19. ZagrebDox: “Dosje Labudović: Nesvrstani” i “Dosje Labudović: Filmske gerile” – Od ne-teme do teme

Pojam izgubljenog filma, nerijetko činjeničan, nosi i svojevrsnu auru romantične intrige, uglavnom budeći zamisao o tomu kako je baš taj izgubljeni film kakav velebni remek koji, hude li sudbe, nikad više nećemo vidjeti. Neki izgubljeni, zagubljeni, nelocirani filmovi, vremenom se, uz upornost zainteresiranog tragača, ipak pronađu na kakvom tavanu, u podrumu, izgubljenom-nađenom hotela, kolodvora i sl., pa i neoznačeni u filmskom arhivu… A tada se počesto možemo uvjeriti da, pravo rečeno, baš i nije riječ o osobitoj umjetničkoj vrijednosti. Ima, međutim, i slučajeva u kojima su izgubljeni filmovi posve neizgubljeni. Nalaze se, recimo, u nekom uglednom državnom arhivu, uredno zbrinuti, identificirani, označeni i evidentirani. Samo što to nije općepoznato, pa oni koji ih eventualno traže ne raspolažu tom informacijom. Slično, primjerice, tomu kako su američki kontinenti postojali ondje gdje jesu i njihovim je žiteljima bilo posve samorazumljivo da je posrijedi tlo na kojemu žive, no kad su na nj naišli Europljani, proglašeno je otkriće nove zemlje, pa se i danas, unatoč već višedesetljetnom pritisku tzv. političke korektnosti, uobičajeno rabi fraza da je Kolumbo otkrio Ameriku. Izostavljajući, neće biti slučajno, ključni nastavak rečenice, da ju je, zar ne, otkrio Europljanima.

U povijesti hrvatske kinematografije, jedan od zanimljivijih pothvata u tom području odigrao se početkom stoljeća, kada je snimatelj, ali i marni povjesničar i istraživač filmske baštine Enes Midžić došao do uistinu važnog nam otkrića. Godine 2005.-2006. u Francuskoj je, u arhivu Fondacije braće Lumière pronašao sedam filmova koje je Alexandre Promio, snimatelj Lumierèovih, 1898. g. zabilježio u Šibeniku i u Puli, što su najstariji sačuvani filmski zapisi nastali na tlu Hrvatske. Dotad za njih nismo znali. Prije Midžićeva pronalaska rečenih snimki, a on to i sam navodi (među inime, u knjizi “Živuće fotografije i pokretne slike – razvoj kinematografske tehnike”; Školska knjiga, Zagreb, 2009.), one su bile posve uredno arhivirane, štoviše i javno prikazivane. No ne kod nas, nego negdje u bijelom svijetu. U Francuskoj. I Francuzi su, baš kao i gledatelji tih filmova, znali da je riječ o snimkama nastalima na hrvatskome tlu, no očito nisu – a, mogli bismo pomisliti, zašto i bi – imali potrebu o tomu posebno obavijestiti Hrvate. Midžićevo predano, marljivo i pomno istraživanje rezultiralo je time da smo i mi, napokon, došli do te informacije.

U arhivu i danas vrlo funkcionalne Republičke ustanove Filmske novosti u Beogradu u Srbiji, čuva se petnaest milijuna metara filmske vrpce koji predstavljaju povijest i kulturno naslijeđe ne samo bivše Jugoslavije nego i cijelog svijeta, što Filmske novosti svrstava među najznačajnije arhive tog tipa u Europi. Institucija je osnovana krajem 1944., na inicijativu Josipa Broza Tita, tad vrhovnog zapovjednika Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, predsjednika privremene vlade nove Jugoslavije i maršala Jugoslavije, poslije i doživotnog predsjednika države, sa zadatkom snimanja, prikupljanja i arhiviranja informativnih filmova i drugih materijala o razvoju zemlje. Do 1989. su, uz ostalo, redovito, u tjednom ritmu, proizvodili informativni žurnal “Filmske novosti”, koji se prikazivao u kinima prije projekcija glavnog programa.

I u arhivu Filmskih novosti se, dakako, nalazi mnogo snimki što su prikazane tek nekoliko puta, posljednji put i prije mnogo desetljeća, kao i nekih koje nikad nisu izišle pred oči javnosti. Ne zbog nekog konspirativnog djelovanja, nego iz praktičnih razloga, kao viškovi onomu što se iz snimljenoga naumilo oblikovati, jer tzv. sirovog je materijala uvijek više od onoga koji ulazi u djelo. Među inima, u Filmskim su novostima pohranjene i vrpce što ih je snimio Stevan Labudović (1926.-  2017.), čovjek kojeg se smatra osobnim Titovim snimateljem i koji je, primjerice, brodom “Galeb” obišao svijet na maršalovim putovanjima što gradiše pokret nesvrstanih. Ovaj je osobno izabrao pouzdanog profesionalca Labudovića da bude snimatelj borbe prijateljskog Alžira za nezavisnost, te je on u toj zemlji tim zadatkom boravio od 1959. do 1962.

Ostvarenjem ova dva filma, Mila Turajlić je Labudovićeve arhivske materijale iz Filmskih novosti i ono što su dokumentirali izvukla iz zasjenka ne-teme i učinila ih temom. Barem nakratko i barem u određenim krugovima.

Filmašica Mila Turajlić, rođena i odrasla u Beogradu, školovana u Beogradu, Londonu i Parizu, danas s adresama u Beogradu i Parizu, svoja je dva nova slikopisa, diptih “Dosje Labudović: Nesvrstani” (Poppy Pictures / Survivance / Restart / Kino; 2022.) i “Dosje Labudović: Filmske gerile” (Poppy Pictures / Survivance / Restart / Kino; 2022.) izgradila upravo oko Labudovićeva djela ostvarenog u Filmskim novostima, otkrivajući ga – samoj sebi i 21. stoljeću. Jer, iako je njegov rad u Filmskim novostima prirodom stvari bio svojedobno itekako gledan, a Stevan Labudović u svom okruženju i poduzeću itekako cijenjen, istom tom prirodom stvari on osobno nije bio široko poznat, naprosto zato što je svoje neosporno umijeće i dar posvetio djelovanju u kinematografskom krilu u kojem se više-manje zadržava anonimnost, čiji djelatnici ne privlače svjetla medijskih reflektora.

Gledajući tucete kutija s Labudovićevim alžirskim filmskim vrpcama u arhivu Filmskih novosti, Mila Turajlić malne dječje začuđeno pita: “I za to nitko ne zna?!”, podrazumijevajući pritom i (ne)znanje o jugoslavenskom i snimateljevu djelovanju te vrste u Alžiru. Praktična i pragmatična šefica arhive Jovana Kesić odgovara da nije riječ o nekakvoj tajni ili skrivenom, neznanom, od očiju javnosti zavjerenički uklonjenom blagu, nego da postojanje tog materijala naprosto “nije tema”. Za nj se dosad jednostavno nitko nije osobitije zainteresirao. Da jest, nitko mu, kao ni sad Mili Turajlić, ne bi branio, već bi mu štoviše, kao i njoj, profesionalno omogućili da pregleda, prouči i eventualno iskoristi ono što želi. Uostalom, majstorstvo zanata Stevana Labudovića i njegova alžirska dionica nisu u nas bili ni previđeni ni nezapaženi: u “Filmskoj enciklopediji” (JLZ Miroslav Krleža, Zagreb; 1986.-1990., od 2019. dostupna i internetski) – ima li temeljnijeg mjesta gdje bi se informacije mogle zabilježiti? – nalazi se tekst o Labudoviću, koji enciklopedijski sažeto i jasno daje sve osnovne podatke.

Mila Turajlić te je filmove snimala godinama, družeći se i razgovarajući i sa samim Labudovićem, simpatičnim, dobrodržećim umirovljenikom koji se prisjeća šarmantno, pomalo nestašno i ležerno, odajući dojam čovjeka zadovoljnoga svojim životnim i profesionalnim putem, ponosnoga na vlastiti rad, no bez poriva da ga hvali ili koga uvjerava u njegovu ili vlastitu važnost. Prikazuju se filmom Mile Turajlić crno-bijele Labudovićeve snimke, današnji razgovori, šetnje i putovanja s njim, vršljanja i češljanja arhiva, susreti filmašice – sve je snimala sama – s još živim sudionicima Labudovićevih reporterskih pustolovina diljem svijeta.

“Dosje Labudović: Filmske gerile”

“Dosje Labudović: Nesvrstani” – koji se na ZagrebDoxu prikazuje u natjecateljskom Regionalnom programu – polazi od godine 1961., kada je u Beogradu održana prva konferencija nesvrstanih država s dvadesetpet predstavnika zemalja tog opredjeljenja diljem zemaljske kugle. “Tijekom šest dana u rujnu 1961., moj grad bio je centar Trećeg svijeta”, govori Mila Turajlić povrh arhivskih snimaka što bilježiše veliki događaj. Iz tog izvorišta “Dosje Labudović: Nesvrstani” odvijat će se u razmjerno opuštenom istraživanju, putovanju koje će se sad činiti kao film o Titu i nesvrstanima, sad kao film o Filmskim novostima, sad kao film o Labudoviću tada i poslije, sad kao film o profesionalnoj predanosti i strasti filmaša, sad kao film o životu onda i danas, sad kao film o pretraživanju filmskih arhiva, sad kao film o mogućnostima interpretacije dokumentarnog filmskog materijala u raznim, čak oprečnim (ideološkim) ključevima… Cjelina kao da prolazi u traženju, pipanju, načimanju, otškrinjavanju tema i putova, zalazeći i zagledajući u mnoge grane, izdanke, ogranke i zakutke koji se ukazuju u širokom prostranstvu mogućnosti, pri čemu se katkad može učiniti da nedostaje autorske usredotočenosti i odlučnijeg opredjeljenja, izbora ovoga ili onoga. “Dosje Labudović: Nesvrstani”, međutim, i jest film traženja samoga sebe i neskrivenoga oblikovanja u nastanku – radovi u tijeku – što nedvojbeno obiluje privlačnostima i uzbudljivim neočekivanostima, a implicitno sugerira i iluzornost zamisli da se jednim cjelovečernjim slikopisom cjelovito može obuhvatiti iole zahtjevniji, što znači i neizostavno vrlo složen odsječak života.

Iz mnogih tematskih žarišta toga filma, dojam je, mogao bi se ostvariti po zanimljiv zaseban cjelovečernji film, a jedan od njih je doista i iznikao: “Dosje Labudović: Filmske gerile” – na ZagrebDoxu u pratećem programu “Posebne projekcije” – izveden u razmjerno sličnom duhu lutanja, usmjeren je na Labudovićevo alžirsko filmovanje, koje mu je u Alžiru, kao “snimatelju revolucije” donijelo više vojnih i državnih počasti, uz ostalo i Orden za nacionalne zasluge (La médaille du Mérite national), kojim ga je 2012. odlikovao tadašnji predsjednik države Abdelaziz Bouteflika.

Ostvarenjem ova dva filma, što uspješno funkcioniraju i svaki za sebe i kao diptih, a čak i u sprezi s njezinim prethodnim cjelovečernjim dokumentarnim filmovima, “Cinema Komunisto” (2010) i “Druga strana svega” (2017) koji su se također bavili odnosom samoupravno socijalističke prošlosti i (post)tranzicijske sadašnjosti na prostorima (bivše) SFR Jugoslavije, Mila Turajlić je Labudovićeve arhivske materijale iz Filmskih novosti i ono što su dokumentirali izvukla iz zasjenka ne-teme i učinila ih temom. Barem nakratko i barem u određenim krugovima.