Naslov “Kratki obiteljski film” (HRT, 2016.) Igora Bezinovića budi dvojake asocijacije. S jedne strane pomisao na to da je riječ o kakvom pitomom, zgodnom djelcu koje će ocrtati sklad i ugodu obiteljevanja, s druge, pak, priziva nazive dvaju uznemirujućih cjelovečernjih igranih filmova poljskog redatelja Krzystofa Kieślowskog iz 1988. – “Kratki film o ljubavi” / “Krótki film o miłości” i “Kratki film o ubijanju” / “Krótki film o zabijaniu”, od kojih je potonji pobudio osobitu pozornost. Pođemo li od tog utiska, možemo uočiti da je “Kratki obiteljski film” – nastao u sklopu dokumentarnog serijala Hrvatske radiotelevizije o ljudima na probaciji, u čijem je okrilju Bezinović snimio i “Verudu – film o Bojanu” (HRT, 2015.) – među inime, i sazdan na oprečnostima takvoga dojma. Središnji je lik Marica Adrić iz Novih Perkovaca u Osječko-baranjskoj županiji, težakinja što zrači prostodušnom ekstrovertiranošću i jednostavnom naivnošću. U njoj se sjedinjuju energija i smirenost, a njezina se vedrina katkad može učiniti i krinkom obmanljivosti. Naizgledna otvorenost i pristupačnost dobro su obmotani slojevima svakodnevne nošnje slavonske seljanke, odjeće koja pogledu pomno zaklanja sve osim lica i šaka. Maričinu dinamičnu pokretljivost Bezinović i snimatelj Tomislav Trumbetaš okivaju u olovno nepomične kadrove, njezinu prirodnu humornu živost okružuju okerasto-sivom jesenjom vlagom.
Nenametljivo, ali osjetno začudan od samoga početka, “Kratki obiteljski film” otvara se kadrom snimljenim kroz prozorske rešetke, prikazujući tučnu snašu kako umjereno nezgrapno, sama na mokrom dvorišnom košarkaškom igralištu, uz elegičan glazbeni motiv Hrvoja Nikšića, zdušno, zaigrano ubacuje loptu u koš. “Meni je bilo dobro”, prve su riječi koje, zvonko i spokojno, izgovara u filmu, ležeći na krevetu sobe zatvora u kojem je boravila zbog ubojstva u pokušaju. U kadru neobičnog postava koji više-manje pregledno obuhvaća čitavu prostoriju, no u kojemu Maricu ne vidimo baš dobro i ne razaznajemo govori li ona sad, za kameru, ili je riječ o offu. Nismo ni sigurni gdje se radnja zbiva, niti još znamo o čemu je film. “Ja volim se snimat’!”, veselo kliče Marica nešto poslije ispred kapije požeške kaznionice gdje je provela dvije godine i sedam mjeseci.
Tek nakon nekog vremena bit ćemo, malo pomalo, riječima sugovornika, u situacijskim intervjuima i igrokaznim dijalozima – a na poziv Hrvatske radiotelevizije Adriće za snimanja posjećuju službena lica: probacijski službenik i sudski vještak – dobro izviješteni o tomu gdje je, kad je, kako i zašto Marica nožem udarila na snahu kojom nije bio zadovoljan ni njezin tadašnji muž, Maričin sin Đuro. Situacija nasrtaja nožem bit će i rekonstruirana na licu mjesta, s pravim sudionicima. Dakako, bez bivše snahe, s kojom jedva održavaju kontakt (“Nemam ja nju šta pitat’, a ona nema šta mene pitat'”, veli Đuro) mada s njom živi njihov sin, Maričin unuk. Snahin grijeh, kazuju kratko Marica i Đuro, bio je taj što nije htjela ništa raditi. “Bojala se stoke. Nije ih htjela hraniti, šta da ti kažem?” škrto će Đuro. “I našla je momka iz Našica”, tvrdi Marica, koja se prema svomu zločinu i kazni odnosi kao prema kakvoj nimalo osobitoj epizodi. Bilo, pa prošlo, kao i mnogošta drugo. Ni Đuro ne zamjera. Prema tomu što od njega čujemo i po njegovim reakcijama vidimo, za njega je mnogo veća trauma bio sam bračni život. Ne pada mu na pamet ponovno se ženiti: “Imam slobodu. Boli me briga.” Sadašnji obiteljski život Marice i Đure, majke i sina, na njihovu seosku imanju, doima se funkcionalnom simbiozom razumijevanja. Iznad Đurina ležaja ipak još visi velika, uramljena, retuširana vjenčana fotografija.
Sparivši, pojednostavljeno rečeno, živahno i kruto, vedro i tmurno, komično i tragično, učinit će se gdjekad i nezgrapno, silom, Bezinović se istovremeno poveo za Maričinom vrcavom osobnošću i za onime – tvrde zatvorske zidine – što ju je snašlo. Spregnuvši razrožno, ostvario je i osobitu unutarnju napetost, a isto tako, može se čitati, izrazio začuđenost nad očitovanjima ljudske prirode i ponašanja koji i nadalje, zanavijek, ostaju nedokučivima. Crnošaljivi ton možda je odraz misli da je u toj nerazmrsivoj zamrsici humor uvijek dobrodošao melem.
Crnohumornim pogledom na životne nedaće natopljen je i “Majči” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu / Blank; 2018.) Josipa Lukića, neobičan, vjerojatno nije pretjerano reći ni šokantan, srednjemetražni rad u kojem autor pred kamerama, za film, razgovara s majkom o njezinim bračnim, obiteljskim, ljubavnim i seksualnim iskustvima. Ona se malo toga sjeća s ugodom i zadovoljstvom, a najnapaćenija era bio je upravo brak sa suprugom nasilnikom, Josipovim ocem, od kojega se razvela krajem 1980-ih. Na Josipov nagovor, ona će bez srdžbe i bijesa, razmjerno ravnodušno, više cijeneći činjenicu da je sve to iza nje negoli se jareći zbog toga što je tad bilo, opisati i kako ju je suprug tukao i vezao, čemu su gdjekad nazočila i djeca – Josip i starija mu sestra – te kako je u posljednjem razdoblju zajedničkoga života svake večeri razmišljala o tomu da ga otruje. Govorit će ponešto i o svom seksualnom životu mlade, slobodne razvedenice, spomenut će i neke seksualne navade i nastranosti svojih roditelja, kao i manjak roditeljske podrške, uskraćene joj i zbog toga što je bila treće žensko dijete, a otac je iščekivao sina nasljednika. Sve to iznijet će otvoreno, jednostavno, bez dramatiziranja, samosažalijevanja, soljenja pameti, traženja pravde, ispravljanja krivde, ponajviše, doima se, zato što je sin filmaš na to nuka. A i zašto ne bi rekla, kad je tako bilo.
“Kad si se zadnji put seksala?” prvo je pitanje sina majci u filmu, u sutonskom kadru, statičnom totalu nje i njega koji sjede na zidiću terase, dok se iza njih stere djelomična panorama grada Splita, s planinom u pozadini. Nismo li otprije koliko-toliko upoznati s filmom, u tom trenutku ni ne znamo tko su protagonisti, a ni naslov “Majči”, koji će biti ispisan nešto poslije, zapravo nije posve pouzdana uputa. Da je riječ o majci i sinu doznat ćemo postupno. Taj isti početni kadar razgovora – doduše povremeno, vjerojatno s praktičnih, a ne estetskih razloga, presječen bližim planom majke ili drugim prigodnim motivom – nastavlja se, u trajanju od petnaestak minuta, nakon najavnice, ilustrirane crno-bijelim fotografijama protagonistice u mladosti, i još pokojeg kadra majčine današnje svakodnevice. Zlatno nebo prijeći će u modro, upalit će se ulična lampa, razgovor će zavrludati i na pitanja nacionalnosti, rata, hrvatskih tenisača, no u žarištu zanimanja ostat će uglavnom nevesele bračne pojedinosti. Sjajan dijalog umio bi (ako bi) smisliti malo koji scenarist, majka i Josip zanimljiviji su, izvedbeno privlačniji od najboljih glumaca. Dragocjeno.
Taj kadar-prizor, razumljivo, uvelike određuje ton cjeline – u kojoj će biti priznanja što će još više zapanjiti – položene na slične dijaloške situacije, no uz skretanja, zastranice i zastajanja koji će, primjereno, ocrtati majčinu tzv. običnu svakodnevicu. I uz ponešto listanja starih obiteljskih fotografija koje, tipično, nude sliku sklada i zadovoljstva, društveno očekivanog postignuća malog čovjeka, zasnivanja obitelji. No idila je samo na emulziji. Time, kao i neizbježnim spominjanjem ponekih aspekata života u Jugoslaviji te uz nekoliko odlično izabranih pop-pjesama odgovarajućeg emocionalnog intenziteta, iz vremena majčine mladosti i Josipova djetinjstva, utisnuto je i ćućenje prolaznosti, suglasno s osnovnim dojmom majčina doživljaja života i svijeta, prihvaćanja bivstvovanja takvim kakvo jest. Slutimo da sličnih obiteljskih priča i osobnih povijesti među običnim pukom ne manjka, no malo se tko odvaži iznijeti ih pred javnost.
Minimalistički “Sretan rođendan, mama!” (Restart, 2019.) Bernarde Cenkovčan, ostvaren na Restartovoj školi dokumentarnog filma 2018./19., jednostavno, precizno i slikovito hvata, moglo bi se reći, univerzalnu situaciju odnosa ljubavi i nerazumijevanja između brižnog roditelja i adolescenta, odnosno djeteta koje roditelji, nerijetko i doživotno, doživljavaju nejakim pilićem koji se nikad neće snaći, niti pravilno postupiti bez njihova savjeta, upute, usmjeravanja. Roditelj uvijek zna bolje i pametniji je, samim time što je – roditelj. Prilično, zar ne, uvriježena ideja, o kojoj se čak ni ne promišlja, nego je se takvom ćuti i makinalno je se, nasljednom asimilacijom, provodi.
“Sretan rođendan, mama!” sastoji se od jednog statičnog kadra, s ulice, noću, kroz prozor snimljenog interijera prazne restauracije, s postavljenim stolovima. Ispred kamere, blizu, prolaze automobili, ljudi nema. Čujemo zveckanje pribora za jelo i konverzaciju, pretpostavljamo vođenu u toj restauraciji, za obroka, obiteljskog susreta u povodu proslave mamina rođendana. Glavni dijalog odvija se između Bernarde i mame, povremeno se oglase Igor i Max, vjerojatno članovi obitelji. Usporedno sa zvukom, razgovor se ispisuje titlovima. Shvatit ćemo da su roditelji razvedeni, da Bernarda, studentica, ne živi s mamom. Iako je nastojanje prijateljsko, dobronamjerno, bez povišenih tonova ili ljutnje izražene glasom i volumenom, osnovica komunikacije mamino je nezadovoljstvo postupcima kćeri, vezanima uz školovanje. Intonacija prijekora, transmisija, perpetuacija krivnje. Kakvi već jesmo, vjerojatno ćemo pokušati prosuditi tko je, a tko nije u pravu, no šestminutni dijalog za to je prekratak, a informacija je premalo. No poenta ni nije u prosudbi, niti zastupanju ovoga ili onoga, već u prikazu, demonstraciji, uzorku odnosa u kojem se isti postupci doživljavaju na različite načine, iz drugih kutova, a nerazumijevanje u ljubavi dobrim dijelom potječe iz klasičnog postava u kojem roditelj, u najboljoj namjeri, no ne umijući bolje, često ni ne znajući da čini upravo to, nastoji dijete usmjeriti i modelirati prema sebi i svojem skupu vrijednosti. “Uvijek sam bila izgubljena između toga kaj ti želiš od mene, da bi ti se to svidjelo, i toga kaj kao ja želim”, kaže Bernarda. Jednostavan da jednostavniji ne može biti, no bez ikakvog manjka, film – možda i nefilm ili antifilm – izvrsno predočava to što je naumio.
U ovom kratkom nizu tekstova zahvatili smo tek dio bogate ponude hrvatskog dokumentarnog filma novoga milenija koji izravnije ili neizravnije tematizira obiteljski život u nas. Izbor je, kako već zabilježismo, mogao biti i drugačiji (jedan od mogućih 100, da posegnemo za naslovom retrospektivne izložbe Ivana Kožarića u zagrebačkom MSU-u), a uzorak predstavljenih ostvarenja pruža određene uvide u neke, specifične i univerzalne, tijekove i rukavce (ne samo) ovdašnjeg (dis)fukcionalnog obiteljevanja, kao i u uzbudljivu raznovrsnost filmaških pogleda, pristupa i izvedbi.
Hrvatska disfunkcionalna obitelj u dokumentarnom filmu 21. stoljeća (I)
Hrvatska disfunkcionalna obitelj u dokumentarnom filmu 21. stoljeća (II)
Hrvatska disfunkcionalna obitelj u dokumentarnom filmu 21. stoljeća (III)
Hrvatska disfunkcionalna obitelj u dokumentarnom filmu 21. stoljeća (IV)