Netflix je čvrsto odlučio kako neće mijenjati dobitničku formulu, barem kad je u pitanju powerhouse serijal “Last Chance U”. Odnedavno je “LCU” odradio transformaciju prema pravoj pravcatoj doku-franšizi, emitiranjem prve sezone serije “Last Chance U: Basketball” (2021). Neki će fanovi pod franšizne skute ugurati i prošlogodišnji “Cheer” (2020), ali zadržimo se ipak na imenjačkim srodnicima, premda sva ti serijala dijele istog autora, izvršnog producenta i već poznati “LCU” mikser adrenalina sportskih događaja i osobnih ljudskih priča. Za one koji još ne znaju – originalni “Last Chance U” (2016. – 2020.) kroz pet je sezona pratio različite football junior college ekipe (američki nogomet), “Cheer” – natjecateljski cheerleading, dok se “Last Chance U: Basketball” od ove godine bavi također junior college (dvogodišnje sveučilište) košarkaškom momčadi East Los Angeles Collegea. Ime američkog autora i (izvršnog) producenta Grega Whiteleyja povezuje sva tri serijala, a ovaj je povjerenje uzvratio kraljevskim primjerima kako moderan sportski dokumentarac zapravo treba izgledati. Letvica je nakon Whiteleyja i njegovih suradnika podignuta visoko i teško će ju itko u doglednom razdoblju uspješno preskočiti.
Tradicionalno, ni “LCU: Basketball” nije Whiteleyjev one man show, pa se kao suredatelji pojavljuju Adam Leibowitz i Daniel George McDonald, ipak poznatiji po svojim producentskim poslovima. Još jedna zanimljivost za okorjele fanove – Whiteley je veliku većinu svojih završnih epizoda režirao samostalno, no ovoga puta to nije slučaj. Kao samostalni redatelj Amerikanac nije potpisan na niti jednoj od epizoda prve sezone serijala “Last Chance U: Basketball”. Serijala o kojem se prema njegovim riječima razmišljalo već nakon prve sezone originalnog “LCU-a”. Zašto se onda čekalo gotovo pet godina do realizacije košarkaškog ekvivalenta najluđeg sportskog doku-serijala na tržištu? Odgovor nije naročito mističan – nijedno sveučilište i pripadajući trener nisu zadovoljili specifične tražene kriterije. Točnije, sve do ulaska na scenu East Los Angeles Collegea, odnosno alfe i omege njihove košarkaške ekipe Johna Mosleyja, još jednog u cijelom nizu “LCU-ovih” karizmatičnih, no-nonsense trenera većih od života. I statistike radi, prvog Afroamerikanca trenera-glavnog protagonista u povijesti serijala. Ovaj je prije dolaska putujećeg “Last Chance U” cirkusa, transformirao ELAC Huskiese od vječnih gubitnika u pobjedničku playoff ekipu dostojnu najvećih dometa. I upravo je prošla, 2020. godina, trebala Mosleyja gurnuti prema besmrtnom pantenonu najvećeg ELAC-ovog trenera u povijesti, okupljanjem vjerojatno najjačeg igračkog rostera svih vremena. Došle su, dakle, kamere, krenulo je dobro, bolje, najbolje; pobjednički rekordi rušeni su nevjerojatnom lakoćom, smiješio se naslov saveznog košarkaškog prvaka, a onda je na vrata pokucala korona i uvela neka nova pravila ponašanja…
Možemo li na trenutak zaboraviti virusnu pošast i radosno uskliknuti – “Jao, što je ‘Last Chance U: Basketball’ j….. dobra serija!” S točkicama i sve! Ako su i postojale dvojbe što nam donosi prva “LCU” košarkaška sezona, poput dima su je otpuhnuli već prvi panoramski kadrovi zaboravljenog dijela Los Angelesa kojeg ne viđate na turističkim promo-materijalima – radničkog, multikulturalnog, kilometrima daleko od razgledničko-kardašijanskog glamura kojim L.A. desetljećima mami svoje goste/nove stanovnike. Kad se objašnjavačkom voice-overu na početku pridruži sunčana “Everybody Loves The Sunshine” (Roy Ayers Ubiquity)… Ma, došli ste kući, gdje treba bianco potpisati da će ovo ponovno biti dobra sezona jednog jedinog “LCU-a”! Kad smo već kod soundtracka, u svakom slučaju treba odati priznanje produkciji koja je serijal nakrcala prvorazredno pogođenim pjesmama, od već spomenutog Roya Ayersa do The Pharcydea (“Passin’ Me By”), Nate Dogga i Warren G-ja (“Nobody Does It Better”), Kendricka Lamara (“Good Kid”) itd. “LCU” je Netflixova zlatna doku-koka, za koju niti jedan trošak nije prevelik. Tridesetak (nimalo jeftinih) otkupljenih pjesmi samo podebljava ovu tvrdnju.
“Last Chance U: Basketball” tako lijepo, kukočevski pero-lagašno, bez naprezanja i umjetnih podražaja, sažima sezonu jedne košarkaške momčadi, zajedničke međuodnose i intimu male zajednice unutar svih izazova momčadskog sporta. Krasna, krasna sezona…
No, dosta o kajdankama i violinskim ključevima – što se, brate, događa u košarkaškoj verziji serije “Last Chance U”? Bez ljudskih drama i svakojakih ispada, nema ni Whiteleyjevog čeda, jel’ tako? I bili biste barem djelomično u pravu. Za širu sliku treba uzeti još cijeli niz objektivnih faktora, ali ni ova sezona nije kamilica po tom pitanju. Košarka je, dakako, intimniji sport po pitanju broja aktivnih sportaša u usporedbi s američkim nogometom, stoga su Whiteley, Leibowitz i McDonald imali lakši posao u smislu traženja udarnih protagonista. Umjesto uobičajenih pedeset, brojka je automatizmom smanjena na potencijalnih desetak. Kasnije se svojim karakterom i pozadinskim pričama iskristaliziralo nekoliko glavnih likova, od kojih dva najzanimljivija: problematični i do neba talentirani krilni centar Joe Hampton, kojem je ozljeda upropastila i moguću NBA karijeru; te kapetan momčadi, bek-šuter Deshaun Highler, koji nepresušnom energijom motivira svoje suigrače, dok se paralelno bori s demonima prouzrokovanima nedavnom smrću majke. Hampton je odgovoran za većinu ovosezonskih eskapada, koje niti jedan trener uglednijih sveučilišnih ekipa ne bi trpio: napuštanje momčadi usred utakmica, razbijanje svlačionice, konstantno žuganje s klupe prema suigračima i treneru… Za ELAC Huskiese – ne previše bitno, jer Mosleyjevi dečki toliko su dobri da svoje protivnike uglavnom melju s dvocifrenom razlikom. Drame posljednjih sekundi u prethodnim football sezonama ovdje praktički ne postoje; ako protivnik i uspije nešto ušićariti u prvom poluvremenu, dobro podmazana ELAC-ova mašina – često praćena izvrsno odabranim slow motion kadrovima zakucavanja ili krupnim zoomom defanzivnog zalaganja – zahuktava se u drugom i priča je gotova.
Složiti pobjedničku ekipu od svojevrsnih izopćenika, igrača s povećom osobnom i/li akademski neuspješnom prtljagom koja se ne tolerira na elitnom D1 nivou, najveći je uspjeh trenera Johna Mosleyja. Igrački talent nikad nije ni bio upitan, ali ovo su još klinci, nerazvijene mlade osobe praktički prepuštene ulici nakon treninga. ELAC, naime, ne nudi sportske stipendije pa su igrači prisiljeni smještaj tražiti kod rodbine ili međusobno stanovati u minijaturnim sobičcima. Nagrada nakon dvogodišnjeg školovanja nosi ime stipendije na nekom od (D1) sveučilišta, ali dug je put dotamo. Ako je suditi po “Cheeru” i “Last Chance U: Basketballu”, čini se da je doba ranih maligno-mačistički nabijenih sezona daleko iza nas. I to bi nas trebalo radovati, jer upravo je odnos football trenera prema igračima u prvih nekoliko godina “LCU-a” bio, najblaže rečeno problematičan. John Mosley uglavnom nema problema s disciplinom igrača, autoritet gradi razgovorom i propovjedničkom elokventnošću, od rezultata (kojeg svejedno postiže) mu je važnija dobrobit svojih igrača, često je teatralan i rado prihvaća zajebanciju na vlastiti račun. Komično je, recimo, vidjeti jednog trenera kako angažirano, ponekad i preko ruba bijesa, pokušava utuviti nešto u glave svojih igrača. I to bez iti jedne psovke, kao da priča s klincima iz vrtića, mijenjajući proste riječi, ali da svejedno zvuče psovački. Ima nešto posebno u ovoj košarkaškoj sezoni, nadamo se ne prvoj i zadnjoj. “Last Chance U: Basketball” tako lijepo, kukočevski pero-lagašno, bez naprezanja i umjetnih podražaja, sažima sezonu jedne košarkaške momčadi, zajedničke međuodnose i intimu male zajednice unutar svih izazova momčadskog sporta. Baš krasna, krasna sezona…