Povodom desetogodišnjice jedne od najvećih ekoloških tragedija modernog doba, eksplozije nuklearnog reaktora u Fukushimi 11. ožujka 2011. godine, češka online platforma za dokumentarne filmove Doc Alliance izdvojila je tri filma koji različitim filmskim postupcima tematiziraju razloge navedene nesreće te posljedice na lokalno stanovništvo. Film japanskog autora Kazuhira Sode “Campaign 2” (2013) na iznimno intiman, topao i angažiran način prati lokalne političke izbore u regiji stradaloj u nuklearnoj katastrofi, dok “Furusato” (2016) njemačkog redatelja Thorstena Trimpopa prikazuje izazove s kojima se lokalna zajednica u području Fukushime susreće nakon nuklearne nesreće. Treći film, “Abandoned Land” (2016) Gillesa Laurenta (Belgija) prikazuje gotovo pa potpuno napušteno selo Tomioka u kojem nekolicina preostalih stanovnika teži ponovnoj, barem djelomičnoj uspostavi svakodnevice. Stilskim i konceptualno drugačijim pristupom, ova tri izdvojena naslova pozivaju na prisjećanje o tragediji u Fukushimi, a istovremeno prikazuju dovitljivost i snagu lokalnog stanovništva te dinamiku lokalnog političkog ustroja.
Portret lokalne političke scene
Film “Campaign 2” Kazuhira Sode smješta nas in medias res lokalnih izbora u regiji blizu Fukushime, točno 23 dana nakon nesreće. U glavnoj narativnoj liniji filma, Soda prati svojeg dugogodišnjeg fakultetskog prijatelja Kazuhika Yamauchija, u predizbornoj kampanji za Gradsku skupštinu malog grada nedaleko od Fukushime. Iznimno intimnom kamerom te toplim i duhovitim scenama Yamauchijeve predizborne aktivnosti, Soda tematizira političko-psihološki sklop lokalnog biračkog tijela. Kao političar koji želi u potpunosti obustaviti nacionalni nuklearni program te time spriječiti nove moguće nesreće, Yamauchi je na margini lokalne političke scene. Susreće se s kritikama predizbornih rivala, ali i s podrškom lokalnih stanovnika. Kao i većina Sodinih dugometražnih dokumentarnih filmova, “Campaign 2” klasičnim opservacijskim pristupom pomno uvodi gledatelje u pojedine aspekte filmske tematike, dok scenama iz javnog gradskog života, uglavnom javnog gradskog prijevoza, parkova ili cesta, uvodi scenski intermezzo, odnosno vizualni predah od dinamičnih prizora Yamauchijeve političke kampanje. Gotovo pa potpuno spontanim i slobodnim načinom snimanja, Soda postiže nevjerojatnu prozračnost i lakoću filmskih scena, dok se istovremeno ne gubi na ozbiljnosti i zrelom pristupu samoj temi. U nešto više od dva sata, Soda uspijeva stvoriti intiman, a opet snažan i politički bitan filmski portret jednog ranjivog vremena u japanskom društvu.
Otići ili ostati
“Furusato” započinje dramatičnom i vrlo potresnom kartografskom simulacijom potresa u širem području Japana u razdoblju nesreće u nuklearnoj postaji Daiichi pored Fukushime. U gradu Minamisoma, smještenom tridesetak kilometara od spomenute nuklearke, redatelj Thorsten Trimpop prati nekolicinu stanovnika koji se mjesecima nakon evakuacije vraćaju u svoje domove i pokušavaju spasiti barem dio svoje imovine. Zbog jedinstvene geografske pozicije, Minamisoma je razdijeljena na dva dijela – sigurni te u potpunosti izolirani, koji je danonoćno pod strogom kontrolom lokalnih vlasti. Blago usporenim snimkama grada, redatelj nas uvodi u ispražnjene ulice, trgove i parkove koji više sliče apokaliptičnom filmskom setu nego živućem javnom prostoru. Sličnim snimateljskim pristupom kao Soda, Trimpop prati protagoniste u izvidima opasnih dijelova grada te na momente i direktno stupa u kontakt s njima, lomeći tako ionako fiktivnu barijeru snimatelja i snimanih subjekata. Tim postupkom, kao i u Sodinom “Campaign 2”, ostvaruje se iskreni, direktni te nužno potrebni kontakt s protagonistima koji, pogotovo tematizirajući ovakve traumatične događaje, često pruža dozu iskrenosti i nepretencioznosti. Kao jedan od čestih a time i zapaženih stilskih postupaka, u filmu je upotrijebljen zvuk mjerača radioaktivnih čestica u zraku, što potencira sveopću tjeskobu i strah, dok se pomno biranim lokacija snimanja, poput napuštenih kuća te praznih ulica nastoji ukazati na ozbiljnost nuklearne katastrofe, čak i nekoliko godina nakon nesreće.
U središtu Trimpopove pažnje je obitelj koja se vratila u svoj dom kako bi uzeli ostatak preostalih stvari, poput namještaja i memorijabilija te se definitivno odselili iz Minamisome. Ipak, mnogo ljudi je odlučilo ili bilo primorano ostati u svojim kućama, poput para starije životne dobi čija je kuća ujedno i javni šintoistički hram pa su zbog osjećaja dužnosti odlučili ostati. Portretima mladih glazbenika koji su ostali u regiji Fukushime, obitelji uzgajivača konja kao i mladih obitelji s djecom osnovnoškolskog uzrasta, Trimpop radi sveobuhvatan presjek tadašnje lokalne zajednice i tematizira ekonomske, društvene i zdravstvene probleme koji su zahvatili sve društvene slojeve. Pitanje ostajanja i pokušaja revitalizacije uništenog krajolika ili napuštanja rodnog kraja, čini okosnicu ovog filma. Trimpop nije upao u zamku moralizacije jedne ili druge odluke već je napravio filmski pregled terena te uspješno zahvatio razne društvene slojeve i različite životne priče.
Slon u sobi
Posljednji film u programu, onaj redatelja Gillesa Laurenta, “Abandoned Land” smješten je u selu Tomioka nedaleko od Fukushime. Usporenim scenama praznih seoskih i prigradskih ulica, dokumentarac nas direktno uvodi u mjesto radnje, a ubrzo upoznajemo i Matsumuru-sana, jednog od rijetkih preostalih ljudi u selu. Iako je nakon eksplozije četvrtog reaktora otišao sa svojim starim ocem i majkom, brzo se vratio budući da ga niti jedan grad nije želio primiti zbog vjerojatne kontaminacije radioaktivnim česticama, dok su svi smještaji za izbjeglice bili popunjeni. Matsumura-san dolazi iz farmerske obitelji te je i nakon povratka u selo nastavio obiteljski zanat, a počeo se i brinuti za tuđe, ostavljene životinje u okolici. Kombinacijom opservacijskog i tipičnog televizijsko-reportažnog pristupa, Laurent nas upoznaje s obitelji te nam pokušava približiti njihovo novo stanje normalnosti. Iako smo kao gledatelji uvijek svjesni slona u sobi, odnosno konstantne mogućnosti teškog oboljenja od izloženosti radijaciji, Laurent ipak nudi pozitivnu i borbenu stranu priče, a to uglavnom i uspijeva zahvaljujući otvorenosti i duhovitosti ljudi s kojima se susreće tijekom snimanja filma. Iako se dekontaminacija okoline događa svakodnevno i u velikim količinama, protagonisti i strani znanstvenici polako razotkrivaju dezinformacije od strane gradskih vlasti čiji je glavni interes vratiti ljude u regiju, bez obzira na zdravstvene posljedice. “Abandoned Land” uključuje desetak sugovornika i prikazanih subjekata koji prikazuju slojevitost problematike nuklearnog zagađenja, dok istovremeno svi, koliko je to moguće, aktivno sudjeluju u zajednici i pokušavaju djelomično vratiti osjećaj normalnosti. Na stilski i konceptualno sličan način kao “Furusato”, “Abandoned Land” ulazi u najdublje pore lokalne zajednice te iz temelja istražuje svakodnevicu nekolicine ljudi koji su ostali. No, za razliku od “Furusata” u kojem upoznajemo mnoštvo ljudi i time dobivamo pluralitet perspektiva, “Abandoned Land” je ipak film o pojedincu iz čije se priče upoznajemo sa širim društvenim kontekstom.
Dakle, iako Trimpop i Laurent istoj problematici prilaze iz dvije različite pozicije, mogli bismo reći kako su oba filma ispunila svoju funkciju klasičnog dokumentarnog projekta, a to je s jedne strane informirati gledatelje ali i ponuditi inovativnu perspektivu na odabranu tematiku. S druge strane, Soda, iako također portretira jednu zajednicu nakon razorne nesreće, ipak pronalazi jedinstveni kut gledišta te iz specifičnog događaja poput lokalnih izbora, uspijeva ponuditi kompleksniji pogled na lokalnu zajednicu. No, sva tri filma u izdvojenom programu Doc Alliance platforme nude vrijedan pogled na ovaj tragičan događaj u Fukushimi, dok istovremeno podsjećaju na mogućnost ponavljanja tragedije, budući da je nuklearna postaja Daiichi još uvijek u funkciji.