Činjenica da javna televizija ispunjava svoju funkciju u našem je kontekstu prije slučajnost, no stvar kontinuiteta. Naravno, rezultat je to godina zanemarivanja potreba svih skupina gledatelja, odnosno dosezanja standarda komercijalnih programa kao izraza političkog oportunizma. Ciljano programsko urušavanje teško mogu ispraviti pojedini ustupci, ali makar i sporadične suradnje pridonose razvoju dokumentaristike, odnosno povezivanju autora i publike. Sadržaj koji u tom smislu nastaje zadovoljava programske pretpostavke javne televizije, a serijal poput onog Gorana Devića “65+” (Petnaesta umjetnost / HRT; 2016.) direktno se obraća zanemarenom dijelu populacije. Najveći su uspjeh zasigurno postigli “Betonski spavači” (Hulahop / HRT; 2016. – ) Saše Bana, zaogrnuvši jugoslavensko arhitektonsko naslijeđe u historijsku perspektivu uz čvrstu povezicu prema suvremenim apsurdima.
Najnovija serija proizašla iz koprodukcije s HRT-om je “Dobra ekonomija” (Pipser / HRT; 2022.) Đure Gavrana, a koja za cilj ima ispitati mogućnosti proširenja kapitalističkog načina poslovanja u modernom društvu, usmjerivši se na alternativne modele šire društvene dobrobiti. Projekt je predstavljen i na nedavnom ZagrebDoxu uz prateći panel, stoga možemo zaključiti o pokušaju ostvarivanja šire platforme za raspravu i uključivanje različite publike. Serija se počela prikazivati 6. travnja na Prvom programu HTV-a, a dosad su objavljene tri epizode od njih ukupno šest. Sama tema polazi od ideje održivog razvoja prema oblicima društvenog poduzetništva, a čiji se konkretni izrazi manifestiraju kroz tematske niše nekoliko epizoda, sve povezane okvirom promišljanja promjene ustaljenih praksi. Riječ je o mehanizmima poslovanja i izgradnje zajednice koji supostoje uz one dominantne, a kakvi se u Europi njeguju godinama, no u našem su slučaju, uslijed ekonomske nerazvijenosti, marginalizirani čak i u stručnim krugovima. Uzmemo li u obzir razinu prosječne građanske, političke, ekonomske ili ekološke svijesti, činjenica emitiranja serijala u prihvatljivom terminu na javnoj televiziji ima konkretnu edukacijsku komponentu, kojoj doprinosi pojednostavljenje kompleksne teme. Ustroj poslovanja koji se nasuprot iscrpljivanju resursa temelji na horizontalnom odlučivanju, poboljšanju uvjeta rada i uključivanju teže zapošljivih osoba, predstavlja manje prepoznate oblike djelovanja. Prikazivanjem alternative divljem kapitalizmu otvoreno izrabljivačkog tipa, propituje se teza unificiranosti sustava, pronalazeći prostore poboljšanja. Ujedno serija apelira na razvoj svijesti kako poslodavaca, tako i radnika o pripadajućim pravima.
Kroz šest epizoda, od kojih uvodna “Uvod u dobru ekonomiju” daje objašnjenje konteksta unutar kojeg protagonisti djeluju, u skladu s idejom održivosti uspostavlja se okvir alternativnih projekata izgrađenih na uvažavajućem odnosu subjekata i promišljanju društvenog konteksta. Riječ je o načinima poslovanja u tzv. društveno-solidarnoj ekonomiji, što uključuje širok dijapazon organizacija, od zadruga i malih obrta do tvrtki utemeljenih na ideji solidarnosti i vraćanja dijela proizvedenog viška vrijednosti zajednici. Kod nas međutim ne postoji zakonska regulativa koja prepoznaje koncept društvenog poduzetništva, stoga se zagovarački i edukacijski aspekti razvijaju spontano, suradnjom i međusobnim potpomaganjem aktera. Redom je riječ o organizacijama na razmeđu profitnog djelovanja i karakteristika vezanih uz neprofitni sektor. A da u srži proturječne tendencije mogu funkcionirati na dobrobit zajednice dokazuje socijalna zadruga Humana Nova, koja je reagirala na propast tekstilne industrije i implementirala principe proizvodnje zasnovane na ponovnoj uporabi iskorištenih materijala. Zapošljavajući istovremeno teško zapošljive osobe, mijenjaju klimu odnosa u široj zajednici.
Odredivši uopće moguće modele poslovanja, pri čemu je manje presudna organizacijska struktura, a više način na koji se poslovanje dugoročno organizira, što uključuje niz procedura manje šetnih za okoliš, odnosno servisna rješenja za probleme u kojima je sustav zakazao, Gavran kroz pet tematskih niša donosi primjere dobre prakse. Riječ je redom o efikasnom iskorištavanju potencijala otpada, traganju za alternativnom masovnom turizmu i odnosu prema hrani, odnosno novim trendovima u graditeljstvu i energetici. Ako nam se razgovor o npr. energetici dosad činio kompliciranim izvan stručnih krugova, taj se stav napokon pokazuje rezultatom monopola koji veliki sustavi imaju, ne samo nad sredstvima proizvodnje, već i pozadinskom retorikom. Serija plastično ocrtava tromost pomicanja političke moći na različite subjekte prema aktivnom sudjelovanju u društvenoj reprodukciji. Odabravši sudionike koji progovaraju odozdo, uzimajući u obzir perspektivu gledatelja, Gavran dinamiku ostvaruje ritmičnom smjenom intervjua i primjera u praksi. Budući da je riječ o informativnom dokumentarcu, svaka suvišna intervencija pomaknula bi naglasak s bitnog; specifičan pristup koji dijelove povezuje u cjelinu, očituje se kroz identičnu uvodnu prezentaciju sugovornika i zadržavanje na ekspresiji ili poentiranju izrečenih teza u odjavi.
Pojedine epizode poput “Turizma” i “Otpada” aktualne su teme na koje kao društvo ne iznalazimo adekvatne odgovore – Gavran nas vodi u istraživanje sustavnih problema, političke nebrige i pojedinačnih doprinosa. Manje je poznato da su neke lokalne zajednice udruživanjem više subjekata postigle ciljeve kojima se teži na nacionalnoj razini. Sredine poput Krka, Čakovca ili Preloga uredile su sustav odvajanja i odlaganja otpada kroz neprekidni razgovor i suradnju s građanima, koja se ne zasniva na represiji. U svakoj epizodi na isti način polazi od pojedinačnog doprinosa aktera, radilo se o javnoj upravi, privatnim poduzećima ili njihovom zajedničkom djelovanju, da bi gledatelj stekao svijest o značenju čak i minimalnih pomaka.
Epizoda “Turizam” donosi historijat povijesnog razvoja, različitog u pojedinim sredinama s naglaskom na uzurpaciju svakog prostora uslijed masovne turistifikacije. Ipak, u potrazi za inovativnijim pristupima u turizmu ne možemo zanemariti tezu koju iznosi arhitekt Nikola Bašić, da su svi oblici turističkog rasta i dalje rast unutar kapitalističkih okvira, što znači da neminovno podržavaju daljnju devastaciju i konzumerizam. Analiziramo li pojedine primjere iz epizode, a koji brigu za okoliš, održivost i inzistiranje na takozvanom prirodnom življenju promoviraju kroz nove oblike turističke ponude, uočit ćemo manje otvorenu, ali ništa manje po društveno tkivo razornu kapitalističku aproprijaciju. Osim što čitavi prostori postaju zatvoreni za dio građana, teško je ne uvidjeti nakaradnost ideja poput kućica na drveću, a koje se otkrivaju kao naličje istog sistema.
Protagonisti koji se pojavljuju u seriji “Dobra ekonomija” ne progovaraju iz iste vizure, već nehotice dokazuju da sustav uzurpira progresivnu ideju i pod krinkom osviještenog pokreta promovira nejednakost, izazivajući čak i krivnju kod svih koji su iz samoodrživog kruga izbačeni.
Negativni trendovi najvidljiviji su u epizodi “Graditeljstvo”, koja se manje bavi prokazivanjem praksi problematičnih za širu ekološku sliku, a više protagonistima, koji možda jesu stručnjaci u području novih građevinskih koncepata, ali isto su tako socioekonomski odvojeni od široke baze građana. Na taj način svjedočimo oblikovanju novih elitizama, zatvorenih svima bez pristupa obrazovanju, dobro plaćenim poslovima i uopće mogućnosti podređivanja života osmišljavanju kvalitetnijeg stanovanja. Dijelom se iste tendencije prebacivanja odgovornosti na krajnjeg korisnika uočavaju u epizodama “Hrana” i “Energetika”. Doduše u “Hrani”, jedan od sugovornika Marko Kozjak to detektira, ali i dalje se, kao i u pitanju obnovljivih izvora energije govori o relacijama kakve u osiromašenom društvu nisu realne, a pritisak se sa sustava javne vlasti i inzistiranja na osiguranju jednakih mogućnosti prema daljnjoj zajedničkoj kvaliteti življenja, prebacuje na pojedinca. Pritom su priče o investiranju desetaka tisuća eura, koje će nam se međutim isplatiti u sljedećih pedeset godina, ne samo uvredljive, već razotkrivaju tipično kapitalistički tretman novca kao vrijednosti po sebi.
Na kraju, navedena proturječja otkrivaju posljedice inherentne sustavu, a to znači da kapitalizam prakse prisvaja i modificira u skladu sa svojom logikom. Društveno korisne ideje preobrću se u vlastitu suprotnost i zadivljujućom lakoćom pretvaraju u utočišta odabranih, pri čemu je jasno da sustav utemeljen na nejednakosti ne može nadići osnovnu pretpostavku vlastita funkcioniranja. Naravno da su ideje povezivanja građana i lokalnih uzgajivača hrane korisne, baš kao i promoviranje alternativnog uzgoja i ponašanja. No, protagonisti koji se pojavljuju u seriji “Dobra ekonomija” ne progovaraju iz iste vizure, već nehotice dokazuju da sustav uzurpira progresivnu ideju i pod krinkom osviještenog pokreta promovira nejednakost, izazivajući čak i krivnju kod svih koji su iz samoodrživog kruga izbačeni.