U zagrebačkom kinu Tuškanac 26. lipnja premijerno su, uz slobodan ulaz, prikazani filmovi ostvareni na 11. Restartovoj Školi dokumentarnog filma, jednom od istaknutijih i postojanijih programa uvođenja zainteresiranih početnika u praktični filmotvorački rad, kakvih (programa) u nas nije malo. Cilj Restartove Škole podučiti je nove filmaše znanjima i vještinama izrade dokumentarnog filma. 11. Školu dokumentarnog filma (2021/2022.) pohađalo je desetoro polaznika: Ramona Boban-Vlahović, Jurica Ćorluka, Marina Giunio, Eva Marija Jurešić, Mia Martinović, Maja Miloš, Karlo Mlinar, Neža Knez, Pavel Penev i Paula Tončić, a zgotovljeno je sedam kratkih djela. Mentori su bili Ana Hušman, Igor Bezinović, Nebojša Slijepčević, Hrvoslava Brkušić, Katerina Duda, Dinka Radonić, Oliver Sertić i Bojan Mrđenović, a u poduci su sudjelovali i Borna Buljević, Mario Kozina, Miloš Tomić i Vanja Jambrović.
Posve prirodno, većina autora usmjerila se na ono što im je najbliže kameri i zanimanju, a to su zbivanja i događaji u neposrednoj i najpoznatijoj okolini, vlastitoj obitelji ili, pak, oni sami. Snimanje svagdanskih obiteljskih crtica organizacijski je najpristupačnije te je takav izbor logičan, a nedvojbeno i potentan, jer rodbinski odnosi i dinamika sadrže bezbrojne slojeve i nijanse što mogu iznimno uzbudljivo i snažno oslikati i društvo i čovjeka. Među filmovima prethodnih generacija Restartove Škole ostvarena su neka u tom pogledu izvrsna djela, primjerice “Mjesto za bijeg” Lucije Ane Ilijić (8. Škola, 2018./2019.) ili “3. rujna 2015.” Sare Jurinčić (7. Škola, 2017./2018.). No, filmašu početniku bez iskustva, koji zapravo tek savladava tehničko-izražajne osnove, nije lako zaviriti ili zasjeći iza površine. Ni u smislu izvedbe, a ni u smislu odvažnosti, jer zalazak iza pročelja, onoga što svatko može vidjeti, često znači i prikaz nečega što nije zgodno, što se nerado predočava i prijateljima i znancima, a kamoli široj javnosti. Utoliko obiteljske crtice bez iole drskijeg pogleda nerijetko ostavljaju dojam kućnog, obiteljskog filma koji će biti podsjetnički zanimljiv tek onima koji se u njemu nalaze i samo pokojem sporadičnom promatraču, gledatelju izvan kruga obitelji.
Izvrsno naslovljeni autoportretni “Roditelji naše djece” (13 min, 2022.) Pavela Peneva najvećim dijelom ostaju u području bilješke obiteljskog odsječka koji će protagoniste u budućnosti vratiti u razdoblje prvih roditeljskih iskustava. Neobveznom priručnom neurednošću sniman u nizu, kako se kaže, običnih, općenito uzevši neposebnih situacija svakodnevne brige oko i druženja s malenim djetetom, film donekle intrigira pretežući u općem dojmu na dočaravanje osjećaja iscrpljenosti roditelja, ponajprije mame koja (barem u filmu) uglavnom provodi vrijeme s djetetom, a čini se da je i snimateljica većine materijala, dok tata potpisuje režiju. Roditeljska suradnja supružnika kao da nije glatka, završnica nemalo začudno prikazuje mamu koja se raduje što je napokon sama u stanu. Ako svaki dio filma i nije osobito zanimljiv, crta oporosti, izostanak poleta i optimizma kakvima su obično bremenite slike o vlastitim mališanima, privlači pozornost. Divno je, ali i teško, iznurujuće, neprestano bdjeti nad slatkim i zahtjevnim malenim potomkom.
Također priručno-kućno snimljena “Juha od cikle” (11 min, 2022.) Eve Marije Jurešić početno budi radoznalost upućujući nas u to da bilježi božićni susret obitelji “s tatinom novom curom”, uz objed na kojem će pridošlica, Poljakinja, ponuditi tradicionalno poljsko jelo iz naslova, ali potencijal te naznake neće se osobito razviti, ni u dijalogu, ni u radnji. No i to je slika određenih nas. “Dragi dida za tebe od Mie pismo” (10 min, 2022.) Mije Martinović, autorice čije smo filmove već imali prilike gledati – primjerice osebujne eksperimentalno-dokumentarne “Sakupljače” (Kinoklub Zagreb, 2021.), na 15. Gledalištu Kinokluba Zagreb – u osnovi se drži najkonvencionalnijeg i najurednijeg pristupa, no time ne gubi, već dobiva na dojmljivosti. Posrijedi je autoričino prisjećanje na pokojnoga djeda, potaknuto otvaranjem kutije u kojoj pronalazi uspomene – fotografije, djedove dijapozitive koje je snimao na poslovnim putovanjima i svoje crteže, kao i pismo naslova po kojem je imenovan i film. U slici uglavnom gledamo fotografije, u zvuku slušamo (unutarnji) monolog sad odrasle unuke koja, obraćajući se djedu, artikulira ugodno sjećanje na međusobnu ljubav, uz spoznaju kako o njemu i ne zna mnogo, osim toga da se s njom uvijek i rado igrao, da se uz njega osjećala dobro. Kako bi i znala, kad je preminuo prije nego što je stasala dovoljno da o njemu počne razmišljati drukčije nego kao o samorazumljivoj činjenici njezina života. Oblikovan jednostavno, intimistički, nepretenciozno, “Dragi dida za tebe od Mie pismo” ritmom, tonom, ugođajem, umješno napisanim i prisno čitanim tekstom, prikladno predočava nježnost i dragost koju opisuje, a dodatno privlači ponekom slikovnom neočekivanošću, kao i odgovarajuće postavljenim dramskim stožerima vezanima uz malne jedinstven događaj od 2. svibnja 1995., istovremeno duboko privatan (ugroženi životi) i nacionalno značajan. Vječne teme prolaznosti i (ne)mogućnosti zbiljskog poznavanja druge osobe, neizbježno su upletene.
“Labuđi pjev” (9 min, 2022.) Ramone Boban-Vlahović i “Prijedlozi i pokušaji” (14 min, 2022.) Neže Knez na svoj su način autoportretni slikopisi s temom stvaralaštva. U “Labuđem pjevu” autorica nudi svoj završni film Škole o tomu kako ga nije znala dovršiti, u živahnom ritmu nižući odsječke započetih zamisli i pokušaja, uz podjednako žuboran off-tekst u kojem, s daškom humora i samoironije približava svoje nade i strahove, korake i iskorake, pokušaje i odustanke. “Misli mi se magle, umjesto da nadiru”, veli, prisjećajući se kreativnih zamaha i zastoja u tom koškanju s kreativnošću koja neprestano migolji i izmiče. “Prijedlozi i pokušaji” (14 min, 2022.), kako govori i sam naslov, također se bave postupkom nastanka djela koje traži svoj oblik, prikazujući sastavnice kojima se dolazi do cjeline te hotimice ostavljaju dojam lutanja ka smjeru i načinu, svojevrsnog making of-a rada koji nije prikazan. Moglo bi se reći, pomisliti, inverzija uobičajenoga slijeda u kojem se nakon predstavljanja djela eventualno daje i uvid u korake njegova ostvarenja. Ovdje su ponuđeni samo posebni dodaci, dok je ono glavno, ako je uopće i dovršeno, ostalo u radionici. Štoviše, riječ je o razmjerno grubo prikupljenom materijalu, skici mogućeg, neizrađenog making of-a. Uz elemente animacije i mjericu eksperimentalnog nakana je, čini se, bila predočiti improvizacijsku kakofoniju nesigurnih začetaka slućene, nejasne zamisli, što sugerira i tzv. glazbeni udio, nazovisviranje, neorganizirano i neskladno, kako se kaže, drndanje neglazbenika po žičanim i udaraljkaškim glazbalima. Pisani tekst pretkraj filma obavještava nas da je film nastao na temelju razmišljanja djece na autoričinim radionicama na kojima se razgovara o svijetu i životu. Ondje prikupljene rečenice sada su poslužile kao građa za prijedloge i pokušaje nekovrsne predstave za kameru, u kojoj su kao glumci sudjelovali polaznici 11. Škole, dakle osobe koje su ondje došle najvjerojatnije ni ne pomišljajući da će ih snaći takav zadatak.
Protagonistica “Knjige uspomena” (12 min, 2022.) Maje Miloš je Ana, spremačica u hospiciju koja iskazuje predanost daleko iznad one što joj je, pretpostavljamo, u opisu posla. Bolesnicima daje prijateljsku pozornost, mnogo lijepih riječi i ljudskog razumijevanja, a marljivo, hobističkim zanosom ispunjava “Knjigu uspomena”, spomenar osoba koje su boravile u ustanovi. Skučena, nagađamo, raznim ograničenjima u realizaciji – tko se želi, tko se ne želi, što se smije, a što se ne smije snimati… – zanimljiva tema ostala je u području razmjerno šturo načetog predloška zaokruženog filma.
Mada u to ne možemo biti posve sigurni, i “Sgt. Reckless” (4 min, 2022.) Paule Tončić zagleda u druge, izvan autoričina svijeta. Iako je govor u offu načelno razumljiv (znamo li engleski jezik kojim govore govornici), a slika, tehnički pomalo otrcana, poput ishlapljenog VHS-a, recepcijski čitljiva, pregledna, jednostavno usvojivih sadržaja što prikazuju akrobatske jahačice na konjima, u cjelini nemalo zagonetan film iscrtava mnoge upitnike. Found footage, postojeći, pronađeni tuđi materijal intervencijom naknadnog autora zakrenut u donekle novi kontekst? Iz vlastite, znančeve ili neznančeve arhive? Samo formalna igra ili neka dublja poruka? Kako god, što god, Paula Tončić u tom je kraćušnom slikopisu bez uočljivog dramskog ili inog razvoja, ritmom, ugođajem – uvelike proizišlim iz izblijedjelih okerasto-sivomodrih boja i tekstura odstajalosti vrpce – tonom, škrto doziranim glazbenim uresima, ponekim nesustavnim, naizgled stihijskim zahvatom u sliku (podijeljeni ekran, negativ), ostvarila dojmljivu, više eksperimentalnu negoli dokumentarnu vinjetu koja plijeni začudnim prožimanjem srdačnoga i oporoga te se doima šifriranim prikazom nekog jezovitog zbivanja. Možda je, dakako, suvišno ili pogrešno tražiti dodatna značenja, a različiti će gledatelji možda vjerojatno vidjeti, usvojiti nešto posve drugo i drukčije.