Hrvatski autor Ivan Grgur (Kopar, 1988.) na 21. Liburnia Film Festival dolazi sa svojim drugim karijernim filmom – njegov kratkometražni “Espi” (Eclectica, 2023.) na često humorističan, gorko-slatki način donosi priču o književniku i dramaturgu Espi Tomičiću, transrodnom muškarcu koji je upravo prošao kroz tranziciju. Grgura se, pak, sjećamo i s Restartove Škole dokumentarnog filma, na kojoj je snimio svoj dokumentarac “Sigurno mrtvi” iz 2019. godine. Prije filmskog zagriza, naš sugovornik je studirao komunikologiju i novinarstvo u Veneciji, Trstu i Lisabonu, a radio je i kao copywriter.
A još prije prije, Grgur je odrastajući u selu Juki pored Umaga živio u nekom svom svijetu mašte, pogledavši, govori nam, Tim Burtunovog “Batmana” 652 puta. Oduvijek je bio opsjednut filmom, ali mu se kao klincu iz tamo nekog sela realnijim činio posao astronauta nego filmskog scenarista ili redatelja. Ipak, ova priča nema tužan kraj, jer, evo, pričamo s čovjekom koji snima i nastavit će snimati (dokumentarne) filmove! Na studiju komunikologije i novinarstva u Lisabonu naučio je koristiti kameru i Adobe Premiere, shvativši da se ne radi o nuklearnoj fizici. Put ga je potom odveo u već spomenutu Školu dokumentarnog filma, tamo ubrzo došao do zaključka da je to-to i potom 2019. godine upisao MA režije dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Dokumentarni film “Espi” nastao je u sklopu serije “Kolaži o laži” Judite Gamulin i Nebojše Slijepčevića, točnije epizode koja se bavila dokumentarnim filmom. Kako bi se pokazalo da isti nije objektivni prikaz stvarnosti i kako različiti autorski pristupi mogu proizvesti različite istine, unutar epizode su troje autora – Sana Perić, Sara Simić i Ivan Grgur – dobili zadatak napraviti kratke portrete iste osobe – Espi Tomičića. U završnom televizijskom proizvodu bili su to segmenti od dvije-tri minute, ali su onda producentica Rea Rajčić, montažer Tomislav Stojanović i naš sugovornik zaključili kako imaju materijal za zasebni kratki film.
Na koji ste način pristupili izradi filma uzevši u obzir samu temu? S vizualne strane napravili ste odmak od klasičnih intervjua i opservacijskih kadrova, prema dinamičnijem izričaju poput kolažiranih ilustracija, začudnijih krupnih kadrova, odgovorima protagonista u offu…
“Prije početka snimanja, svatko od nas troje dobio je tematski okvir kojim bismo se trebali baviti unutar života Espi. Moj zadatak bio je proces promjene spola, što mi na prvu nije bila najdraža opcija. Iako jako zanimljiva tema, pitao sam se imam li legitimitet za bavljenje njome. Bojao sam se mogu li kao autor pridonijeti, ispričati nešto mrvicu drugačije od onoga već izrečenog u zadnje vrijeme; u smislu – tko sam ja da pričam o tranziciji, a dosad sam o tome čitao samo na internetu? Sve je to trajalo dok s Espi jedan dan nismo sjeli na kavu. Već nakon tri minute bilo mi je jasno da se radi o jednom od onih likove koje bi satima mogao slušati kako priča o bilo čemu, a kamoli o temi poput tranzicije. Došao sam do zaključka da baza mog cjelokupnog segmenta mora biti intervju u nekom obliku. Što je najbitnije, shvatio sam da mogu ispričati malo drugačiju perspektivu tranzicije. Najzanimljiviji dio cijele priče bili su mi jako detaljni opisi uspona, padova, strašnih, smiješnih, čudnih, iznenađujućih i frustrirajućih trenutaka o kojima se rijetko govori. Odlučio sam graditi film iz njih.
“S druge strane, što se tiče vizuala, kolaži tj. te stilizirane ilustracije, nešto su s čime sam se već igrao u svom prvom filmu ‘Sigurno mrtvi’. Radi produkcijskih okvira serije trebalo je smisliti nešto što ćemo moći brzo i kvalitetno izvesti, pa sam odlučio iskoristiti sličan postupak i nadograditi ga vizualima Espi. Inače, taj tip vizuala inspiriran je poznatim dizajnerskim magazinom ‘Toiletpaper’. Dok sam razmišljao može li tako nešto uopće funkcionirati u kontekstu audiovizualnog djela, naletio sam na spot za pjesmu ‘Zva’ću te’ benda ROLO, redatelja Rina Barbira, koji mi je pokazao da – može.”
Espi se u jednom trenutku prisjeća situacije iz prošlosti: u gluho doba noći djevojka ispred njega, koja se nervozno osvrće iza sebe, skenirajući moguću opasnost od Vašeg protagonista. Kao nekadašnjoj ženi dobro mu je poznat, govori u filmu, taj neugodan osjećaj. Baš pravo ljudsko, empatično zapažanje. Postoji li šansa da će “Espi” barem za promil senzibilizirati svog gledatelja za probleme transrodnih osoba?
“Uf, teško mi je odgovoriti na ovo pitanje. Neko vrijeme sam pokušavao složiti hibridni film od komentara na portalima i društvenim mrežama – toliko bizaran proces da sam malo izgubio vjeru u mogućnost senzibiliziranja javnosti za bilo što. S druge strane, naravno da se nadam da je isto moguće. Sebi sam uzeo za misiju da svakoj temi, koliko god ozbiljna bila, pristupim prvo na razigran i humorističan način. Naravno, koliko god je to moguće, jer vjerujem da se na taj način ljudi lakše vežu uz neku temu. Jednom kad publiku pridobiješ humorom, puno ih je lakše zadržati kad kreneš pričati o ozbiljnim stvarima. Mislim da smo to dobro napravili u ‘Espi’; mogu se samo nadati da će publika najprije pogledati film od početka do kraja, a onda i nekim promjenama.”
U “Espi” umjesto uobičajenog 16:9, koristite 4:3 format slike?
“Vidio sam da je to jako moderno i seksi pa sam odlučio ići s time. Šalim se. Najprije je kreativna odluka donesena u kontekstu epizode serije – kako bi razlikovnost među tri filma bila veća, odlučili smo da bi bilo dobro odabrati i drugi format slike. Kod mene se radilo o jako stiliziranom portretu, stoga se 4:3 format nametnuo kao dosta logičan izbor. Osim što 4:3 pridonosi vizualnoj stiliziranosti, njegova uskost stavlja likove u kadru u potpuni fokus. Za ‘Espi’ je to bilo bitno. Usto, kroz cijeli film Espi priča o svojoj prošlosti, koja se na neki način čini daleka, a 4:3 automatski daje taj neki nostalgični izgled.”
Kako Vam je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu?
“Na zadnjoj sam godini MA studija dokumentarne režije. Već sam trebao završiti, ali je diplomski film odužio sve. Mislim da je MA dokumentarne režije sjajno koncipiran – mentori Goran Dević, Tonći Gaćina i Igor Bezinović rade stvarno fantastičan posao i jako se trude. I da se razumijemo, to ne govorim samo zato što su mi još profesori (smijeh). Program je postavljen tako da s MA-a izađeš kao kompletni profesionalac koji će moći živjeti od filma. Nismo imali samo umjetničke predmete, već smo bavili i drugim stvarima – npr. Vanja Jambrović nas je učila kako svoje ideje uobličiti u projekte koji će imati mogućnost dobivanja financiranja, a s Nebojšom Slijepčevićem smo imali simulaciju rada na televizijskoj dokumentarnoj seriji. Osim toga, mentori non-stop traže povratne informacije od studenata, stvarno slušaju komentare i prema tome unaprjeđuju program. Najveća lekcija koju sam na ADU-u naučio vezano za dokumentarni film – najbolje scene događaju se kad stvari ne idu po planu, tj. uvijek nastavi snimati!”.
U postprodukciji se nalazi Vaš treći dokumentarni film, “Rade spašava turističku sezonu”?
“Joj. Kako to bude s dokumentarnim filmom, od trenutka prijave ‘Espi’ na Liburniju do danas, stvari su se dosta promijenile. Tako je odjednom ‘Rade’ trenutno dalje od završetka od mog diplomskog filma radnog naslova ‘Muški na otoku’. Rade je kućni majstor u umaškim turističkim apartmanima, s kojim sam proveo tri mjeseca u prvom valu korone 2020. godine. Film je trebao biti o turističkom radniku u koroni, kasnije sam shvatio da ima puno boljih priča za ispričati unutar snimljenog materijala, a sad se u stvarnosti dogodilo nekih novih pomaka. ‘Muški na otoku’ je pak priča o muškarcima s Dugog otoka i njihovim neuobičajenim pothvatima. Već više od godinu dana snimatelj Ivan Idžojtić, montažerka Dora Slakoper, producentica Lucija Perić i ja radimo na tome. Projekt je to na koji sam trenutno najviše fokusiran i koji me najviše veseli.”
Znači, u potpunosti se zahuktava doku-karijera Ivana Grgura?
“U međuvremenu sam pokrenuo još par dokumentarnih i igranih projekata. Cilj mi je baviti se filmom, rod nije bitan. Kod igranog filma volim kreativnu kontrolu koju nudi, a kod dokumentarnog je upravo suprotno – najuzbudljiviji dio je često apsolutni manjak ikakve kontrole. Najbitnije mi je da su ti filmovi onakvi kakve volim gledati – režijski razgirani i/li da imaju jake, višeslojne likove koji nas mogu provesti kroz cijeli vrtuljak emocija i otkriti nam neku novu perspektivu o svijetu oko nas. Filmove radim primarno za sebe i za publiku – želim da meni proces bude zanimljiv i izazovan, a da publika – ne samo osobe iz filmske industrije – na kraju stvarno želi taj film pogledati do kraja.”