Liburnia Film Festival na nacionalnoj se razini profilirao kao mjesto koje nudi presjek hrvatske dokumentarne produkcije, ali od iste je važnosti njegov lokalni karakter proizašao već iz činjenice izmještenosti iz dominantnih kulturnih središta. Stoga za lokalnu publiku Liburnia ima dvostruki značaj, istovremeno donosi sadržaj koji možda ne bi imala mogućnosti pogledati, dok festivalski program uvijek dijelom odražava i lokalno relevantne teme. Odabir ostvarenja “Obalno šetalište” (4Film / Tesla Film; 2023.) Silvija Mirošničenka za film zatvaranja, dobar je način održavanja spona prema domicilnom stanovništvu, pokazujući otvoreno zanimanje za njihove potrebe. Radi se o filmu koji počiva na ideji nepristranog snimanja, kojim profiliraju raznoliki protagonisti pružajući nerijetko svojevrsni ekspoze situaciji koju promatramo, s naglaskom na njima samima važnu vizuru. Interakcije se pak odvijaju unutar prepoznatljivih veduta šetališta Franza Josefa I u Opatiji, poprištu društvenog života, sastanaka, relaksacije i opuštenih razgovora.
Mirošničenko kamerom provodi minuciozno istraživanje prostora, povremeno estetizirajući kadar prema nizu detaljističkih vinjeta. Distancirano snimanje isprekidano je grupnim portretima stanovnika koji svoje egzistencije vežu uz šetalište, a iako njihovi doživljaji ostaju u domeni banalnosti, u atmosferu nedogađajnosti ipak unose svojevrsnu aktivnost. Protagonisti su grupirani oko zajedničkog angažmana, radilo se o glazbenoj skupini tematski vezanoj uz lokalnu zajednicu, obitelji koja lamentira o svakodnevici ili političaru koju prikuplja glasove za predstojeće izbore, a u međuodnosu s kadrovima izvedbi postojećih artističkih skupina, prožimaju se u neraspletivi koloplet impresija. Obalno šetalište se preobražava u felinijevski intoniran presjek života priobalnog grada, s promenadom kao žarištem, nultom točkom iz koje proizlaze ostali slojevi grada. Dok kamera proizvodi efekt čiste opservacije, sam se grad sa svojom arhitekturom, vizurom i srašćenošću s prirodom nameće kao protagonist, da bi se kamera suptilno premjestila među šetače, u središte razgovora, gotovo kao aktivna sudionica.
Kao gledatelji pomalo voajeristički svjedočimo svakodnevici, nevezano bila naša vlastita ili nas podsjećala na identične slike priobalja, ali dovoljno poticajne da bi potakla asocijacije. Jedna od njih je usporedba s Borisom Poljakom, koja se, kad govorimo o opservacijskim prizorima snimljenima na obali, neumoljivo nameće. Međutim, “Obalno šetalište” od Poljakovih eksperimentalno intoniranih pasaža razlikuje baš individualizacija i približavanje figurama koje na šetalištu supostoje. Moguće je pronaći poveznicu i s prošlogodišnjim filmom Tome Zidića “Lutajući oceanom” (MiratecArts / Pulsar Studios / MedVid produkcija / Antitalent / Kinoklub Zagreb; 2022.)., ali njegovi su začudni protagonisti toliko neodvojivi od prostora kojem pripadaju, da prije ostvaruju atmosferu snolikosti, no što ih je nužno promatrati u realističkom ključu.
Sve ako svi segmenti i nisu do kraja iskorišteni, “Obalno šetalište” ipak ostaje crtica iz života u priobalju, u kojoj banalno i estetizirano, svakodnevno i univerzalno, ravnopravno supostoje, bez da ijedan aspekt preuzima primat.
Nasuprot tome, film Silvija Mirošničenka ostaje u domeni zatečenog, otkrivajući relacije unutar raskadriranog prostora i približavajući se u početku tek slabo zamjetnim figurama. Koliko god postupak smjene totala i individualizirajućeg pogleda imao snagu ostvariti specifičnu ritmičnost i zadržati pažnju, u ovom slučaju odbacivanje distance pati od dramaturški praznih mjesta, koja se slamaju u nenadahnjujućim razgovorima. Portretirani stanovnici naprosto nisu dovoljno zanimljivi da bi nas dublje zaintrigirali, stoga se čini da bi film funkcionirao koherentnije da je održan kontinuitet neostrašćene kamere, koja se predugo ne zadržava na pojedinačnostima. Prizori snimljeni u interijerima pak posebno ne korespondiraju s cjelokupnom atmosferom utemeljenom na dohvaćanju autentične šetališne vreve. Iako proizlaze iz ideje produbljivanja osobnih priča i učvršćivanja paralelnih narativnih linija, ipak odudaraju od dominantnog postupka utemeljenog na zabilježenom trenutku.
Na kraju film ostaje posveta mjestu okupljanja, čistog bivanja, destilirana srž primorskog gradića, prema kojoj grad gravitira i odakle se barem na filmskom nivou izvode svi međuodnosi. Iako se na marginama može nazrijeti konkretna problematika devastacije obale, pretjerane turistifikacije, ili je barem sami možemo učitati zahvaljujući poznavanju situacije, redatelj ostaje neutralan, prezentirajući stanje kakvo pronalazi neupućen promatrač. Bez zanimanja za strukturalne odnose koji determiniraju viđeno, zadovoljava se manje ambicioznim pristupom, zaustavljajući se prije u točki idealiziranja nego polemiziranja. Uzmemo li u obzir kako je jedan od aktivnih protagonista lokalni političar, onda je jasno da je propuštena prilika poentirati neke od dijeljenih teškoća, neovisno radilo se o problemu infrastrukture, opstrukcija od strane vlasti ili procesa privatizacije. Budući da je riječ o problemu koji nas globalno zahvaća, a čije se lokalne manifestacije direktno upliću u sve razine odnosa, posebno one prostorne, protagoniste to kao da pretjerano ne obilježava. Film će vjerojatno biti najzanimljiviji publici koju direktno adresira; grad koji je prepoznatljiviji kao ljetna kulisa zadobiva aktivnu ulogu, baš kao što njegovi stanovnici postaju filmski likovi. Sve ako svi segmenti i nisu do kraja iskorišteni, “Obalno šetalište” ipak ostaje crtica iz života u priobalju, u kojoj banalno i estetizirano, svakodnevno i univerzalno, ravnopravno supostoje, bez da ijedan aspekt preuzima primat.