U svojem višestruko nagrađivanom dokumentarcu i pobjedniku prošlogodišnje IDFA-e, “Apolonia, Apolonia” (2022), danska redateljica Lea Glob pruža intiman i iznimno iznijansiran portret mlade francuske umjetnice u usponu Apolonije Sokol, vjerno prateći te pomno dokumentirajući njezin život u periodu od trinaest godina. Lea Glob prethodno je surežirala filmove “Olmo & the Seagull” (2015) te “Venus” (2016), koji iznosi ženski pogled na seksualnost te diskusiju o identitetima. Sličnom je tematskom linijom autorica očito bila vođena i u samostalnom projektu, koji je u konačnici iznjedrio i njezin prvi samostalni dugometražni dokumentarac, “Apolonia, Apolonia”.
Prodorna snaga i posebnost onih dokumentarnih filma koji u epskom pothvatu godinama strpljivo tretiraju svoj subjekt, u prvom redu leži u otvorenosti ka potentnosti samog života i njegovoj nepredvidivoj događajnosti. Dopuštajući upravo dimenziji vremena da magično odigra svoj lik i ulogu – ono često postaje katalizator za sve ostale likove ili pak u sebi nosi već pripremljen scenarij kojeg samo treba pažljivo osluškivati. Spomenuti proces, čini se, neminovno zahtijeva od autora da donekle posveti vlastiti život djelu, ispreplićući svoje puteve s protagonistom i poistovjećujući svoje očište s objektivom kamere. U recentnoj međunarodnoj dokumentaristici, svakako se istaknuo dokumentarni film “U procijepu” / “Minding the Gap” (Bing Liu, 2018.) u kojem redatelj prati svoje protagoniste, bilježi njihovo (i svoje) odrastanje postepeno zahvaćajući ostale teme u koje ih kamera spontano uranja ne bivajući ih isprva ni svjestan. U sferi igranog filma tom se praksom koja se proteže desetljećima, vodio se i, primjerice, “Boyhood” (2014) Richarda Linkatera s namjerom da njegov glavni lik odrasta na ekranu.
Iako Glob nije ni približno jedina koja je prisvojila takav pristup, kao ni jedina koja se bori za određene vrijednosti svojim odabirom tematike poput pozicije žena u društvu i opstajanje u muškom svijetu, sastajanje svih elemenata koji čine ovaj film ono je gdje se ogleda njegova briljantnost – od iznimne filmičnosti njegove protagonistice i njezina nefiltriranog, osebujnog karaktera koji svojom neposrednošću osvaja na prvu, do čitavog spektra centralnih i sporednih motiva kao i konačnog sažimanja i sjajne montaže ogromne količine snimljenog materijala.
Autoricu je isprva privukla aspiracija Apolonije, studentice na jednoj od najprestižnijih europskih umjetničkih akademija, pariškom Beaux-Arts, da postane priznata slikarica, ali još više njezina pozadinska životna priča i podrijetlo. Naime, kao dijete umjetnika boema s imigrantskom prošlosti koji su osnovali i vodili nezavisno kazalište u Parizu u oronuloj, prenamijenjenoj zgradi, Apolonia je praktički odrasla okružena umjetnošću i umjetničkim krugovima. Nakon razilaženja i iseljavanja njenih roditelja, Apolonia pretvara kazalište u improvizirano prenoćište i središte okupljanja za razne prijatelje, kolege umjetnike i ukrajinske feminističke aktivistice, tražiteljice azila, od kojih se jedna, Oksana Šačko, trajno useljava i ostavlja specifičan trag u njenom životu. Često poistovjećujući sebe s tim prostorom, nastavlja ga smatrati jedinim domom, čak i kada im bude naposljetku oduzet s obzirom na to da ga nikad nisu pravno posjedovali. Pritom, prostori za koje Apolonia veže svoj identitet ujedno reflektiraju i borbu za pronalaskom same sebe i uspostavljanjem svoje pozicije u umjetničkom svijetu.
Glavni forte filma “Apolonia, Apolonia” sadržan je ponajviše u njegovoj slojevitosti, progovarajući kako o umjetnosti, majčinstvu, seksualnosti, ljubavi i tjelesnosti, tako i o tome kako izgleda današnja ekonomska stvarnost milenijalaca boema.
U potrazi za profesionalnim i privatnim identitetom i nadi za uspjehom, Apolonia odlazi u SAD, a kada ju bogati kolekcionar otkupljuje i financira s uvjetom isporuke deset slika mjesečno, otvaraju se brojna pitanja koja osvjetljavaju kvaku 22 industrijskog aspekta umjetničkog zvanja i sustava – da bi uspio, autor se mora znati prodati i žrtvovati neke ideale, ali kako producirati konkurentne, kvalitetne radove eliminirajući te iste ideale i organsku autentičnost? Film kroz to prikazuje centralni konflikt, Apolonijinu agoniju – kako istovremeno uspjeti, a ne prodati dušu te i dalje utjelovljivati poželjne atribute umjetnika – nekoga tko se bori za vrijednosti i mijenja svijet? Gledište da se autor mora prilagoditi kako ga ne bi spalili na lomači uznemirujući je gradivni materijal u procesu nastojanja zadobivanja priznanja i validacije, u kojem su talentirane individue pune potencijala često prepuštene na milost i nemilost umjetničke kritike i pokroviteljstva predvođenima muškarcima.
Iako se “Apolonia, Apolonia” prvenstveno bavi svojom istoimenom junakinjom, iznova spremnom propustiti kameru kroz sve pore i pukotine svog privatnog života, Glob kroz proces snimanja pronalazi odraze sebe, utkavši vlastiti feministički pogled i vlastito iskustvo kao kreatorice te još više žene i majke. Redateljičina naklonjenost i fasciniranost Apolonijom, očitovanom i u učestalim krupnim te blizim kadrovima koji u fokus postavljaju upravo protagonističino ekspresivno lice, postepeno prerasta u emotivnu vezu u kojoj obje postaju gotovo ravnopravni likovi, svjedoci i analitičari komadića života koje su dijelile, ali i društva koje su nastojale mijenjati. Također, Apolonijina srodna duša, aktivistica Oksana, postavljena je kao treća figura u filmskom trokutu snažnih, inteligentnih žena umjetnica koje se u svojoj sprezi konstantno podržavaju, preispituju i djeluju jedna na drugu.
Film problematizira nemilosrdnu stvarnost umjetnosti koja ne može opstati bez naručitelja, pokrovitelja, biznismena i investitora. S njome se svakodnevno susrećući, Apolonia se ustrajno suprotstavlja duboko usađenim konceptima heteronormativnosti, ženske stereotipizacije i objektivizacije, a njezina borba se transponira u odnos s drugima te s vlastitim tijelom i kreacijom, kao i kroz odluke s kojima je mlada odrasla žena suočena, poput odluke o osnivanju obitelji. Međutim, Lea Golb, za razliku od određenih dokumentaraca koji osuđuju društvo i uz beskonačne nekonstruktivne lamentacije ne nude nijednu svijetlu točku optimizma, prilaže i dokaz da je promjena u društvu moguća, ne samo kroz Apolonijin primjer probijanja u umjetnosti već kroz, primjerice, neočekivan komentar njezine bake koja joj je, iako je odrasla u patrijarhalnoj sredini, pružila podršku u odabiru da se ne skrasi.
Glavni forte filma “Apolonia, Apolonia” sadržan je ponajviše u njegovoj slojevitosti, progovarajući kako o umjetnosti, majčinstvu, seksualnosti, ljubavi i tjelesnosti, tako i o tome kako izgleda današnja ekonomska stvarnost milenijalaca boema. Redateljičinim riječima, lutajući motiv se vječno transformirao i pretakao, čas iz lika na djelo pa na drugog lika, dok je zapravo čitavo vrijeme bio okrenut ka životu kao takvom. Povremena autoričina pozadinska naracija u modusu iznošenja svojih misli poput osvrta i rezimea iz dnevnika, prema završnici nosi zaokruženje univerzalnošću poruke o životu koje je, iako pod opasnošću da zađe u klišej, ipak nastupilo kao liričan finalni podsjetnik na to da smo pravi značaj i značenje trenutka ili perioda u stanju pojmiti tek nakon što on prođe.