Pojavom društvenih mreža potpuno se promijenio naš pogled na privatnost, dijeljenje osobnih trenutaka i općenito interakciju s okolinom. Nisu netragom nestali površni statusni simboli poput odjeće koju nosimo ili automobila koje vozimo, ali su jednaku važnost preuzeli i naši osobni društveno-mrežni avatari kao eskapistički rezervati života kakve bi željeli voditi, tijela kakva bi željeli (barem virtualno) isklesati, osobnosti koje bi voljeli posjedovati. Broj lajkova povećavao je našu tržišnu vrijednost među okolinom, a nama osobno ubrizgavao taštinski fiks veće hijerarhijske važnosti u odnosu na nesretnike s dna kace koji se savršenim tenom ili velikom guzicom nisu izborili za svoj postotak svjetla reflektora. Kako je s godinama rastao, bolje rečeno metastazirao fenomen društvenih mreža, tako su brendovi i marketinške tvrtke brzo pohvatale novi smjer tržišta, odnosno načine na koji će svoje proizvode lakše, učinkovitije i često jeftinije proturiti do konačnog kupca. Mlađim generacijama u smislu kupovanja proizvoda i općenito celeb-fascinacije, mnogo manje nego ikad prije u povijesti značile su poruke nedodirljivih show-biz zvijezda; jesu, puno više, pak, riječi njihovih vršnjaka, s jednakim problemima i strahovima, osobama koje barem preko virtualnih ekrana nude utjehu, prijateljstvo, komunikaciju… Nekima od ovih ljudi (bilo preko YouTubea, Instagrama, Twittera…) ovo online prisustvo postalo je punokvrni posao, kojeg će do velikih financijskih visina dovući upravo njihovi vjerni sljedbenici, bilo kroz lukrativne sponzorske dealove, bilo kroz prodaju mercha. Rođena je industrija influencera…
U dokumentarcu “Girl Gang” (2022) njemačke redateljice Susanne Regine Meures (“Raving Iran”, “Saudi Runaway”), koji je sinoć u Sarajevu otvorio 5. AJB DOC, ne čude stoga brojke i postotci s početka filma – oko 80 posto brendova surađuje s influenserima, a još veći postotak njihovih fanova kupuje stvari koje ovi reklamiraju, uglavnom na Instagramu. Meures u svom filmu kroz četiri godine prati jednu od njih, njemačku influensericu Leonie Balys, koja je na početku snimanja već imala petstotinjak tisuća sljedbenika na društvenim mrežama. S nepunih 14 godina. Da, dobro ste pročitali – četrnaest. I dok za ovakav online uspjeh često postoje nepredviđeni faktori na koje nije moguće utjecati, određeni postulati uticajne industrije ipak postoje: poželjno je da budete mladi, imate privlačnu vanjštinu, prirodni ste pred kamerom i postate što je češće moguće. Mlada Leonie zadovoljava sve ove uvjete, iako relativno ograničena teritorijem s njemačkim govornim područjem. No, i ova prepreka za Leoobalys – kakav joj je nadimak na mreži – ne predstavlja naročit problem, pa ju kroz dokumentarac gledamo kako namješta savršene selfieje, priprema reklamiranje različitih brendova (u filmu McDonald’s, između ostalih), svađa se s roditeljima, komunicira s fanovima… Posao je težak, no tu su roditelji Andy i Sani koji u stopu prate mladu djevojku i olakšavaju isti; otac Andy kao Leonien beskrajno zaposlen menadžer i katica za sve, majka više u pozadini kao podrška, iako se naša glavna protagonistica često s oboma nalazi s druge strane nišana jer ju oboje (barem u ovim službenim minutama) tretiraju kao zlatnu koku za izlazak iz prosječnosti i put prema financijskoj neovisnosti.
I tako, dok novac dolazi, sve je u najboljem redu, namještaju se umjetni osmjesi i spontane životne situacije, školske obveze ustupaju mjesto instagramskim, roditeljske menadžerskim, a netko bi sa strane možda napokon trebao viknuti: “Rez!”.
“Girl Gang” događaje prati na zaticajno-opservacijski način, uz prečestu uporabu zborske glazbe koja podsjeća i na liturgijska slavlja, sve kako bi se posebno naglasili napeti ili emocionalni trenuci. Zanimljivo je iznutra vidjeti kako funkcionira jedan od većih instagramskih profila, gdje pripreme i same situacije – tko je i očekivao drugačije – za savršenu fotku ili kratki video, izgledaju pomno orkestrirane (otac kako u bazenu baca vodu kako bi reklama sa sladoledom izgledala što dinamičnije), a osmjesi isforsirani i lažni. Prodaje se, dakako, iluzija stvarnosti, nedodirljivi ideal koji u realnom svijetu nikad nije moguće doseći. Naravno, u slučaju Leoobalys govorimo o tipičnom, stereotipnom beauty influenserstvu kakvo dominira međumrežjem i gdje se do krajnjih granica slave površni ideali vječne mladosti i konzumerizam u najgorem mogućem obliku. No, svijet influensera nisu samo Leonienini klonovi, već i ljudi koji svojim (video)recenzijama, tekstovima i pomnim analizama na puno zdraviji način utječu na javno mijenje, možda čak i u branši naše glavne junakinje.
Susanne Regina Meures ne progovara nužno gromoglasnim glasom protiv opasnosti i svih posljedica infulenserske industrije, naročito u ovako nježnim godinama, ali nesumnjivo nudi dovoljno jasan podtekst u kojem seksualiziranje maloljetnika, (pre)ambicioznost roditelja i projiciranje njihovih snova na vlastite potomke te svu bizarnost bianco idolopoklonstva celebrityja (pratimo djevojku Melanie koja vodi fan stranicu posvećenu Leonie), u najmanju ruku poziva na veliki oprez. Cijeloj priči nedostaje i karakterne dubine, jer je dojam da su svi protagonisti uglavnom pod ručnom, a Leonie promatramo uglavnom iz dvodimenzionalnog rakursa njene koliko vam ja dozvolim online persone. Bitne stavke ovakvog načina života, poput usamljenosti, bullyjinga i nedostatka pravilnog socijalnog razvoja jedne tinejdžerice, samo su ovlaš dotaknuti.
“Ne želim svoj stari život natrag. Savršeno je, ne moram raditi svaki dan. Živim kćerkin san”, jedan je od najistaknutijih citata u filmu, iz usta djevojčinog oca Andyja. Dovoljno simptomatično? I tako, dok novac dolazi, sve je u najboljem redu, namještaju se umjetni osmjesi i spontane životne situacije, školske obveze ustupaju mjesto instagramskim, roditeljske menadžerskim, a netko bi sa strane možda napokon trebao viknuti: “Rez!”.