Recenzije15. Subversive Film Festival: "Kako spasiti mrtvog prijatelja" - Filmom protiv zaborava

15. Subversive Film Festival: “Kako spasiti mrtvog prijatelja” – Filmom protiv zaborava

|

Ona je Marusja. On Kiril, Kimi za prijatelje. Ona šesnaest, on sedamnaest, jednako nejakih godina. Do 2005., isprogramirane godine Marusjine smrti, nisu znali jedno za drugo. A onda u jednom sudbonosnom trenutku putevi im se isprepliću i zauvijek ostaju spojeni, sve do Kimijeve smrti 2016. godine. Šest okretaja Zemlje oko Sunca kasnije, ruska autorica Marusja Siroječovskaja predstavila je svoj debitantski dugometražni film “Kako spasiti mrtvog prijatelja” / “How to Save a Dead Friend” (2022) na Visions du Réelu. Nakon svjetske premijere u Švicarskoj, red je došao i na onu hrvatsku, jučer za vrijeme 15. Subversive Film Festivala. U zapaženom, na trenutke i fascinantnom debiju autorice, danas u svojim ranim tridesetima, svjedočimo (auto)biografskom memoaru jedne tragične mladosti, neraskidivo povezane s tmurnom društveno-političkom stvarnošću Rusije s prijelaza iz nultih u 2010-e, usko privezane za uspon Vladimira Putina na vlast. “Kad god ljudi govore da je Rusija ekskluzivno za Ruse, pomislim – sranje! Svi znaju da je ona za depresivne ili barem realiste”, govori na početku redateljica u offu, melankolično-pozitivnom toplinom, mudrog pojedinca koji je jednom davno jedva uspio preživjeti naizgled nesavladivu apokalipsu.

Od sudbonosnog susreta dvoje mladih ljudi do Kimijeve smrti proći će jedanaest-dvanaest godina, a Marusja će entuzijazmom kakve predane državne arhivistice vrijedno bilježiti gotovo svaki zajednički provedeni trenutak. Dok se na televizorima izvan scene mijenjaju premijeri i predsjednici, a njihovi prijatelji u alarmantnom broju čine samoubojstva ili umiru od predoziranja, Marusja i Kimi iznova se i iznova spajaju i nestaju u vanvremensko-prostornim dimenzijama u kojima postoje samo njih dvoje. “Nismo primijetili kraj 2000-ih, bile su kao loš trip”, kaže u filmu redateljica. Mlada i nevina ljubav koju uokviruje zajednička autodestruktivna crta samoozljeđivanja i drogiranja najrazličitijim drogama. Kimi – koji svojom poludugom plavom kosom neodoljivo podsjeća na Kurta Cobaina – napamet zna sve pjesme Joy Divisiona, kasnije će apetit za ublažavanjem tmurne svakodnevice drogama, podići na Marusji nedostižne visine (ili dubine), pa će se nakon početnog honeymoon razdoblja i vjenčanja, njihov odnos prešaltati iz ljubavničkog u prijateljski.

U središtu priče ipak je i prije svega nefiltrirana, beskompromisna ljudska priča, ljubav za svog brata/sestru u najčišćem obliku i najtežim mogućim okolnostima.

“Kako spasiti mrtvog prijatelja” može se djelomično promatrati i kao kritika tadašnjem/postojećem režimu, površinom najveće svjetske države u kojoj malo stvari funkcionira na pravi način, od gušenja opozicijskih glasova (prosvjed za puštanje Navalnog, primjerice), očigledne besperspektivnosti kao pogonskog goriva ovisnosti i samoubojstava (i) kod mlade populacije do neučinkovitog zdravstvenog aparata koji u Kimijevom slučaju, od svojih pacijenata radi nakljukane zombije. U središtu priče ipak je i prije svega nefiltrirana, beskompromisna ljudska priča, ljubav za svog brata/sestru u najčišćem obliku i najtežim mogućim okolnostima. No, kako spasiti bližnjega svoga, ako isti ili ista tu pomoć jednostavno ne želi? Siroječovskaja nesumnjivo svoju kameru koristi kao svojevrsni eskapistički štit od stvarnosti koja Kimija vodi prema jedinom mogućem završetku, dok i samom Kimiju njen objektiv služi kao koliki-toliki terapeutski oslonac.

Nekoliko je scena u filmu koje režu gledateljevo srce na najmanje komade, ali možda niti jedna kao posljednja u kojoj si Kimi i Marusja u offu izgovaraju posljednje zbogom. Za dokumentarac i inače vrlo važna hipnotizirajuća glazbena kulisa Feliksa Mikenskog, zadnjim trenucima filma udahnjuje olovnu konačnost, dok se dronom snimane (moskovske?) zgrade prepoznatljive sovjetske arhitekture zrcalno pretapaju, magično ostajući plutati u zraku. Uglavnom kućne, POV snimke Siroječovskaje, uz nešto arhive, više nego uspješno prokrčio je sirijski montažer Qutaiba Barhamji (“Još se snima”), koji je mogao birati između 150 sati sirovog materijala. Nije bilo lako, priznali su oboje u razgovorima nakon završetka filma. Da ima materijala za dokumentarac autorica je shvatila nakon Kimijeve smrti, kasnije je to postao film i o njoj samoj, iako kako kaže, nije željela ispasti kenjkava, jer u Rusiji vrijedi pravilo da se o vlastitom životnim problemima ne govori. Za sve nas koji smo pogledali “Kako spasiti mrtvog prijatelja”, drago nam je da je isto ipak napravila.

"Kako spasiti mrtvog prijatelja" / "How to Save a Dead Friend"
Scenarij i režija: Marusja Siroječovskaja
Producenti: Ksenia Gapčenko i Mario Adamson
Kamera: Marusja Siroječovskaja i Kimi Morev
Montaža: Qutaiba Barhamji
Glazba: Feliks Mikenski
Zemlje podrijetla: Švedska / Norveška / Francuska / Njemačka
Godina proizvodnje: 2022.
Trajanje: 103 minute

Najnovije

21. ZagrebDox: “Tatina uspavanka” – Čovjeka možeš izvući iz rata…

"Tatina uspavanka" (2024) uspijeva uhvatiti tananosti odnosa ljudi koji se vole, ali nailaze na poteškoće u održavanju zajedničkog jezika.

21. ZagrebDox: “Vlakovi” – Željeznica poleta i tjeskobe

Nesvakidašnje trenje poleta i tjeskobe, optimizma i pesimizma snažan je zalog uzbudljivosti koju nude "Vlakovi" (2024) Macieja J. Drygasa.

21. ZagrebDox: “Naći ću te“ – Hej, Ras! Tko si ti?

Justina Matov je na 21. ZagrebDoxu predstavila svoj prvi cjelovečernji film, "Naći ću te" (Factum, 2025.), o okolnostima odrastanja bez oca.

Ivan Ramljak: “Moja je motivacija želja da se progovori o nepravedno zapostavljenim epizodama iz nedavne povijesti”

Najnoviji film Ivana Ramljaka "Mirotvorac" (2025) izazivao je golem interes još i prije večerašnje premijere na 21. ZagrebDoxu.

21. ZagrebDox: “I tako još jedna” – Filmska apolitičnost u borbi protiv establišmenta?

Na ovogodišnjem ZagrebDoxu prikazan je i dokumentarac "I tako još jedna" (ADU, 2025.) Karle Jelić.

21. ZagrebDox: “Lekcije mog tate” – Čovjek koji nije mogao prestati snimati

Dalija Dozet u svom prvom cjelovečernjem filmu, "Lekcije mog tate" (Hulahop, 2025.), pozornost usmjerava na oca, preminulog 2015. godine.

Lidija Špegar: “Glazba je naš cjeloživotni suputnik”

Lidija Špegar sutra na 21. ZagrebDoxu predstavlja svoj najnoviji dokumentarni film, "Underground top lista" (Factum, 2025.).

4 x 4 x 4 x 4

Treći esej "Izmeštanja - Pejzaž i arhitektura u dokumentarnom filmu", bavi se filmom "Four Corners" (1998) Jamesa Benninga.

Renata Lučić: “Film se rijetko zadržava na onima koji ostaju – tu se krije prilika za otkrivanje dubljih istina”

Renata Lučić na ovogodišnjem ZagrebDoxu predstavlja svoj prvi dugometražni film, "Godina prođe, dan nikako" (2024.).

Sinoć otvoren 21. ZagrebDox

U zagrebačkom Kaptol centru, odnosno Kaptol Boutique Cinema, sinoć je svečano otvoren 21. Međunarodni festival dokumentarnog filma ZagrebDox.

Povezani tekstovi

21. ZagrebDox: “Vlakovi” – Željeznica poleta i tjeskobe

Nesvakidašnje trenje poleta i tjeskobe, optimizma i pesimizma snažan je zalog uzbudljivosti koju nude "Vlakovi" (2024) Macieja J. Drygasa.

21. ZagrebDox: “Naći ću te“ – Hej, Ras! Tko si ti?

Justina Matov je na 21. ZagrebDoxu predstavila svoj prvi cjelovečernji film, "Naći ću te" (Factum, 2025.), o okolnostima odrastanja bez oca.

21. ZagrebDox: “I tako još jedna” – Filmska apolitičnost u borbi protiv establišmenta?

Na ovogodišnjem ZagrebDoxu prikazan je i dokumentarac "I tako još jedna" (ADU, 2025.) Karle Jelić.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Scenarij i režija: Marusja Siroječovskaja<br> Producenti: Ksenia Gapčenko i Mario Adamson<br> Kamera: Marusja Siroječovskaja i Kimi Morev<br> Montaža: Qutaiba Barhamji<br> Glazba: Feliks Mikenski<br> Zemlje podrijetla: Švedska / Norveška / Francuska / Njemačka<br> Godina proizvodnje: 2022.<br> Trajanje: 103 minute15. Subversive Film Festival: "Kako spasiti mrtvog prijatelja" - Filmom protiv zaborava