Jasmina Beširević jedina je hrvatska filmašica koja na ovogodišnjem, 19. ZagrebDoxu u konkurenciji, Regionalnoj, kao redateljica i scenaristica, potpisuje dva filma. Samostalnu “Linu” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2023.) i nesamostalnu “Tilu”, prvu, devetminutnu epizodu cjelovečernjeg omnibusa “Osam poglavlja” (ADU, 2022.) što ga režiraše osmero redatelja. U dosadašnjem, nevelikom studentsko-neprofesijskom, početnom filmskoautorskom predstavljanju nedavno na ADU u Zagrebu diplomirane redateljice (usmjerenje dokumentarni film), prepoznatljivo se ocrtava jedna tematska nit – zanimanje za djecu i razvrgnute brakove. Oblikovanju takvog profila pridonose i ova dva kratka slikopisa čije su protagonistice mlađe osnovnoškolke, jedna od njih nedvojbeno iz obitelji razvedenih roditelja, druga moguće.
Na 17. ZagrebDoxu, prisjetimo se, prikazan je autoričin kratki film “Sad sam ja Irena” (ADU, 2021.), koji se usredotočio na raspad kratkoga braka para koji je za burnoga razdoblja nesuglasica dobio i dijete. U svojevrsnom rekonstrukcijskom igrokazu dijagnostičko psihoterapijske tehnike psihodrame, naslovna, sad razvedena Irena nastojala je, u dijalogu s neviđenom i neidentificiranom ženskom osobom iza, pored kamere, predstaviti svoje viđenje tadašnje nepodnošljive joj bračne situacije. Zahvaljujući, dakako, redateljskoj umješnosti, kao i upečatljivoj predanosti protagonistice, “Sad sam ja Irena” nadao se jednim od filmova što se čvršće zadržavaju u sjećanju.
Njezin nešto stariji film “All Good Things” (2017), ostvaren u sklopu Restartove Škole dokumentarnog filma, prikazao je šarmantnu sličicu iz veze autoričine majke s muškarcem s kojim se viđa tek povremeno, zabilježenu tijekom nekoliko dana provedenih obiteljski, za božićnih praznika. U njemu kao protagonistica sudjeluje i filmašica, odrasla djevojka s mnogim pitanjima i nezadovoljstvima vezanima uz odnos svoje majke i simpatičnog Amerikanca koji traje desetljećima, otprije Jasminina rođenja. Njezin biološki otac se ne spominje.
Ovogodišnja “Lina” nastoji, što jednostavnije, prikazati nekoliko dana u životu devetogodišnje Line, koja živi s majkom, u moderno uređenom, vidno dobro održavanom stanu, u odnosu ljubavi i razumijevanja, brižnosti i privrženosti. Beširević sama snima običnu svakodnevicu u kojoj trenutačno nema osobitih dnevnih zadataka, već se druži, praznuje, planduje, biva. Vade se božićni ukrasi, jede se, gleda se televizija. Međusobna dragost majke i kćeri je osjetna, situacije su obične, zatečene, svagdanske, no ipak je jasno da je prisutna i treća osoba (ako ne i još koja), filmašica, uljez u privatnost, dobrom voljom prihvaćeno, ali ipak strano tijelo što narušava posvemašnju opuštenost i prirodnost. Većina nas će se, zar ne, i nenamjerno ponašati donekle, barem malkice drukčije pred ovom nego pred onom osobom, u ovom nego u onom krugu jer, ako ništa drugo, recimo to tako, energija između dvije jedinke drukčija je nego između tri. Učini se katkad da protagonistice ipak malo glume same sebe, možda i uz nakanu samopredstavljanja javnosti u željenom svjetlu. Lina nerijetko i gleda u kameru, a čak se i obrati Jasmini imenom, podsjećajući na nešto što su se prije dogovorili. Nisu to mane, ni greške, niti se nehotice omaklo – u privatnost četiri zida teško je ući s kamerom (makar i mobitelskom), a da taj ukorak ne utječe na ponašanje snimanih. Utoliko su signali filmaša o vlastitoj nazočnosti dobrodošli prinosi istinitosti i iskrenosti.
U “Lini” se, dakle, ne sudi, ne tumači, ne procjenjuje, ne važe, samo se prikazuje. Ako i mrvicu hinjeno, ipak uvjerljivo i vjerodostojno.
Lini, međutim, slijedi sedam božićnih dana kod tate, dok će majka otputovati na Bali. Tatu se ne kudi, niti mu se što zamjera, no djevojčica naprosto želi biti s mamom. Sve se doima uredno, uljuđeno, civilizirano organizirano, zadovoljavajuće situirano (materijalno i društveno), nema agresije, optužbi, sugestija o tomu da je netko nečemu kriv, netko dobar, a netko loš, ali djevojčica, izgleda, trpi. Kod tate, koliko vidimo, posve zadovoljavajuće druženje oca i djeteta, no u njegovu stanu snima se znatno kraće. Želi li se time nešto reći ili bje pitanje organizacije i voljkosti? Ponovno s majkom, sreća i zadovoljstvo. U “Lini” se, dakle, ne sudi, ne tumači, ne procjenjuje, ne važe, samo se prikazuje. Ako i mrvicu hinjeno, ipak uvjerljivo i vjerodostojno. Taj i taj isječak, konkretan, specifičan, vjerojatno i široko primjenjiv, pars pro toto. Netko će se zacijelo požaliti zbog neupuštanja u slikanje širih okolnosti – u dvadesetak minuta bezbolno bi stalo i pokoji dodatan uvid, smatrat će takav gledatelj. Jamačno bi, ali onda bi to bio drugi film, a ne ovaj minimalističkoga izbora koji nosi druge vrline, možda ponajviše poćut zalaska u intimu. Ne, doduše, preduboku, preintimnu, već onu iz područja doličnosti, kakvoj bi mogao svjedočiti češći kućni gost. Poćut makar koliko iluzoran, no svaki je filmski kadar, zar ne, a kamoli više unizanih, ionako nekakva iluzija. Minimalistički je izgrađena i “Tila” iz rečenih “Osam poglavlja”, u kojoj se gledatelju lako može učiniti da naslovna djevojčica, godina približnih Lininima, vrijeme s ocem provodi prigodno, jer roditelji vjerojatno nisu zajedno. Bili u tom pogledu zavarani ili ne, posrijedi je prigušeno živa minijatura kojom se privlačno taru zrnca namještenog s nepatvoreno autentičnim i koja nježno postavlja pitanja o tomu što su odgoj, bliskost, predanost, povjerenje, zajedništvo, pojmovi blisko vezani uz odrastanje i obiteljske odnose.