Recenzije4. AJB DOC: "Gorbačov. Raj" - Čovjek koji je zauvijek promijenio povijest

4. AJB DOC: “Gorbačov. Raj” – Čovjek koji je zauvijek promijenio povijest

|

Gotov je 4. AJB DOC, ali prije odjavne špice još jedna, posljednja festivalska recenzija filma kojeg smo upikirali odmah nakon objave službenog programa. Dokumentarac smješten u popratni “Last Cinema” programski slot, djelo je vrsnog ruskog dokumentarista Vitalija Manskog koji se nakon zapaženih “Putinovih svjedoka” / “Putin’s Witnesses” / “Svideteli Putina” (2018), ponovno vraća u rusku političku arenu. Riječ je o dokumentarcu “Gorbačov. Raj” / “Gorbachev. Heaven” (2020), vjerojatno jednom od posljednjih (autorskih) filmova koji imaju prilike zamrznuti još uvijek poprilično koherentne misli posljednjeg predsjednika SSSR-a. Danas ravno 90-godišnjaka, Mihaila Sergejeviča Gorbačova – tvorca Glasnosti i Perestrojke te čovjeka za čijeg je mandata srušen Berlinski zid – zdravlje već neko vrijeme ne sluša, kreće se pomoću hodalice, a za vrijeme snimanja filma završio je i u bolnici. Gorbačov je upravo uslijed spomenutog – zdravstvenog razloga odgađao intervju, pristavši na kraju i zbog dvadesetogodišnjeg poznanstva s Manskim. Sve ovo poremetilo je planove ruskom dokumentaristu, koji je planirao još poetskiji, minimalistički film, isključivo sniman u interijeru Gorbačovljevog doma. Film je prošle godine osvojio IDFA-inu nagradu za najbolju režiju, no nakon amsterdamske rapsodije nastavak festivalske turneje ni izbliza nije bio toliko uspješan.

Gorbačova za početak (kasnije dobar dio kadrova otpada na njegov zakladnički ured) još uvijek zatičemo u njegovom domu, raskošnoj vili negdje izvan Moskve dobivenoj na doživotno uživanje. Establishing kadrovi otkrivaju da se radi o nemalom, prostranom, ali pustom prostorom čijim starinskim interijerom lunja tek pokoja zalutala mačka. Kućom odjekuje neumorno kucanje sata, sve dok gromoglasni tišinu napokon ne raspara zvuk, tako se barem čini, televizijskog reportera. “Ovo je čovjek koji je zauvijek promijenio povijest”, začujemo već sljedeći trenutak. Ubrzo stvari postaju jasnije – televizija nije televizija nego kompjuterski monitor, a reporter vjerojatno narator dokumentarca o nekoć jednom od najmoćnijih ljudi na planeti. Ovaj – Mihail Sergejevič Gorbačov, čini se, zavaljen u udobnu fotelju kućnog ureda, više kunja no što gleda dobro poznati materijal. Devedeseta je na vratima, treba čuvati snagu za nove radne pobjede.

Otvarajuća sekvenca indikativna je iz rakursa cijelog filma, jer odmah na početku određuje paletu boja kojim će biti (pokušan) oslikan ljudski, intimistički portret jedne od najviše polarizirajućih ličnosti u ruskoj povijesti. Za Zapad heroj koji je prozračio komunističku tamnicu i dokinuo Hladni rat; za dobar dio ruske javnosti pojedinac koji je razj… dobru stvar. Danas je ovaj omraženi junak, kako bismo i očekivali, starčić na pragu ulaska u deseto desetljeće života, prikovan za hodalicu, okružen nekolicinom najbližih suradnika koji mu pomažu oko svakodnevnih stvari. Tu je i kuharica zadužena za kuhanje najdražih mu jela. Idila, rekli bismo, da nije sve narušenijeg zdravstvenog kartona i vječno prisutnih demona političke prošlosti, koje ipak višestruko zasjenjuje prerana smrt nikad prežaljene supruge Raise. “Zvali su me papučarom i nikad to nisam opovrgavao”, šarmantan je Gorbačov, priznajući da mu je nakon smrti supruge život izgubio svrhu.

“Gorbačov. Raj” ni približno ne nudi kompletnu sliku nekadašnjeg političkog velikana, pa se na trenutke nožem može rezati Manskijeva frustriranost Gorbačovljevom jeguljastim odgovorima, koju potonji ponekad miksa s dječjom infantilnošću.

Koliko god Manski pokušavao dati osobniju notu svom dokumentarcu (ima tu i Gorbačovljevog pjevanja/recitiranja ruskih i ukrajinskih pjesama), rijetki su zapravo trenuci u kojima bivši SSSR-ov čelnik daje više od onoga što želi dati. Na bilo kojem planu. Još uvijek relativno mentalno oštar i priseban, Gorbačov često deflektira pitanja također teške iskusnjare Manskog, dajući prave birokratsko-političke odgovore na cijeli niz tema, od odbijanja nazivanja trenutnog stanja u Rusiji diktaturom, izbjegavanja otvorenijih karti oko svoje uloge u raspadu SSSR-a, do potpunog nespominjanja Vladimira Putina u bilo kojem konkretnijem kontekstu. Ironično – a zapravo itekako namjerno (Manski je htio napraviti kontrast između bar za trenutak demokratičnije prošlosti pod Gorbačovom i autoritarne sadašnjosti), u filmu je konstantno kroz kadrove (i) novogodišnjeg obraćanja prisutan upravo Putin, kao prijeteća figura od čije sjene je nemoguće umaknuti. Ako je već dobar dio filma prošao u dikod uđe, a dikod ne uđe nadigravanju, Gorbačov u nekoliko navrata časti publiku insajderskim opažanjima pošteđenih uobičajene političke nedorečenosti. Tako Ronalda Reagana naziva “pravim dinosaurom”, a Borisa Jeljcina “budalom i pijancem”. Upravo će Jeljcin potkraj 1991. godine svojski poniziti Gorbačova, naredivši mu brzinsko napuštanje ureda, paralelno otvoreno pred njim slaveći novoosvojeni plijen sa svojim istomišljenicima.

Manski u “Gorbačov. Raj” nije pretjerano zainteresiran za intenzivnije dekodiranje ruske povijesti, kao i uvijek izbjegavajući govoreće glave i uporabu arhivskog materijala. Kod određenih konkretnijih ruskih povijesnih ličnosti (spominje se i Staljin, baš za jako neupućene), ruski dokumentarist povremeno ubacuje titl-objašnjenja, a dodatan kontekst prohujalih događaja povremeno nudi i sam redatelj, naracijom u offu. Svjetlo reflektora, naravno, ostaje upereno prema Gorbačovu i njegovom tumačenju političke/osobne povijesti. Kroz trajanje razgovora promatramo ga u cijeloj lepezi kadrova, pretežno blizim i krupnim (kad nešto posebno treba naglasiti), dok prigušeni, jesensko-desaturirani tonovi direktorice fotografije Aleksandre Ivanove, u kombinaciji s prašnjavo-melankoličnim totalima puste unutrašnjosti vile, filmu ubrizgavaju dodatnu dozu usamljenosti i mračne neizbježnosti. “Gorbačov. Raj” ni približno ne nudi kompletnu sliku nekadašnjeg političkog velikana, pa se na trenutke nožem može rezati Manskijeva frustriranost Gorbačovljevim jeguljastim odgovorima, koju potonji ponekad miksa s dječjom infantilnošću. Kompletniju sliku bivšeg ruskog političara i tadašnjih turbulentnih događaja s kraja osamdesetih i početka devedesetih, daje pridruženo gledanje companion piecea “Susret s Gorbačovom” / “Meeting Gorbachev” (2018) Wernera Herzoga i Andréa Singera.

"Gorbačov. Raj" / "Gorbachev. Heaven"
Režija: Vitalij Manski
Scenarij: Alexander Gelman i Vitalij Manski
Producenti: Natalija Manskaja, Vít Klusák i Filip Remunda
Kamera: Aleksandra Ivanova i Mihail Gorobčuk
Montaža: Jevgenij Ribalko
Glazba: Kārlis Auzāns
Zemlje podrijetla: Latvija / Češka
Godina proizvodnje: 2020.
Trajanje: 100 minuta

Najnovije

21. ZagrebDox: “Tatina uspavanka” – Čovjeka možeš izvući iz rata…

"Tatina uspavanka" (2024) uspijeva uhvatiti tananosti odnosa ljudi koji se vole, ali nailaze na poteškoće u održavanju zajedničkog jezika.

21. ZagrebDox: “Vlakovi” – Željeznica poleta i tjeskobe

Nesvakidašnje trenje poleta i tjeskobe, optimizma i pesimizma snažan je zalog uzbudljivosti koju nude "Vlakovi" (2024) Macieja J. Drygasa.

21. ZagrebDox: “Naći ću te“ – Hej, Ras! Tko si ti?

Justina Matov je na 21. ZagrebDoxu predstavila svoj prvi cjelovečernji film, "Naći ću te" (Factum, 2025.), o okolnostima odrastanja bez oca.

Ivan Ramljak: “Moja je motivacija želja da se progovori o nepravedno zapostavljenim epizodama iz nedavne povijesti”

Najnoviji film Ivana Ramljaka "Mirotvorac" (2025) izazivao je golem interes još i prije večerašnje premijere na 21. ZagrebDoxu.

21. ZagrebDox: “I tako još jedna” – Filmska apolitičnost u borbi protiv establišmenta?

Na ovogodišnjem ZagrebDoxu prikazan je i dokumentarac "I tako još jedna" (ADU, 2025.) Karle Jelić.

21. ZagrebDox: “Lekcije mog tate” – Čovjek koji nije mogao prestati snimati

Dalija Dozet u svom prvom cjelovečernjem filmu, "Lekcije mog tate" (Hulahop, 2025.), pozornost usmjerava na oca, preminulog 2015. godine.

Lidija Špegar: “Glazba je naš cjeloživotni suputnik”

Lidija Špegar sutra na 21. ZagrebDoxu predstavlja svoj najnoviji dokumentarni film, "Underground top lista" (Factum, 2025.).

4 x 4 x 4 x 4

Treći esej "Izmeštanja - Pejzaž i arhitektura u dokumentarnom filmu", bavi se filmom "Four Corners" (1998) Jamesa Benninga.

Renata Lučić: “Film se rijetko zadržava na onima koji ostaju – tu se krije prilika za otkrivanje dubljih istina”

Renata Lučić na ovogodišnjem ZagrebDoxu predstavlja svoj prvi dugometražni film, "Godina prođe, dan nikako" (2024.).

Sinoć otvoren 21. ZagrebDox

U zagrebačkom Kaptol centru, odnosno Kaptol Boutique Cinema, sinoć je svečano otvoren 21. Međunarodni festival dokumentarnog filma ZagrebDox.

Povezani tekstovi

21. ZagrebDox: “Vlakovi” – Željeznica poleta i tjeskobe

Nesvakidašnje trenje poleta i tjeskobe, optimizma i pesimizma snažan je zalog uzbudljivosti koju nude "Vlakovi" (2024) Macieja J. Drygasa.

21. ZagrebDox: “Naći ću te“ – Hej, Ras! Tko si ti?

Justina Matov je na 21. ZagrebDoxu predstavila svoj prvi cjelovečernji film, "Naći ću te" (Factum, 2025.), o okolnostima odrastanja bez oca.

21. ZagrebDox: “I tako još jedna” – Filmska apolitičnost u borbi protiv establišmenta?

Na ovogodišnjem ZagrebDoxu prikazan je i dokumentarac "I tako još jedna" (ADU, 2025.) Karle Jelić.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Režija: Vitalij Manski<br> Scenarij: Alexander Gelman i Vitalij Manski<br> Producenti: Natalija Manskaja, Vít Klusák i Filip Remunda<br> Kamera: Aleksandra Ivanova i Mihail Gorobčuk<br> Montaža: Jevgenij Ribalko<br> Glazba: Kārlis Auzāns<br> Zemlje podrijetla: Latvija / Češka<br> Godina proizvodnje: 2020.<br> Trajanje: 100 minuta4. AJB DOC: "Gorbačov. Raj" - Čovjek koji je zauvijek promijenio povijest