Na HBO-u je prije mjesec dana prikazan dvodijelni dokumentarni film “George Carlin’s American Dream” (2022). Tema – vidljiva iz naslova, biografski dokumentarac o Georgeu Carlinu (1943. – 2008.), po mnogima najboljem stand-up komičaru svih vremena, svakako jednom od najutjecajnijih; popkulturnoj (htio to on ili ne) ličnosti koja je svojim britkim, satiričnim humorom i pomno pripremanim verbalnim rafalima, rušila sve moguće tabue i okamenjene dogme. Carlin nas je zauvijek napustio, eto, tako je s naše strane ispalo, točno na dan pisanja ovog teksta, 22. lipnja 2008. u 71. godini. Kao jedan od većih dokaza njegove veličine svakako je činjenica o nevjerojatnom broju i danas aktualnih citata, jako klikanim YouTube videima te zavidnoj količini komičara kojima je upravo Carlin najveći uzor i početna motivacija za bavljenje stand-upom. Režije filma prihvatili su se, pak, Judd Apatow (“Freak and Geeks”, “Junfer u četrdesetoj”, “Zalomilo se”), iz kuta doku-miljea zapažen po izvrsnom “The Zen Diaries of Garry Shandling” (2018) o također legendarnom komičaru i glumcu Garryju Shandlingu; te Michael Bonfiglio, koji je, primjerice, režirao povratnički specijal Jerryja Seinfelda (“Jerry Before Seinfeld”) 2017. godine, surađivao s Oprah Winfrey i Davidom Lettermanom te snimio iznimno uspješni i mega-gledani dokumentarac “You Don’t Know Bo: The Legend of Bo Jackson” (2012) u sklopu ESPN-ovog serijala “30 for 30”.
Apatow i Bonfiglio film otvaraju nimalo slučajno scenom, pripremom i kasnijim kratkim Carlinovim monologom iza jarke, snježnobijele pozadine kakve se često koriste za intervjue ili kakav najavni foršpan. Ovdje je, pretpostavljamo, bilo riječ o HBO-ovom specijalu, svakako jednom od posljednjih, na samom kraju životno-karijernog puta velikog komičara. Kažemo – scena nije izabrana slučajno, jer u samo nekoliko udarnih rečenica gledatelj dobiva destilat cjelokupne Carlinove filozofije, od pogleda na ljudska prava (“No such things as rights, they are made up, imaginary!”), religiju (“One group trying to control another group”) te popratno licemjerstvo zaživotaša (“But once you’re born, you’re on your own”). Carlin će tijekom najvećeg dijela karijere nenadmašnim igrama riječi i jezikom bržim od Busta Rhymesa, uštekan na samu arteriju aktualnih događaja, nemilosrdno jurišati na truli establišment napižđenom billburrovskom energijom, ljutog starog hipija koji je govorio ono što njegovi obični 9 to 5 supatnici misle, a nisu u stanju tako elokventno predočiti na papir. Bilo da je riječ o Nixonu, Reaganu, Vijetnamskom ratu, religiji ili medijima, George Carlin je o svemu imao svoje mišljenje, koje se nije sramio javno ispljunuti na posve svoj način – pa što bude da bude. I u tome je bio prokleto nenadmašan.
No, do konačnog Carlinovog uskrsnuća kao kontrakulturne ikone, nije sve teklo kao po špagi. Rijetko što u životu tako i teče. U prvom od dva dijela filma “George Carlin’s American Dream” kronološki upoznajemo Carlinov životni i profesionalni put: mali George je već od jedanaeste godine znao da želi raditi nešto u show-bizu, majka Mary je s njime i starijim bratom Patrickom pobjegla od nasilnog muža, a doznajemo da je često bio sam iako je uživao u samoći; već u prvom razredu napustio je srednju školu, a u tom ranom životnom periodu svojim najvećim talentima imenovao je krađu, laganje i zabavljanje drugih. Kako ga je majka psihički gušila, Carlin je rano otišao od kuće, ravno do Američkog zrakoplovstva. Tamo je kao ne odveć uspješan vojnik, vječno u sukobu s autoritetom, ipak pronašao posao D.J.-a, da bi nakon odlaska iz vojske, potkraj pedesetih, s kolegom Jackom Burnsom stvorio komičarski duo, kasnije jutarnji show “The Wright Brothers” na losanđeleskom radiju KDAY. Šezdesete je Carlin proveo uvlačeći se američkoj televizijskoj publici pod kožu, uglavnom po glupastim ulogama poput hipi-prognostičara, ali i pravim stand-up nastupima i gostujućim voditeljskim dužnostima na ultra-popularnim “Tonight Show” emisijama Jacka Paara i Johnnya Carsona. Do kraja šezdesetih Carlin je zarađivao puno, ali sve više ga je umarao kalup clean-job, umivene komedije za obitelj u kojoj se naprosto nije nalazio. Zato su sedamdeste donijele drastičnu promjenu, kako Carlinovog imidža, tako i retorike po kojoj je i danas poznat; pravog Carlina, čija je rutina “Sedam prostih riječi” (“Seven dirty words”) dobila epilog i na američkom Vrhovnom sudu. Do kraja karijere Carlin će se još nekoliko puta morati nanovo izmisliti, izvući ono najbolje iz sebe, baš u inat hejterima koji će ga više putu pokopati i nazivati potrošenim komičarem.
Judd Apatow i Michael Bonfiglio imali su pristup golemoj arhivi prijašnjih Carlinovih intervjua i nastupa, pogotovo s četrnaest HBO-ovih stand-up specijala, koji u sedamdesetim godinama još nisu ni imali današnji uvriježeni naziv za stand-up comedy special.
Osobni dio “George Carlin’s American Dream” nose prije svega Carlinova kći jedinica Kelly te nenadmašni, do kosti iskreni brat Patrick Carlin Jr., koji nas je ove godine zauvijek napustio. Carlinovi, dakako, nisu bili idealni roditelji i partneri, ali zapravo kamilica kakvim smo inače pričama znali svjedočiti. Stalna Carlinova putovanja i konzumiranje opijata (najviše kokain) nisu naročito dobro utjecala na obiteljsku dinamiku i probleme s poreznom upravom, ali kasniji ulazak u zrelije godine – i zbog Carlinove samokritičnosti – obnovio je sve porušene mostove. Pa i s Poreznom, iako je zbog dugova godinama morao prihvaćati poslove ispod svog renomea. U privatnom životu Carlin je bio sušta suprotnost svojoj stand-up personi – samozatajan, povučen, dječački vedar; volio je svoju privatnost, baš kao i Johnny Carson, koji će poput Georgea za širu javnosti zauvijek ostati svojevrsna enigma.
Judd Apatow i Michael Bonfiglio imali su pristup golemoj arhivi prijašnjih Carlinovih intervjua i nastupa, pogotovo s četrnaest HBO-ovih stand-up specijala, koji u sedamdesetim godinama još nisu ni imali današnji uvriježeni naziv za stand-up comedy special – jednosatni, filmskom vrpcom snimljeni stand-up nastup pred živom publikom. Mnogi od njih i danas djeluju svježe i aktualno, s golemom (YouTube) sljedbom fanova i cijelom vojskom budućih, sadašnjih i prošlih komičara koji Carlina gledaju kao božanstvo. Dokumentarac u klasičnim studijskim intervjuima ugošćuje neke od njih (Jerry Seinfeld, Chris Rock, Payton Oswald, Bill Burr, Jon Stewart…), dok arhivske snimke u kombinaciji s Carlinovim prijašnjim intervjuima u offu i lijepim grafičkim rješenjima pojavljivanja komičarevog rukopisa u osobnim pismima primjerice, na praznom požutjelom papiru, lijepo i znalački uokviruju priču u itekako gledljiv i zaokružen filmski proizvod. Dojam u konačnici ne narušavaju ni poneki upitni segmenti, poput izjave viška ponekad prenapornog Jerryja Seinfelda (“Nikad nisam čuo komičara koji je promijenio moje mišljenje o ičemu”) ili nedovoljno obrađenog gnjevnog Carlinovog nihilizma pred sam kraj života, o kojem i njegovi najbliži imaju različita mišljenja. Još jedan vrlo dobri Apatowov komičarski dokumentarac.