentarac smo nedavno mogli gledati hrvatski-premijerno u sklopu 17. Festivala tolerancije, dok je svoju televizijsku premijeru ostvario 21. studenog na PBS-u (zajedno s Associated Pressom potpisuju produkciju) u sklopu njihovog izvrsnog serijala “Frontline”.
Kako se naš novopečeni redatelj uopće našao u situaciji snimiti potencijalni oskarovski dokumentarac? Ukratko rečeno – nije bilo planirano. Černov je zajedno sa svojom novinarskom ekipom otišao u Mariupolj, pretpostavivši udarno mjesto ruske invazije zbog geostrateške važnosti ovog lučko-industrijskog grada. Uobičajeni novinarski zadaci u, kasnije će se ispostaviti, mjestu najveće patnje njegove dosadašnje karijere. Bez obzira na sve prethodne okolnosti, nitko nije mogao pretpostaviti tako veliku brzinu napredovanja ruskih okupatora. Grad se potom počeo ubrzano prazniti od novinara, sve dok u njemu nisu ostali samo AP-ovci. Valjalo je snimiti što više materijala koji će svijetu prikazati razmjer (i za Rusko-ukrajinski rat) razaranja i gubitka ljudskog života bez presedana. Paralelno je polako sazrijevala i ideja o snimanju filma. Černov je u Mariupolj ušao 24. veljače 2022., iz njega izašao točno dvadeset dana kasnije, 15. veljače. Glava srećom na ramenu, kao i prokrijumčareni videomaterijal, kroz petnaestak ruskih kontrolnih točaka. Samo dan kasnije Rusi će namjerno raznijeti gradsko kazalište, zajedno s više stotina civila koji su tamo potražili zaklon.
“20 dana u Mariupolju” svakako jest jedan od najboljih ratnih dokumentarnih filmova recentnih godina, jer hvata (novinarski) bitno, istovremeno vješto bježeći od zamki fast food sentimentalnosti…
I nekoliko dana nakon gledanja “20 dana u Mariupolju” teško je elokventnije uobličiti dojmove filma koji svog gledatelja – centrifugiranim ništavilom i svom ljepotom čovječanstva u isto vrijeme – rastavlja na proste faktore. Dok Černov odmjerenim i nedominirajućim voice-overom u epizodično-dnevničkom formatu daje dodatni kontekst kadrovima, isti će se zauvijek ušiti u pamćenje, ratnom silinom neviđenom još od možda “Povratka u Homs” / “Return to Homs” (2013) Talala Derkija. Ukrajinski autor ne bježi od vječne dokumentarističke dileme (ne)snimati – (ne)intervenirati, jer kako u ekstremnim situacijama poput ratnih, skalpelom odvojiti profesionalno od ljudskog. Nemoguće, dakako, pa već na početku filma dolazi u dvojbu što i kako napraviti pri susretu s uznevjerenom ženom na ulici; rat je počeo, granate padati, što sad? U konačnici joj savjetuje odlazak u vlastiti podrum, uz umirujuće uvjeravanje da Rusi ipak neće gađati civilne mete. Fora stoljeća ili iz ladice to je dobro ostarilo, u ironiji koju će kasnije oboje podijeliti pri ponovnom susretu u gradskom skloništu.
Scene koje Černov snima tijekom dvadeset dana boravka u ratnom paklu, odudaraju dakako od sanitiziranog prikaza mainstream medija; sirove, direktne i necenzurirane, koliko i potrebne – kako kaže jedan od mariupoljskih liječnika na izmaku snaga; “Snimaj ovaj užas.” Evangelina, Ilija, Kiril; četiri godine, šesnaest godina, osamnaest mjeseci. Djeca. Mrtva djeca. Tek jedna od mnogih. Unatoč nadljudskim naporima liječnika u kadrovima koje je bolje ne prepričavati. “Ne želim umrijeti”, govori uplakana djevojčica u skloništu. Izvan njega stariji muškarac – kojem su upravo srušili kuću – u nevelikim kolicima vuče svu spašenu imovinu. Malo kasnije gledamo netom bombardirani porodiljni odjel, zatim blijedu trudnicu koja će od težina ozljeda umrijeti, zajedno s još nerođenim djetetom. “Fake news”, govori dobro podmazana ruska propagandna mašina. Da barem jest…
Černovljevi direktni opservacijski (nerijetko ratno-nesavršeni, prljavo-drhtavi) kadrovi ratnog kaosa iz kojeg pred kraj i sam jedva spašava živu glavu, upareni su s kontrastnim dronovskim totalima na distanci, još uvijek (tada) koliko-toliko čitavog grada, dok nenametljiva minimalistička glazba američkog skladatelja Jordana Dykstre filmu daje dodatnu distopijsku dimenziju. “20 dana u Mariupolju” svakako jest jedan od najboljih i najpotresnijih ratnih dokumentarnih filmova recentnih godina, jer podcrtava (novinarski) bitno, istovremeno vješto bježeći od zamki fast food sentimentalnosti; hvatajući cijeli spektar ljudskih emocija i uzoraka ponašanja – i plemenitih i onih drugih – kakve samo očajnička stvarnost poput ratne može izvući. Nenadmašan debi Mstislava Černova, koji bi posve sigurno želio da su okolnosti istog bile uvelike drugačije…