Tijekom studijskog boravka na Tajvanu, spletom sretnih okolnosti imala sam priliku posjetiti Taiwan International Documentary Film Festival (TIDF), koji svake godine ugošćuje najveća i najbitnija ostvarenja suvremenog dokumentarnog, doku-fikcijskog i doku-eksperimentalnog tajvanskog filma. Od ukupno tri dana koliko sam provela na festivalu, pomalo izgubljena, potpuno sama ali i preplavljena srećom i uzbuđenjem, pogledala sam više desetaka filmova od kojih se ipak većina utopila u moru pogledanih prizora, bez previše konteksta, no ipak kao dio sretnih uspomena s navedenog festivala. Naravno, u tom moru pogledanih prizora, neki se provuku i u trajnu memoriju. Jedan od takvih filmova je onaj mlade filipinsko-tajvanske redateljice Rine B. Tsou, koja je na TIDF-u premijerno prikazala jedan od svojih prvih uradaka, nastao tijekom rezidencije u Cité Internationale des Arts u Parizu – “The Horrible Thirty: Me, My Father and Richard the Tiger” (2018), u kojem tematizira poziciju migranata na Tajvanu, kao i razliku između generacija prikazujući situaciju u vlastitoj obitelji, ponajviše odnos sebe i oca.
Iako je Tajvan nezavisan od Drugog svjetskog rata i kapitulacije Japana, koji je bio primoran vratiti sva okupirana područja, ovaj otok je i danas geopolitički kao i identitetski izrazito raznovrsno područje. Ukratko, nakon što je osvojen i od Portugala i od Nizozemske u doba najvećih kolonijalnih ekspanzija europskih carstava, Tajvan je okupirala dva puta i Kina, čiji je utjecaj, prvenstveno u etničkom i kulturološkom kontekstu ostao izrazito snažan do danas. Dakle, Tajvan je povijesno područje brojnih migracija, osvajanja, različitih kulturoloških utjecaja te neprestanih promjena u političkom i etničkom mozaiku. Iako je Tajvan danas nezavisna republika (ali nepriznata od strane većine država članica Ujedinjenih Naroda), brojni prethodno spomenuti povijesni utjecaji prelijevaju se i na današnje konstantne svjetske promjene u geopolitičkom smislu, prvenstveno u kontekstu stalne prijetnje invazije Narodne Republike Kine kao i sve veći priljev eksploatirane migrantske radne snage iz jugoistoka Azije u bogatije države Istočne Azije.
Nakon desetljeća navedenih političkih tenzija i promjena, lokalni dokumentaristi i umjetnici pokušavaju proučiti lokalne probleme i odgovoriti na sociopolitičke izazove s kojima se svakodnevno susreću. Suvremena generacija tajvanskih dokumentarista/ica, među kojima pripada i Rina B. Tsou, obilježena je ekstenzivnim migracijama, nestabilnom lokalnom, regionalnom kao i svjetskom političkom situacijom kao i ozbiljnim izazovima u pogledu klimatskih promjena koje su ozbiljno zahvatile otočnu populaciju zbog vrlo fragilne flore i faune, uglavnom ugroženog tropskog porijekla. Također, bitno je napomenuti da su oni generacija roditelja najvećih regionalnih migracija s jugoistoka na istok Azije, ponajviše tijekom velikog ekonomskog i gospodarskog rasta tijekom 1980-ih, prije velike Azijske gospodarske krize 1997. godine. Dakle, između trenutnih mladih umjetnika i kulturnih radnika te njihovih roditelja postoji ogroman generacijski procijep koji još uvijek, kako i često vidimo u suvremenom tajvanskom dokumentarnom filmu, pokušava prodrijeti do najmlađih generacija preko filmskog medija.
Tsou je rođena 1988. godine na Tajvanu, a djetinjstvo je provela s bakom u Manilli na Filipinima do devete godine života. Od rane dobi, kako je u filmu “The Horrible Thirty: Me, My Father and Richard the Tiger” i prikazala, pregovara vlastiti dualni, a time i često nedefinirani identitetski predznak. Zbog već spomenute ekonomske i gospodarske krize u Aziji, koja je najviše uzela maha na jugoistoku kontinenta, postotak kriminaliteta je drastično porastao pa je Manilla, rodno mjesto njezine mame i cijele majčine strane familije, postala nesigurna i nepoželjna za odrastanje. Bivajući dijete tranzicije, od one gospodarske pa do političke, budući da se Hong Kong također 1997. vraća pod Kinu, uvelike utječe i na političku klimu na Tajvanu gdje se Tsou i seli nakon Manille. Spajajući jugoistok i istok, sjever i jug te prošlost, sadašnjost i budućnost vlastite obiteljske prošlosti i etničkog identiteta, Tsou u svojem zasada jedinom per se dokumentarnom ostvarenju, otvara pregršt tema trenutne generacije umjetnika ali i opće populacije Istočne i Jugoistočne Azije, poput valova migracija, tranzicije, nestabilnih političkih sistema i ekonomskih opterećenja. “The Horrible Thirty”, kao film odrastanja, obiteljske povezanosti i ljubavi – Rina Tsou stvara film koji propituje međugeneracijske konekcije oca i kćeri te koji pokušava zamisliti brojne razlike u načinu života na Tajvanu 1950-ih godina te u suvremenosti.
Mogli bismo čak reći da Tsou stupa u kontakt s vlastitim ocem, preminulim prije nekoliko godina, preko mitske životinje tigra, ujedno i jednog od astroloških znakova u kineskom horoskopu. Tigar, kao mitska, ali i identitetska poveznica Tsou i njezinog oca, spaja i pomiruje brojne i značajne razlike u stilu života i političkom mišljenju između generacija. Kratkometražni, crno-bijeli, eksperimentalno-dokumentarni film neminovno otvara brojne teme interesa same Tsou ali i brojnih dokumentarista na Tajvanu unazad deset godina. Primjerice, teme poput transregionalnog identiteta, ukidanja vojne diktature 1987. godine te još nerazriješenih brojnih slučaja nestalih političkih aktivista, možda i kao najrecentnija te najrelevantnija tema u suvremenom tajvanskom dokumentarnom filmu – povijest, trauma i trenutni položaj domorodačkog stanovništva na otoku. Primjerice, mlade redateljice Hsu Ya-ting i Pia Lin bave se kulturalnom poviješću otoka, poput radija, televizije i fotografskih studija, dok se Hsu Hui-lin intenzivno posvećuje filmskom i umjetničkom analizom poviješću autohtonih zajednica, književnosti, umjetnosti i općenito načina života u suvremenom Tajvanu, kao u filmu “Yeh Shih-tao, A Taiwan Man” (2022). Ovo su samo neki od brojnih primjera suvremene tajvanske dokumentarne kinematografije koji ukazuju na neizmjerno bogatstvo tema i pregršt filmskih stilova mladih lokalnih redatelja.
Iako je spomenuti film Rine B. Tsou iz 2018. godine jedini dokumentarni po svojim općim karakteristikama, autorica zamišlja svijet te vlastiti položaj i identitet kroz izrazito dokumentarne momente i u drugim ostvarenjima, ne nužno dokumentarnim u užem smislu te riječi. Primjerice, projekt “Ten Years Taiwan” (2018) u sklopu kojeg je Tsou, zajedno s Po-shun Lu, Pei-Ju Hsieh, Lekal Sumi i Kek Huat Lau režirala film, progovara o suvremenom stanju migracija na Istoku Azije kao i o identitetu Tajvana u etničkom, kulturološkom i jezičnom smislu. U sinergiji sa spomenutim redateljima sličnih generacija i životnih konteksta, u smislu poznavanja lokalnih običaja i života na Tajvanu, Tsou u igrano-dokumentarnom kolažu kreira audiovizualni kolaž diverziteta, jedinstvenosti života na otoku, fragilnosti njegovog ekosustava ali i nevjerojatne kulturalne, jezične, etničke i religijske slojevitosti zajednica koje žive na njemu.
Tsou, izrazito mlada redateljica i umjetnica koja je tek režirala nekolicinu filmova, od kojih tek dva direktno dokumentarne naravi, neminovno je tek na početku umjetničke i filmske karijere. No, zbog dosadašnjih pristupa raznovrsnim temama, kao i inovativnosti naracije, autoričini filmovi zaslužuju već u ovim ranim fazama karijere biti spomenuti i analizirani, a ona kao dokumentaristica zaslužuje biti prepoznata i u međunarodnim okvirima svjetske kinematografije. Također, bitno je napomenuti da je Tajvan zaista jedna od rijetkih država, pogotovo u regiji, koja toliku pažnju pridodaje promociji i podršci lokalnim umjetnicima, pa i dokumentaristima. Naime, platforma pod nazivom Taiwan Docs već godinama sustavno promiče suvremenu dokumentarnu produkciju dok istovremeno objavljuje informacije o starijim naslovima i redateljima prošlih generacija, bivajući tako jedna od rijetkih sustavnih obrazovnih platformi o dokumentarizmu i filmskoj povijesti jedne države.
Iako je Tsou režirala još nekoliko igranih filmova, poput “Arnie” (2016), njezin eksplicitan i socijalno osjetljiv dokumentarni karakter, pa čak i u igranim naslovima, ključan je za razumijevanje redateljičine cjelokupne dosadašnje filmografije, kao i, usudila bih se reći, velikog dijela dokumentarista njezine generacije koji neprestano oprezno osluškuju poteškoće suvremenog tajvanskog društva u ekonomskom, socijalnom i kulturološkom pogledu. I zaista, možda je s jedne strane prerano pisati o ovako mladoj i nepoznatoj redateljici, no “The Horrible Thirty”, kao i brojni drugi naslovi njezine generacije, vrijedni su međunarodne pažnje. Općenito, suvremena (kao i ona starija) tajvanska kinematografija je unazad nekoliko godina počela dobivati onu pažnju koju već odavno zaslužuje. Kao sudionica Cannesa, Filmskog festivala u Rotterdamu i drugih prestižnih festivala u svijetu, pitanje je vremena kada će i Rina B. Tsou zasluženo privući pažnju publike, kritičara i filmske javnosti.