Kvintet ovogodišnjih liburnijskih dokunet razgovora zatvara perspektivna hrvatska autorica Sara Jurinčić (Zadar, 1989.), koja se na nedavno završenom Sarajevo Film Festivalu okitila prestižnim “Srcem Sarajeva” za najbolji kratkometražni dokumentarni film. U Sarajevu je Sara predstavila svoj sophmore filmski uradak “Valerija” (Nomad Studio / Restart; 2023.), dok će na 21. Liburnia Film Festivalu njen eksperimentalno-dokumentarni film o intimnom susretu autorice i njenih pretkinja na jednom hrvatskom otoku – koje su za života imale običaj birati svoje nadgrobne fotografije – hrvatsku premijeru doživjeti sutra na 21. Liburnia Film Festivalu. Svjetska je, podsjetimo, upriličena u svibnju na uglednom Sheffield Doc/Festu.
Jurinčić je diplomirala na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a od 2009. godine bavi se istraživanjem fotografskog i filmskog medija kroz kolegije na Akademiji likovne umjetnosti i Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Njen filmsko-istraživački put, govori nam, krenuo je kroz eksperimentalni analogni film u roterdamskom W.O.R.M.-u – multimedijalnom aleternativnom kulturnom centru usmjerenom na eksperimentalnu umjetnost i novi medijski izričaj, te se nastavio kroz zagrebačku Klubviziju. Taj put je onda dodatno strukturiran kroz međunarodne radionice i u konačnici do nama poznatog terena, Restartove Škole dokumentarnog filma na kojem je snimila svoj zapaženi debi “3. rujna 2015.” (Restart / Škola dokumentarnog filma; 2018.).
“Često radim interdisciplinarno, jer mi takve suradnje otvaraju nove perspektive”, govori nam Sara i nastavlja: “Silno su mi u filmu važni prostor i taktilnost, njima gradim svoj filmski ritam te u tome uvijek polazim od sebe i osobnih iskustava. U filmskom procesu najviše me inspirira propitivanje granica, bilo da se radi o granicama medija, forme, narativa ili žanrovskim granicama. Zato se i u budućnosti vidim u hibridnim projektima.” Naša sugovornica je u početku razgovora nabrojala neke od svojih filmskih uzora – Vera Chytilova, Agnes Varda, Apichatpong Weerasethakul, Sergei Parajanov, Karpo Godina, David Cronenberg… – brzo se zaustavivši, svjesna da ih je teško navesti samo nekoliko.
Za razvoj projekata, govori nam, uvijek su joj ključni njene bliske kolegice i kolege, radi zajedničkih razgovora kroz početne faze. “Uzevši u obzir moju arhitektonsku struku, na početku koncepta važan mi je genius loci i njegovi layeri – to je uvijek jedna od polazišnih točaka. Mjesto s kojeg ljudi potječu i emocije koje osjećaju vezano uz taj specifični prostor”, ističe Jurinčić.
U filmu vidimo grob Vaše bake Valerije Fabulić, preminule 2019. godine. Koliko je njena smrt igrala ulogu pri nastanku ovog filma?
“Film ‘Valerija’ rezultat je višegodišnjeg istraživanja ženskih linija obiteljskih stabala, generacija mojih otočkih pretkinja te tradicionalnih rituala koji se često događaju na granici svjesnog i nesvjesnog. S mojom voljenom nanom Valerijom kao vodiljom, pričam priču o svojim otočankama. Nana i ja bile smo jako bilske, ona je bila predvodnica matrijahata u kojem sam odrasla, a učila sam od nje najviše na taktilnoj razini. Na taj način, bez mnogo riječi, naučila me kako se suočavati sa svijetom. Njen odlazak napravio je rascjep u svemu meni poznatom. Zato projekt prije svega počiva na procesu rastanka – na toj emociji sam gradila film.
“Iz tog razloga 2019. godine krenula sam istraživati pogrebne otočne rituale i ženske narative. Postavila sam naš klasični ritual na groblju kao intimno mjesto susreta sa ženama kojih više nema. Osim toga, proces rada na ovom projektu povezao me s genijalnim ženskim timom, koji mi je bio ogromna inspiracija. Pjesma ‘Vijek’ Olje Savičević Ivančević je glavna naracija filma, a Oljini savjeti i poticaj puno su mi značili za razvoj projekta. Legendarna Dunja Vejzović zaslužna je za izbor napjeva tradicionalne otočke glazbe ‘Ovo je naše najbolje’, dok je suradnja s talentiranom Martom Kolegom i ženskim zborom Fige dodala layer suvremene interpretacije rituala. Inspirativna Udruga žena Luzor koju vodi Vilma Jozić i sve generacije njenih članica povezale su me s rodnim mjestom, a producentica Vanja Jambrović davala mi je ogromnu podrška od prvog koraka projekta.”
Sinopsis “Valerije” navodi da je film “inspiriran portretima s otočkog groblja gdje je uobičajeno da žene i muškarci dok su još živi odlučuju o fotografiji koja će ih predstavljati na njihovom grobu nakon što umru.” O kojem se otoku radi i možete li nam približiti spomenuti običaj – radi li se možda o zdravijem prihvaćanju smrtnosti, pokušaja preuzimanja kontrole nad ultimativnom stvari koju ne možemo kontrolirati?
“Naglasak je bio na otoku Ugljanu s kojeg potječe moja obitelj, a projekt je vizualno krenuo od nadgrobnih portreta otočanki. Činjenica da mnoge od njih za života biraju svoju nadgrobnu fotografiju oduvijek me fascinirala. Za mene je to odraz čiste snage – kontrola koja ostaje čak i kad nas više fizički nema. Od toga sam počela stvarati vlastiti filmski vizual. Zanimali su me prije svega narativi svih tih žena prije mene, njihovi životi obilježeni izostankom muškaraca; većinom su bili pomorci ili odlazili na rad u Ameriku/Australiju, te se često nisu vraćali. Tako su nastajale samoodržive ženske obiteljske grane, koje su generacijama preživljavale noseći na leđima uloge oba roditelja – radnica, majki, poljodjelki, glava obitelji. Morale su se bez izbora nositi s kontrastnim ulogama, rijetko pronalazeći trenutke za sebe, kriomice ih provlačeći kroz ženske rituale. To je isklesalo moje žene. Postupak pretapanja s njihovim snažnim karakterima – divljim, tihim, nježnim, prkosnim… – za mene je značio naš intimni susret.
“Istražujući ove portrete shvatila sam da neke od žena pokopane u 98. godini života nose fotografiju iz svoje rane mladosti, neke iz zrelih godina, a neke iz duboke starosti. Osjećala sam poeziju svih tih izbora – sve ih smatram dirljivima, jer radi se o trenutku života kad osjećamo najveću snagu. Osim toga, često se bira i odjeća, krunica koju će držati u rukama te niz ostalih detalja. Primiti te upute bio je jako intiman trenutak za mene. Nekad se one prenose i godinama ranije, kad žene osjete da je vrijeme, kao i većina njihovih mediteranskih rođakinja.
“Smatram da to svakako dovodi do većeg prihvaćanja smrti, jer ona je kao tema u maloj otočkoj zajednici sveprisutna. Ideja zapada o starenju kao nečemu neprirodnom i nepoželjnom potpuno je iskrivljena i sramotno je da se toliko nameće ženama. Zato me kroz razvoj filma toliko zanimao tabu smrti i starenja. Važno je pričati o tome, jer se radi o prirodnim procesima koje ne bi trebalo tabuizirati. Ovim putem ih propitujem, dajući vizualnim narativima svojih otočanki mjesto na svojoj koži.”
Na koji način bismo trebali iščitavati posljednju četvrtinu filma? Ista donosi pretapanje – pretpostavljam – Vaših fotografija s onima preminulih žena? Iznimno, iznimno vizualno upečatljiva sekvenca, koju bi se opet vjerojatno dalo tumačiti na više različitih razina…
“Film je strukturiran na način da su ritam i taktilnost glavne narativne vodilje. Osjećam taj ritam kao genetski kod svih mojih žena. Pulsiranjem njihovih karaktera u zadnjoj sekvenci, dajem im prostor na svojoj koži i postavljam se u ulogu praznog platna. Za mene je to bilo suočavanje s njima, puštanje da kroz mene prođu – intimni proces žalovanja i suočavanja s njihovom – ali i svojom vlastitom smrtnosti. Ali i suočavanje s osobinama i teretima upisanim u sve nas, od kojih neke volimo, s drugima se borimo, dok neke uopće nisu naše nego se prenose kao prtljaga generacijama, bez da ih je itko ikad otvorio i pogledao unutra. Za mene je to bio osobni proces prihvaćanja cijelog tog niza nasljeđa i prtljage, što i konceptualno podcrtavam u nekoliko kadrova na groblju.
“Strukturno nas ritual na groblju postepeno vodi iz stvarnosti, sve dublje u podsvjesno, da bi do kraja filma prešli u potpuno intimni ne-prostor pretapanja generacija. Tu moram istaknuti da je proces rada na filmu s montažerom Tomislavom Stojanovićem i dizajnerom zvuka Jensom Christianom Bo Johansenom bio izniman – moja ideja je bila paralelno građenje zvuka i rezova, kako bi postigli specifičnu taktilnost i ritam. Pristali su na takav zahtjevniji proces rada i presretna sam radi toga! Tako smo izgradili poseban ritam filma, koji smo onda s Bornom Buljevićem finalno oblikovali, a njegov pristup zvuku dao je nove layere filmu.”
U “Valeriji” kroz niz krupnih kadrova vidimo mrave koji zapinju u medu? Možete li nam obrazložiti konkretno značenje istih?
“Česta zarobljenost žena u tradicionalnim ulogama nešto je na što sam svakako htjela obratiti pažnju. Koristila sam ove kadrove da bih to podcrtala, a osim toga oni se odnose i na preživljavanje otočanki u ranije spomenutom kontrastu povijesno nametnutih uloga. Prelazak u podsvjesno događa se postepeno, prvo disrupcijama stvarnosti na trajektu, koje su tu kao uvod u filmski postupak. Njime određujem jezik filma, a zatim ih je sve više i sve su konkretnije prema kraju, dok ulaskom u studijski prostor potpuno ne napustimo stvarnost.
“Dio tih podsvjesnih layera gradila sam kao asocijativni niz, koji za mene ima simboliku taktilnog učenja od mojih pretkinja. Naravno, i publika može viđeno interpretirati ovisno o vlastitom intimnom iskustvu i doživljaju. Smatram da su filmske rečenice koje ne ostavljaju određenu slobodu za interpretaciju često promašene. Layeri generacija i generacija žena prelamaju se i reflektiraju kroz naš ritual na groblju. Zato sam element refleksije željela naglasiti kao glavni vizualni ključ filma. To sam razrađivala s direktorom fotografije Ivanom Slipčevićem, dok su pri kraju projekta njegovi savjeti filmu dali key finish, uz one Igora Bezinovića i Nebojše Slijepčevića.”
“Valerija” je, ako se ne varam, Vaš drugi film? I onaj prvi, “3. rujna 2015.”, nastao za vrijeme Škole dokumentarnog filma, naginjao je eksperimentalnosti. Što Vas najviše privlači eksperimentalnom filmu i gdje u budućnosti vidite vlastitu filmsku karijeru?
“Točno tako, moji filmski korijeni su u eksperimentalnom filmu i za mene je on najuzbudljivija forma istraživanja. Osjećam ga kao mjesto slobode kojim propitujem granice. Fikcija, dokumentarno, animirano – to su sve alati kojima postavljamo pitanja i istražujemo odnose, značenja, ritam, mjesta. Ako postavimo prava pitanja, pokrećemo emocije. Trenutno počinjem raditi na svom prvom dugometražnom projektu, koji će se također baviti temom otoka i otočnosti. U filmskom smislu vidim se kako nastavljam istraživati kroz hibridne forme i silno me veseli raditi interdisciplinarno.”
Ne možemo za kraj ne spomenuti nagradu za najbolji kratkometražni film Sarajevo Film Festivala? Čestitke se s naše strane podrazumijevaju – kako ste doživjeli to cjelokupno sarajevsko-nagradno iskustvo?
“Iskreno sam presretna! ‘Srce Sarajeva’ je veliko filmsko priznanje, a dobiti glavnu nagradu u ovako snažnoj konkurenciji ogromna čast. Dojmovi se sliježu i tek polako shvaćam koliko će ona značiti za moje buduće projekte. Mislim da je najveća važnost u tome što nam kao mladim autorima daje vidljivost pri razvoju novih projekata, olakšava put do dobrih koprodukcija, fundinga i omogućava bolju vidljivost na festivalima. Osobno mi ova nagrada za ‘Valeriju’ puno znači jer je njome prepoznat moj konceptualni, prije svega eksperimentalni pristup, atipičan za dokumentarni film. Zato me posebno veseli da je žiri prepoznao kvalitetu projekta. Festival je ove godine bio baš inspirativan, industry program, izvrsni masterclassovi u sarajevskoj festivalskoj atmosferi… I za završetak, ‘Srce Sarajeva’ za ‘Valeriju’. Što reći osim – genijalno!”.